Andrija Kresic
RELIGIJA MILOSTI NA
GRANICI MILENIJA
Vjera, crkve i neokrscanstvo bez granica |
Prethodni tekst
DVA SVJETSKA KRVOPROLICA
Da li je svijet duhovno na visini
materijalnih mogucnosti?
U zivotinjskom svijetu egzistencija jedne
vrste i njenih jedinki odrzava se po
pravilu odnosom nagonske koegzistencije,
a u manjim skupinama unutar vrste (stado,
krdo, copor, jato, pcelinji roj i dr.) i
odnosom proegzistencije u smislu
"svi za jednog - jedan za sve".
Medjutim, u vrsti (ili rodu) homo
sapiens ima i antiegzistencije.
Dosta je primjetno da se prahistorija i
historija ljudskog roda podosta sastoje
od ratnih pobjeda i poraza. Malo je bilo
vremena kad se negdje u svijetu nije
ratovalo. U dvadesetom stoljecu imali smo
i dva svjetska krvoprolica. Mrznja je
harala u ljudskom rodu uzimajuci mu silan
danak u zivotima i dobrima i pored
svjetske religije ljubavi ciji su
vjernici, milom ili silom, ratovali jedni
protiv drugih. Mrznja je ipak bivala
nadvladavana nagonom ka egzistenciji;
zato svijet nije unisten, pa se moze
vjerovati u njegovu buducnost. (To,
naravno, nije religijska vjera, nego
empirijska vjerovatnoca na osnovu
dosadasnjeg iskustva).
Ovovremena sredstva antiegzistencije,
osobito ona koja ce se moci proizvoditi u
narednom stoljecu, mnogostruko uvecavaju
svoju ubitacnost, te bi mogla proizvesti
apokalipticnu katastrofu i veoma dovesti
u pitanje vjerovatnocu ljudske
egzistencije. To je veliki izazov na
granici milenija za svjetsku misiju
religije ljubavi koja to ne bi bila samo
po nazivu i novozavjetnom porijeklu, nego
po spasilackom ucinku.
Da bi se krscanstvo efikasno posvetilo
svjetskom spasenju ono bi se samo moralo
osloboditi unutrasnjeg rivalstva svojih
crkava, u sebi uspostaviti odnose
proegzistencije, tolerirati dogmatske i
obredne razlike - ionako previse
izvjestacene(6) - koje ne smetaju sloznom
djelu i cilju.
(Koliko su samo crkve mogle uciniti
protiv rata na prostoru bivse Jugoslavije
da su - jos dok se vodio samo medijski
rat - osnovale medjucrkvene stalne
operativne organe za koordiniranu
antiratnu akciju, slozno odvracajuci
vjernike od nacionalnih
"otaca", ratobornih mrzitelja i
ratovodja. Bila bi to aktivnost u duhu
novozavjetne vjere, mogla bi obuhvatiti i
nekrscanske crkve i vjernike i postati
paradigmaticna za spasilacku vjersku
misiju u cijelom svijetu. Akciono
jedinstvo ove vrste ne bi dovodilo u
pitanje razumni identitet vjera i crkava
niti bi se one nametale jedna drugoj.
Nazalost, u nasoj javnosti uspjesniji su
bili ratni huskaci; mirovnjaci su bili u
manjini, a crkve - ili prakticno pasivne
ili u savezu s ratovodjama, sto sve
svjedoci o moralnoj zaostalosti i
nezrelosti.)
Ne zaostaju samo sebicne drzavne vlasti
otezavajuci potrebnu komunikativnost,
slobodnu razmjenu ljudskih vrednota i
covjecno zblizavanje svijeta, nego
zaostaju i sebicne crkve protivno svojoj
(ranokrscanskoj) vokaciji univerzalnog
humaniteta.
Rimokatolicka crkva, koja je vec svojim
nazivom upucena cjelosvjetskoj vjeri
(katholikos = univerzalan), sebicno je
iskljuciva pretenzijom rimskog pape da -
kao "nasljednik" prvoapostola
Petra - bude nepogresivi vjersko-
vladarski autoritet cijelog krscanstva,
sto mu nacionalne crkve pravoslavlja i
protestantizma ne priznaju.
