Priznati samome sebi kako, uvijek, kad iz snene tame ugleda svjetlo dana, iz rasklimanog
kreveta oronule sobe, svaki predstojeci dan izgleda sve besmisleniji, bezizgledniji, nije
nimalo lako.
A takve je osjecaje Hamica sve teze odagnavao, nastojeci ih pravilno preusmjeriti, ili
psiholoski suzbiti, kad ih vec nije mogao nadvladati. Jer Hamicu, kao i vecinu ljudi u
njegovu dobu, mucili su cisto egzistencijalni problemi: kako sam, bez icije pomoci, jer
nikoga bliskoga nije ni imao, prevaliti ono beskonacno dugo vrijeme koje cini jedan
mjesec, od prvog do prvog, pretpostavimo, jer prvi dan u mjesecu, uglavnom, nije onaj u
kojem se dobije penzijsko sljedovanje, vec se mizernth 150 KM ceka jos nekoliko dana, ili
sedmica, ili se zakonskim dekretom ta duznost drzave prema umirovljenim gradjanima
prolongira na neko tesko odredivo vrijeme.
I snovi, pred takve dane, teski su i nesnosljivi. A to je ona vrsta snova cije visestruke
posljedice ne nestaju sa prvim jutarnjim svitanjem, vec se razliciti i naizmjenicni
njihovi uticaji nadovezuju na novi dan. U zadnje vrijeme, svaki dan. I noci koje uzrokuju
strepnju pred nepoznatim i strasnim iskustvima koja one donose same po sebi, kakav je
posljednji Hamicin san.
Ide Hamica niz mokru i uglacanu kujundzilucku kaldrmu. Svjetlost je takva da moze
pripadati i ranom jutru i posljednjem sutonu. A koje je zaista doba Hamica nije znao, kao
sto i pravac kojim se kretao uopste nije vodio njegovu domu, mada je imao tu namjeru, jer
namjere i postupci kako ih ostvariti u snovima su obicno kontradiktorni, ili nepovezani, i
to na one nacine kojih postanemo svjesni tek nekoliko trenutaka nakoj budjenja.
Niz mokru i uglacanu kaldrmu kretao se Hamica, prema improvizovanom mostu, prolazeci pored
zamandaljenih radnji. Najednom, iz zatvorenih prostora, poput plinovitih aveti, podjose
prema njemu sitne i brze prilike, nalik na djecu, sa vidnom namjerom da ga okruze ili
stave pod kontrolu sopstvenih kretnji. Kad mu se posve priblizise, on zaista prepozna
djecicu, upijeno blijedu i prozirnu, sa dugim, ukocenim rukama i bjelasastim dlanovima, u
vidu prosnje, okrenutih prema njemu. Rezak strah obuze mu grudi i uspori kretnje. Htjede
nesto reci, ali umjesto suvislih rijeci on samo ispusti neartikulisano jak glas od kojeg
se i sam prenu... i polefi... ne znajuci kamo i u kojem smjeru. Samo je pod sobom gledao
jeziva djecja tijela, i njihove ruke, i dlanove cija mu je bjelina uskoro jos jedina bila
vidna. A taj neocekivani let zavrsio je iznenadnim i mucnim, budjenjem, nezgrapnim
prelazom iz predjela sna u svijet jave, premostenjem linije koja je sve manje granica a
sve vise veza izmedju dvije, za Hamicu, sad vec grozomorne dimenzije.
I svi dani u posljednjih 15 godina za Hamicu su isti; kao jaje jajetu, posve identicni.
Uobicajeno, za ljude u njegovu dobu, budjenje u 3 ili 4 sata ujutro; prevrtanje po krevetu
i "hvatanje zjala", kako bi sam cesto pomislio, do onog "termina"
predodredjenog za izlazak na ulicu svih onih ljudi kojima je, kao i Hamici, zivotni sat
vec odavno stao kucati i svi se samo poput duhova krecu progonjeni prokletstvom vjecitog
nespokoja sa potpunom nemogucnoscu da se nekad i negdje domognu vlastita mira.
Pa tako smrt takvih osoba za ostale ljude, njima vise ili manje bliske, ne predstavlja ono
sto bi smrt sama po sebi i trebala da predstavlja, vec njihov odlazak sa ovoga svijeta za
druge je samo logican slijed zbog kojeg se niko ne bi trebao narocito zabrinuti, ili
uzbuniti, niko do onih staraca koji su u slicnoj, pa tako i vrlo nezavidnoj, zivotnoj
situaciji.
Takvog je saznanja Hamica postao svjestan nedavno, na posljednjoj sahrani kojoj je
prisustvovao, otpracaju dugogodignjeg prijatelja sa kojim je, moze slobodno reci, kroz
cijelo svoje zrelo razdoblje proveo mnoge godine zivota.
Komemoracija kojoj je tada prisustvovao, vise nego bilo koja druga prije, kod njega je
pobudila teske i mnogostruke pobude, razlicite osjecaje koji su ga svaki za sebe, i sa
jakim intenzitetom, konacno uvjerili u besmisao i prolaznost vlastita zivota, postojanje
onih egzistencijalnlh bespuca na kojima nikad i nigdje nije pronasao vlastito duhovno
uporiste, niti mu se ikad zaista priblizio.
Sada, sve one principijelne, ili bilo koje druge, zivotne vrijednosti s kojima je Hamica
vise ili manje bio srastao, prerasle su tek u puka sjecanja, fragmentarni misaoni film
koji sve vise blijedi gubeci vlastiti rezolucioni kvalitet.
