Amir Brka
NAD BASTINOM GROBOVA
Rosemary Menzies:
Pjesme za Bosnu - Poems for Bosnia,
Durieux, Zagreb, 1996. |
Ne kao
sukobljenost civilizacijskih artikulacija
kako je to projicirao Andric
u Pismu iz 1920. godine, ne kao anticku
tragicnu pozornicu u kojoj zbivanjima
ravnaju bozanstva sa Olimpa - Rosemary
Menzies bosansku je tragiku
pjesnicki dozivjela kao "kazaliste
iscekivanja oblikovano geologijom",
dakle kao dio plohe planeta na kojem se
ocituju podzemna, unutarzemna, tektonska
gibanja uzarene lave sto se ostrvljuje u
ljudima kroz koje djeluju "divovi
baceni iz neke drevnosti".
A te dijametralije izmedju vehementnih
strasti i povremene ljepote vina ili onih
pramicaka trave sto se pojavljuju kroz
rusevine i sprzenu zemlju - date su i u
scenografskim bojama: od narancaste i
plave do purpurne i zlatne. Medjutim, "stradna
crvena", kao boja
vioelentnih ponora, simbolicki je
izronila, i "sada zasjenjuje
zelenu", kao boju
obnavljanja zivota i njegovih sokova. U
ekspoziciji Pjesme za Bosnu
nema zivota: smrt je sveprisutni princip
koji je "svakoga i sve
opustosio". Medju ljudima razlike
nema, jer:
Oni koji nestase
tu su, za obiteljskim stolom;
oni koji ne umrijese
ulaze u bastinu grobova.
I onda se konkretizirana drama
odvija u troglasju. Tu je pjesnikinjin
glas, glasovi iz bivse Jugoslavije, i
glasovi iz svijeta. Odakle je
pjesnikinja? I ona je iz svijeta, da. Ali
njezin glas nije slozen u kolektivni glas
iz svijeta, u onaj svjetski mi-govor,
poetskim postupkom upojedinacen, koji je
u Pjesmi za Bosnu dat na
nacin njegova autenticnog licemjerja i
komoditeta. To je viseglasje sto je
sliveno u jedan glas, i sto,
paradoksalno, insistira na individualizmu
i pojedinacnoj savjesti. Njemu, u veoma
snaznim poetskim slikama, pjesnikinja,
kao razoblicujuci, demistificirajuei
motiv, kontrapunktira prizore iz Bosne.
Kupujem 97. par nausnica
(negdje prije smaknuca
prvo odsjeku usi)
u skladu s nasim novim cipelama
(negdje spaljuju tijela
pocevsi od stopala).
Prezderavamo se
(negdje nema hrane
ako ne ukinu zabranu)
podrigujemo i prespavamo sve to
(negdje od pocetka rata nisu spavali). |
 |
U navedenim je stihovima
pjesnikinjin glas utopljen u glasove iz
svijeta, i nije graficki diferenciran u
tekstu kao sto je to inace u ovoj pjesmi
ucinjeno - I naravno, ona dolazi iz tog
svijeta, pa je i u strukturi pjesme bilo
nejzbjezno, pokazati to citaocima, ali
ona je pjesnikinja koja se izdvojila iz
kolektivnoga mi-govora, sustinski i
ljudski zagledavsi se u dubinu tragike
koju je u Bosni vidjela i dozivjela, pa
je to ono impulsivno, zariste sto je na
koncu rezultiralo ovom poezijom.
Glasovi iz bivse Jugoslavije
i glasovi, odnosno, bolje reci glas
iz svijeta - epski su fon ove
poeme, a ono, lirsko u njoj jest upravo
ta poetska transpozicija sto kroz
pjesnikinjin glas izrasta na epskome
infernu.
Od nje zrtve eksplicitno, traze
svjedocenje, i pjesnikinja to i cini, ali
ne na trivijalan ili patetican nacin, jer
to onda ne bi bila poezija. Rosemary
Menzies tragediju poetski sublimira do
izvanantropoloskih i kozmickih razmjera:
zvijezde su svjedoci.
Hladna ravnodusnost snijega
ostra brutalnost vijavice
blijede su metafore
njihova ljudskog odnosa.
I tu je vrhunac ove poezije - koja je
ostala poezijom upravo stoga sto nije
upala u zamku epskoga govorenja koje bi
se nuzno moralo doimati propagandistickim
proklamacijama. I gle - gotovo
paradoksalno, bas to uzdizanje do ciste
poetske ravni nad jednom apsolutno
nepoetskom zbiljom (ako ono, poetsko
shvacamo kao lirsko, na tradicionalan
nacin) najbolje, na eternalan, savremen
nacin svjedoci o zemlji u kojoj je
poetski govor o geoloski uzrokovanome
uzasu zapravo alegorija o ljudskim
atavizmima, o zivima koji ulaze u bastinu
grobova da bi se napajali motivima za
nove grobove. Svjesno, ili ne,
pjesnikinja Menzies svjedoci da samo
etericna poezija, odnosno autenticna
lirizacija moze biti suprotnost tome. I -
to je, jos jednom, trijumf umjetnosti. |
|