Osobito su bile i ostale podlozne
nacionalizmu pravoslavne crkve koje su
dugo djelovale u zaostalijem (feudalnom i
postfeudalnom) evropskom Istoku, dok je
Reformacija (sa nacionalnim crkvama) na
Zapadu koincidirala sa ukidanjem
feudalizma i duha srednjovjekovlja. (O
tradicionalnom nacionalizmu u
pravoslavlju uvjerljivo svjedoci
protojerej Smeman, historicar
pravoslavlja, koji pokazuje i spregu
drzave i crkve pri sukobima unutar
pravoslavlja.)(7) Trenutno je na
"dnevnom redu" u pravoslavlju
spor izmedju moskovskog i carigradskog
("vaseljenskog") patrijarha oko
nadleznosti nad estonskom mitropolijom.
Crkvena Moskva - koja se nije odrekla
ambicije da bude "treci Rim" -
htjela bi estonske pravoslavce pod svojom
vlascu. Carigradski patrijarh zeli
estonsku mitropoliju pod svojom
"vaseljenskom" vlascu. On inace
nudi pravoslavnom svijetu grcki
"model spojivosti pravoslavlja sa
Zapadom" kao sto to cini i grcka
politika unutar Evropske Unije. Iz
srpsko- pravoslavne crkve izdvojila se
makedonska crkva, a ima zahtjeva za
autokefalnost crnogorske crkve, sto
podsjeca na odvajanje nacionalnih crkava
u dva velika crkvena raskola krscanstva.
U ovoj pravoslavnoj crkvi primjecuje se
"tendencija kvazigrecizacije",
ali i otpor (kao i u grckoj crkvi) toj
"mondijalistickoj i ekumenskoj
delatnosti Vartolomeja".(8) Dakle, opet i opet
svadje oko crkvene vlasti i tek poneki
znak medjucrkvenog zblizavanja.
POCETNI STUPANJ DEMOKRATIZACIJE
Sta bi se moglo dogadjati s krscanstvom u
trecem mileniju?
Sigurno je da ce se mijenjati
koliko-toliko s promjenama svijeta ili ce
iscezavati u svijetu.
Vjerski i profani zivot vjernika ne
moraju biti i ne mogu biti u trajnom
konfliktu niti bi se vecina vjernika
mogla, po zahtjevu svojih crkava, stalno
izolirati od svjetovnih zbivanja i
medjuvjerskog komuniciranja.
Da bi se crkve prilagodile sve
izrazitijoj aktuelnoj demokratizaciji u
svijetu, tj. da bi se same demokratski
aktuelizirale, morale bi mijenjati, prvo,
arhaicnu crkvenu hijerarhiju i, drugo,
odnos povlascenog klera i podvlascenog
vecinskog dijela vjernika.
Crkveni poglavar (papa, patrijarh) mogao
bi se birati na odredjeni mandat kao primus
inter pares u crkvenom
poglavarstvu. Bivsi zivi poglavari bi
sacinjavali pocasno i savjetodavno
poglavarstvo. To bi bio moguci nacin
napustanja autoritarne vladavine
monarhistickog tipa i ukidanje glavne
prepreke za sloznu aktivnost krscanskih
crkava za dobrobit trecemilenijskog
svijeta.
U principu, za pocetak, isti nacin bi
vazio za izbor ostalih (nizih) crkvenih
funkcionera i za pretvaranje prevelikih
licnih ovlascenja u primjereno kolektivno
odlucivanje u crkvi. Ovaj pocetni stupanj
demokratizacije, naravno, ne bi morao
biti i konacni.
Iz dosadasnjeg zastarjelog ugla
posmatranja, bez ikakvog dosadasnjeg
iskustva, nije dovoljno vidno kako u
svakidasnjoj crkvenoj praksi pomijesati
svecenstvo i ostale vjernike toliko da
nestane dosadasnja institucionalna
subordinacija vecine manjini. Odavno je
trebalo, a u buducnosti moze biti jos
potrebnije, da, na pr., parohijani biraju
svoga paroha, zupljani svoga zupnika, da
na crkvenim zborovima raspravljaju i
odlucuju o crkvenim pitanjima ne
ostavljajuci sve odlukama svoga
svecenika.