Tako da sva ta sjecanja, koliko god snazna da bila, pocinju se medjusobno premetati,
prozimati, lagano uplivati u onaj dio negativne mozdane aktivnosti koju nazivamo
senilnoscu. |
 |
Djetinjstvo, mracan tunel odavno izgubljenih radosti, dio zivota zauvijek izgubljen i
potisnut naslagama mnogih godina. Mladenacno doba: vrijeme za koje jedino zna da je proslo
sagorjevsi i utrnuvsi kao plamen, svjetlost, jaka i prodorna, ugasla je iznenadno, ne
ostavivsi traga. Zrelo razdoblje Hamicina zivota: faza postojanja koju je obiljezila Fatma
davsi mu epitet mirnog i sretnog razdoblja, potpuna smisaonost pred mracan epilog jedne
price poslije Fatminog odlaska.
Zaista, Fatmina smrt za Hamicu je oznacila i pocetak svojevrsnog zivotnog sunovracenja. Ta
je covjekova propast ona od najgore vrste stradanja uopste, gubitak oslonca koji vremenom
prestaje biti navika a postaje susta potrebitost.
Stoga su od svlh slika Hamicinog sjecanja upravo one koje se odnose na njegovu zivotnu
saputnicu i dalje ostale nejupecatljivije, i sav zal zbog mnogih izgubljenih trenutaka
sublimirali su se u jednu jedinu Hamicinu teznju: snaznu i nesagorivu zelju da jos
jedanput ugleda prelijepo Fatmino lice, i njen stas, ili uhvati bilo koji od onih
specificnih pokreta kojima je i u proslosti ona mala zarobiti njegov um i ostavit ga
zadivljenog i sretnog.
No Fatma je zauvijek izgubljena, kao i sve radosti koje mu je pricinjavala do onog
trenutka kad je iznenada preminula, radosti ciji je uticaj posve neocekivano prerastao sve
one ostatke strasti kojima je kroz cijelo vrijeme svoga rada i djelovanja neobicno bio
odan.
Jer bio je Hamica i skojevac, i omladinski sekretar, prvoborac, nakon NOB-a uticajniji i
politicki komesar sa prilicnim ovlastima i odgovornoscu, mocna i samodovoljna organizacija
prema kojoj se Hamica postavio kao istaknut i jak pojedinac, a opet, sasvim u skladu sa
onim sto se od njega, kao druga i pogodnog aktiviste, u svakom momentu ocekivalo - potpuna
zrtva i spremnost da se, blagovremeno i predano, bespogovorno pristupi svakom zadatku,
zanemarujuci njegovu zahtjevnost ili velicinu.
I dan danas, opiruci se starackoj zaboravnosti, Hamica u drustvu, za tavlom, ili sahom,
govori o minulim vremenima, vlastitim dozivljajima i dogadjajima, koji su "moze se
slobodno reci obiljezili cijelu jednu istorijsku epohu".
A takva njegova izlaganja, u drustvu drugih staraca, sve vise nalikuju monologu bez kraja
i svrhe.
Jer oni ga cesto i ne slusaju.
A i kad slusaju, iz vida gube mnoge skrivene, ali i nepobitne istine.
Da cijeli ovaj svijet, kao i vrijeme u njemu, predstavlja beskonacan i strasan vrtlog. Da
je sve stvoreno, vidljivo i nevidljivo, prolazan i mizeran faktor pa makar se vijek necega
mjerio i trilijunima godina. Pa gdje je onda smisao i svrha Hamicina zivota ili sistema
kojeg je, izmedju ostalih, sve su prilike, uzalud tvorio? Kao i smisao ili svrha svih onih
sistema i Hamica prije, za vrijeme, i poslije njega. A da li im neko znade broj? Ili
uzrok? Broj zasigurno ne, ali uzrok mora da lezi u jednoj neshvatljivoj, a za covjeka
izrazito kobnoj ljudskoj osobini: da svoje ionako prekratko postojanje besmisleno
podredjuje jos kratkorocnijim interesima i u ime vlastite moci i culnog zadovoljstva
cijeli jedan vijek, sve do potpune iznemoglosti, izgori u nizim nagonima pohote i zavisti
koji od svakog ljudskog bica kojim ovladaju nacine muklu i hinjavu zvvijer.
Ali samo za kratko, jer nakon neumitne smrti, ta jedina pravda ne zavrsava za svakog isto.
Koliko li iznenadjenje, na primjer, ceka jadnog Hamicu kad, vec iduce noci, on bude
prisiljen napustiti vlastito tijelo i posve se prepustiti izrazito superiornim bicima
doslima niotkud. Bicima (tad ce spoznati) mocnim i sveznanim. A u samo jednom trenutku on
ce osjetiti beskrajno duboko pokajanje. Gorak osjecaj jer je cijelo vrijeme jednog
podarenog zivota bio jako udaljen od njegova prioritetna smisla. Udaljen, ne zbog njegove
skrivenosti ili nedostupnosti, vec najprije zbog vlastite nespremnosti da se ikad i zbog
cega iskreno zapita o stvarnoj svrsi postojanja u odnosu na sebe, pojavni svijet, njegove
zakonitosti, svrhu i razloge postojanja.
Vapit ce Hamica povratku u tijelo, ali svi astralni putevi bit ce zatvoreni i
transcendentalna cestica (koja je on sam) zajedno sa umom i svim suptilnim tijelima,
dozivljavat ce nova i nepoznata iskustva s one strane smrti. |
|