Odavno je vrijeme da se sva vrata crkvene
hijerarhije sirom otvore i zenama -
ukljucujuci njihovo skolovanje u vjerskim
skolama - kako bi one ravnopravno s
muskarcima djelovale u crkvi. Nedostojno
je smatrati ih nedostojnim za crkvene
funkcije, a za neke crkvene poslove bile
bi i pogodnije od kolega (na pr.,
ispovijedanje zena, vjerska obuka
djevojcica i male djece i dr.).
ZAJEDNICA LJUDI RAZNIH VJERA
Moze se ocekivati da ce materijalni
razvoj u svijetu stimulirati, vise nego
do sada, stvaranje sirih zajednica od
subkontinentalnih i kontinentalnih, kakve
se vec uspostavljaju. Udruzuju se narodi
razlicitih tradicija, kultura, vjera i
crkava, pa i oni koji su dugo medjusobno
ratovali. Zajednistvo cini svoje.
Zastarjele sebicne iskljucivosti i
crkveno- nacionalisticki autizmi gube tlo
u zajednici ljudi raznih vjera. Sva je
prilika da istice vrijeme vjerskom
sovinizmu, fundamentalizmu, vatrenom
gnjevu prema zapadnjastvu ili
istocnjastvu, "mondijalizmu",
"novom poretku" i drugim
"pogibeljima" za "vjeru
otaca", za "nasu naciju",
za "jedinu svetu crkvu", za
"pravoslavno slovenstvo" i sl.
Svakidasnjim ljudskim komuniciranjem u
multireligijskim zajednicama otvara se
mogucnost za vjernike raznih crkava da se
vjerski zblizavaju mimo crkava. U prilog
toj vjernickoj nevjernosti crkvi djeluju
barem dva razloga.
Tzv. crkveno uciteljstvo u tradicionalnoj
crkvi diktira vjernicima vjersko
jednoumlje ne dozvoljavajuci im nikakvo
versko frakcionastvo, sektastvo i licno
vjerovanje. Vjerniku kao samosvjesnom
ljudskom bicu ne prilici da bez pogovora
prima svaki duhovni diktat; o ponecem
moze misliti drukcije ili se sloziti s
misljenjem prijatelja druge vjere.
Utoliko vjernik intimno postaje
inovjernik ili nevjernik za crkvenu
vjeru. U crkvama zaista ima
"nevjernika" ili
"krivovjernika" i to ne samo
onih koji se odjednom preobrate od
ateista u gorljive poboznjake, vidjane na
svakom bogosluzenju iz sasvim profanih
namjera.
Drugi (i cesci) razlog intimnog
nevjerstva mogu biti neuvjerljiva crkvena
vjerovanja, pa i sami posveceni vjerski
izvori kao sto je biblijsko Sveto pismo.
Ima, svakako, lakovjernih ljudi koji
vjeruju svakom slovu Biblije, otprilike
kao sto mala djeca bukvalno vjeruju
bajkama i basnama. Ostali intimno ne
vjeruju u mnoge dogodovstine, njihove
aktere, legende, cudesa, prorocanstva
itd., po biblijskom predanju iako javno
slijede to predanje po nekoj obicajnoj
inerciji. Neki prihvataju samo suvisle
poruke i pouke iskazane mitskim
predocavanjem, a samu mitolosku formu
Biblije smatraju neobaveznom za krscansko
misljenje.(9)
LULA MIRA IZMEDJU TEIZMA I
ATEIZMA
Starinsko crkveno krscanstvo moze
ocekivati svoju krizu koja se ne moze
dugo prikrivati povremenom, mjestimicno i
konjunkturnom masovnoscu vjerskih
rituala. Krscanstvo premalo odgovara ili
ne odgovara mogucnostima i potrebama
svecovjestva na ovovremenoj milenijskoj
granici. Zato mu opet veoma treba aggiornamento,
ali ovaj put je rijec o svekrscanskoj
obnovi, znatno dubljoj, siroj, modernijoj
od posljednje vatikansko- koncilske
obnove. U formalnom pogledu rijec moze
biti o renesansi ranokrscanskog humanizma
i univerzalizma. Ovaj
"preporod" ili "ponovno
rodjenje" moze postati, mutatis
mutandis, trecemilenijski duh svijeta
slicno prvomilenijskom duhu u svjetskom
Rimskom carstvu.
Duh i praksa religijskog ekumenizma u
modernom svijetu ne moraju se zauvijek
vezivati za odnose dosadasnjih crkava i
crkveno se ogranicavati. To bi moglo biti
u vecoj mjeri vancrkvena stvar vjernika i
vjerskih mislilaca raznih vjera, medju
kojima ima sve vise modernista koji
smjelo sinhroniziraju svoju religioznost
sa duhom vremena.(10) Optimisti koji djeluju s
nadama u bolji svijet mogu ocekivati da
ce u svijetu narednog milenija biti puno
vise prijateljske komunikativnosti medju
raznim ljudskim zajednicama nego
neprelaznih granica i sukoba. Takodjer
mogu ocekivati da ce se zauvijek
zakopavati ratne sjekire izmedu religija,
da ce biti medjureligijske religioznosti(11), religioznosti kao
takve, sa vise slobodnog nego propisanog
monistickog vjerovanja.
Moze se ocekivati i lula mira izmedju
teizma i ateizma ako se promisljaju
razborito, bez apriorne nepomirijivosti.
Previse je nekriticno, komotno misljenje
da je svijet podijeljen nekakvim
"berlinskim zidom" na vjernike
i nevjernike, da je covjek ili jedno ili
drugo. Vec je nesto receno o tome da
vjernik, noseci u dusi svoju vjeru, nosi
i nesto vjerske skepse i nevjerice,
pitajuci se u nedoumici da li je zaista
bilo i moglo biti ovo ili ono sto kaze
vjersko predanje. Osim toga, duh vjernika
ne moze biti okupiran samo vjerom, kao u
hramu; on osjeca i misli ziveci povise
izvan hrama (pro-fanum), sa profanim
iskustvima, bez nebeskih bica i bez
racionalno- empirijskog potvrdjivanja
vjerskog predanja.
Ateizam moze biti u "miroljubivoj
koegzistenciji" sa teizmom ako se
temeljito razgranici sa antiteizmom. Za
razliku od antiteizma, ateizam se ne bavi
razuvjeravanjem vjernika, ne bavi se
negiranjem religijskih vjerovanja kao
zabluda i obmana, kao sto cine duhovni i
prakticni progonitelji religije.
Ostavljajuci vjerniku da vjeruje sto moze
vjerovati ateizam uvazava samu svjetovnu
cinjenicu religioznosti kao utjecajnu
komponentu kulture i zivota ljudi tokom
milenija, dostojnu proucavanja u raznim
oblastima znanja (u historiji religije,
filozofiji religije, sociologiji r.,
psihologiji r. i dr).
U metod naucne spoznaje, naravno, ne
ulazi nikakav deus ex machina
niti bilo kakvo natprirodno ili
neprirodno "objasnjenje". Zato
ateisti moze biti sasvim prihvatljivo
nastojanje znacajnih modernih teologa da
"ili ukinu ili barem svedu na
minimum natprirodni element i
akcenat" u krscanskom vjerovanju.(12)
Nalazimo se na milenijskoj granici kada
svijet ima, vise nego ikada, dvije
oprecne mogucnosti: ili da srlja u brzo
samounistenje i unistenje mnogo toga u
prirodi ili da ubrzano krene u globalnu
humanizaciju. Starinsko crkveno
krscanstvo, koje se pretezno bavi
natprirodnim bicima i zbivanjima,
propovijedajuci nebesko
spasenje kao cilj zemaljskog zivota,
marginalizira samo sebe u spomenutoj
dilemi svijeta. Za novi svijet treba novo
krscanstvo.
Obnovljena religija ljubavi - u skladu sa
vjerskim samozrtvenim Kristovim
covjekoljubljem - moze imati puni smisao
i siguran opstanak u buducem svijetu kao univerzalni
vjerski pokret duhovne i prakticne
humanizacije svijeta koji bi
djelovao u plodnoj kooperaciji sa ostalim
humanistickim nastojanjima u svijetu.
Dioba na razne crkve, crkvene
iskljucivosti i medjucrkveni sporovi
crkvenog krscanstva mogli bi se
prevladavati svjetskom organizacijom
krscansko- humanistickog pokreta,
jedinstvenog u mnostvu svojih
funkcionalnih oblika, kao sto je i samo
covjestvo ljudskog roda jedno u
neizbrojivom mnostvu svojih pojava.
Nova vjerska organizacija bavila bi se
osobito moralnim odgojem vjernika (u
vjerskim skolama i ostalim ustanovama
vjerske obuke) i to u skladu sa dva
temeljna eticka principa: sa principom
koegzistencije ("Ne cini drugom sto
ne zelis da drugi cini tebi") i sa
principom proegzistencije ("Cini za
drugog sto zelis da drugi cini za
tebe" ili "Ljubi bliznjega
svoga kao samog sebe"). U ime takve
etike intenzivirala bi se i krscanska
kritika (u crkvenim glasilima i inace)
svakojakog necovjestva, netrpeljivosti,
egoizma i mrznje u svakidasnjem zivotu.
Doktrinarno- teoloska obnova krscanstva
moze biti nastavak ranije zapocete
demitologizacije biblijskog vjerovanja,
uz vise priznanja, podrske, sistema i
popularizacije. Sam pojam bozanstva u
judeo- krscanskom vjerovanju u vidu
jednog antropomorfnog bica, koje je
stvorilo svijet i vlada njime, ne
razlikuje se bitno od starogrckog Zevsa
ili rimskog Jupitera, osim sto je jedan
jedini (mada i on ima brojnu nebesku
svitu andjela, svetaca i svetica). Po
misljenju biskupa od Woolwicha Johna
Robinsona, mitski termin "Bog"
treba napustiti tako da se teologija ne
bavi opisivanjem posebnog bica koje se
zove "Bog", nego je analiza
interpersonalnih odnosa u njihovoj
osnovi.(13) Osnova je princip
ljubavi, ljubav je bozanstvena.
Mitoloska biblijska vjera ce se, po svoj
prilici dugo odrzati u krscanstvu kao
nezvanicna ili poluzvanicna popularna forma
vjere ili kao retoricko- stilska
prezentacija vjerske doktrine.
Neokrscansko bozanstvo nadahnjuje duse
kao apoteoza najvise pravde i ljubavi u
svijetu.
Pored duhovne obnove, tj. nove svijesti i
savjesti, glavna odlika i prednost
obnovljenog krscanstva je neokrscanska
praksa. Za razliku od dosadasnje
karitativne djelatnosti crkava i drugih
krscanskih organizacija, dobrotvorna
djelatnost svjetskog neokrscanskog
pokreta moze biti i kvalitetom i
kvantitetom neuporedivo dobrotvornija.
U neokrscanskom svjetskom pokretu
nalazili bi utociste oni koji su ponizeni
u svojoj osobnosti, kao subjekti svoga
zivota, koji su podvlasceni i trpe
samovolju povlascenih mocnika, koji pate
u siromastvu, koji su pogodjeni
nepravdama i ugrozeni mrznjama, koji su
bespomocni i liseni normalnog ljudskog
nacina opstanka, tj. zivota svjesnih,
slobodnih, kreativnih i drustvenih
(moralnih) bica. Pokret je organizacija i
za dobrotvore koji mogu i zele pruzati
bilo kakvu vrstu pomoci bespomocnima.
Pokret je, ujedno, organizacija krscana
za efikasan prakticni otpor svakom
necovjestvu, svemu sto se bilo kako
namece ili protivi covjestvu kao mjerilu
svih vrijednosti.
Za svoju dobrotvornu djelatnost Pokret bi
imao svoja obdanista i domove za
nezbrinutu djecu, svoje djacke,
studentske, staracke domove, svoja
ljecilista, oporavilista, apoteke, svoja
ucilista bez skolarina, svoje ustanove
osiguranja, svoje zgrade i naselja za
beskucnike, svoje sluzbe pravne pomoci
itd. i t.sl. Za sve to potrebni su obilni
fondovi razlicite namjene koji bi se
alimentirali iz privrede u vlasnistvu
Pokreta i donatorstvom.
Odnosi medju zajednicama neokrscanstva -
lokalnim, regionalnim, zemaljskim,
medjudrzavnim itd. - uredjuju se i
prakticiraju po nacelima krscanske
uzajamnosti, prelazeci sve granice
(politicko- administrativne, etnicke,
socijalne i druge) do svjetske cjeline
Pokreta. Tako bi duh krscanskog
covjekoljublja djelovao kao sama
spasonosna stvarnost u svijetu. Ima li od
ovoga uvjerljivije vjere u inkarnaciju
Logosa iz prologa Cetvrtom evandjelju:
"I Rijec tijelom postala i nastanila
se medju nama"?
Beograd, maja 1996.
1.
Krscanstvo ili hriscanstvo su u nasem
jeziku dva termina za jednu religiju, ali
ponegdje (na pr. u Hercegovini) krscanima
nazivaju katolicke vjernike a
(h)riscanima pravoslavne. Moze biti da
naziv krscanin dolazi od krsten (krscen),
a hriscanin je sljedbenik Hrista (gr.
Hristos, lat. Christus) iako su i jedan i
drugi krsteni sljedbenici Krista.
2. Kao sto su se tokom ranijih milenija
prareligijska vjerovanja - tabuizam,
totemizam, fetisizam, animizam, magija -
nadgradjivala mitoloskim politeizmom,
tako se grcko- rimski politeizam
prevladavao osobenim krscanskim
monoteizmom, drukcijim od hebrejskog
jahvizma. Stari oblici vjerovanja
nastavljaju zivot u sjenci i pod
dominacijom novih, obicno kao
praznovjerja za zvanicnu religiju.
3. Postanje, 32:30.
4. Vidi Mat. 5: 17-19, 43-47; Marko
12:30-33; Rim. 1:5, 2:11, 12:14-21,
15:1-6; l. Iv. 4:8.
5. Luther je prevodio Bibliju da bi
njemacki vjernici vidjeli razliku izmedju
izvornog (biblijskog) i aktuelnog
crkvenog krscanstva, narocito kad je
rijec o prakticiranju vjere, o crkvenoj
praksi kroz vijekove.
6. Danas bi zbilja bilo nerazumno
ustezanje od svekrscanske akcije i
natezanje oko pitanja kao sto su: da li
Duh sveti proizlazi samo od Oca ili i od
Sina (Filioque), da li ima cistilista ili
samo raj i pakao na drugom svijetu, da li
pricesce vrsiti kvasnim ili beskvasnim
hljebom. Vecini vjernika to su sasvim
nedovoljni razlozi za raskol jedne vjere
na katolicizam i pravoslavlje. Glavno je
bilo pitanje crkvene vlasti.
7. Aleksandar Smeman: "Istorijski
put pravoslavlja", izd. Atos,
Cetinje 1994, ss. 317-323. Kod ovog pisca
ima drastican podatak o "prvom
velikom razdoru u pravoslavnom
svetu", kada je sukobom Bizantije i
Bugarske oko prvenstva u pravoslavlju
bila unistena nezavisnost bugarske drzave
i crkve. Tada je Vasilije II
"Bugaroubica" naredio da se
iskopaju oci 15000 zarobljenika koji su
slijepi vraceni bugarskom caru Samuilu.
8. Vidi "Duga", Beograd
30.3.1966, str. 46-47.
9. Slicno misljenje ima krscanski
modernist, koji se bavi demitologizacijom
vjerovanja, Rudolf Bultmann: "L'
interpretation du Nouveau Testament"
(Paris 1955); "Jesus Christus und
die Mythologie" (Hamburg 1965).
10. Andrija Kreft: "Filozofija
religije", izd. Naprijed, Zagreb
1981, ss. 95, 190, 193, 201.
11. Moderna krscanska misija u svijetu i
sama predvidja tolika, medjuvjerska
zblizavanja da ne iskljucuje pojave kao
sto su: "krscanski hinduizam",
"taoisticko krscanstvo" i sl.
(Andrija Kresic: "Kraljevstvo bozje
i komunizam", IMRP, Beograd 1975,
str. 23-24.
12. E.L. Mascall: "The
Secularisation of Christianity", A
Libra Book, London 1967, str. 22.
13. John A.T. Robinson: "Dieu sans
Dieu" (originalni naslov
"Honest to God"), Nouvelles
Editions Latines, Paris 1964, str. 63-66.
Rad pripremljen za Medjunarodni simpozij
"Granice - izazov
interkulturalnosti", odrzan u
Beogradu od 30.5 do 1.6.1996. Skracena
verzija objavljena u listu
"Republika", Beograd, br.
141-142 od 30.6.96. |
|
