o

Home Info Arhiva
Novi broj Trazi Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Broj 115-116 (26-27 - nova serija)

Godina XXV juni-lipanj/juli-srpanj 1999.
Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Andrija Kresic
RELIGIJA MILOSTI NA GRANICI MILENIJA
Vjera, crkve i neokrscanstvo bez granica

Da li su milenijske granice sudbonosne za krscanstvo?

Prije dva milenija dogadjala se u Rimskoj imperiji historijska promjena religijske duhovnosti svijeta. Pojavilo se krscanstvo (hriscanstvo)
(1) cijom pojavom je oznacen kraj stare i pocetak nove ere povijesti, jer je ono vijekovima utiskivalo snazan pecat tzv. zapadnoj civilizaciji koja se zbog toga naziva i krscanskom civilizacijom.

Nova vjera je ponikla u porobljenom izraelskom narodu, oblikovala se iz pocetnog novovjerskog sinkretizma nadgradnjom hebrejskog strogog monoteizma i odbacivanjem politeizma rimske drzavne religije u cijem se panteonu nalazio i zivi rimski imperator.
(2)

U prvo vrijeme krscanstvo se razvijalo kao vjerski pokret medju najnizim slojevima socijalne stratifikacije kao i medju pripadnicima porobljenih naroda, pretezno izraelskog naroda u domovini i u dijaspori. Bila je to mahom sirotinja koja je nalazila spasa u zajednicama (opcinama) slicnih, odrzavajuci se zajednickom imovinom, milostinjom imucnih, cime su se inace u Rimskom carstvu mocnici dosta sluzili za politicku upotrebu sirotinjske mase. Otuda se medju istovjernim opcinarima njegovala prisna uzajamnost, razvijao se kult zajednistva i zajednica (koinonia) je vazila kao spasilacka svetinja. U ranokrscanskim zajednicama "jednakih u Kristu" nije bilo drustvene subordinacije vjernika. O zajednici se brinuo prozbiter ili episkopos (tj. nadzornik) koga je birala sama zajednica i tako pocastila dostojnoscu da joj sluzi, a nikako da se licno sluzi njenim dobrom vise od ostalih i da vlada zajednicom. Iz takvog realno- socijalnog stanja zracila je filantropska medjuljudska solidarnost, altruizam ili krscanska ljubav kao zakon ljudskog opstanka. U vezi s tim vrijedi istaci razliku izmedju hebrejskog (starozavjetnog) i krscanskog (novozavjetnog) monoteizma.

Jahve Bog Izraela je Bog pravednosti, ljubomorni jedini zakonodavac svoje volje koji, gotovo osvetnicki, neumoljivo, kaznjava svako bezakonje. (Npr., izgon praroditeljskog para iz Edenskog vrta i kaznjavanje ljudskog roda zbog pojedene zabranjene jabuke; spaljivanje Sodome i Gomore itd). Takvo bozanstvo je obogotvorena personifikacija nacela Fiat iustitia, pereat mundus. Uz to je svemoguci Jahve beskrajno visoko nad ljudima, nedokuciv, nezamisliv, nepredstavljiv, ni za ime mu se ne smije pitati.
(3) O njemu se moze znati samo njegovo bivstvo ("Ja sam koji jesam") i da je jedini ("Nemaj drugih bogova osim mene").

LJUBAV PREMA BOGU I LJUDIMA

Novozavjetni pojam trojedinog bozanstva je u skladu sa potrebnim i pravim nacinom zivota u ranokrscanskim zajednicama sveljudske solidarnosti i sazima se u jednom apostolskom odredjenju, kasnije posebno akcentiranom, Deus caritas est, tj. Bog milosti, krscanske ljubavi. S obzirom na duhovno porijeklo iz hebrejskog jahvizma, novozavjetno krscanstvo uci da je bozanska zakonitost nuzna, da se bez pravde ne moze, ali ne dolazi u obzir osvetnicki revansizam u smislu "oko za oko, zub za zub". Medjutim, nema viseg zakona od ljubavi prema Bogu i ljudima. Za bozanstvo kao obogotvorenu personifikaciju sveljudske ljubavi nema izabranog bozanskog naroda. Svako ljudsko bice je dostojno postovanja samim tim sto je ljudsko, pa makar bilo i neprijateljsko. Stoga pravi odgovor na zlocinstvo je dobrocinstvo, prema covjestvu u covjeku; na zlocu se uzvraca dobrotom. Sam Bog ljubavi, kao princip skladne uzajamnosti ljudi, ocovjecio se u osobi rodjenog sina cijom zrtvom je otkupljen svijet od praroditeljskog grijeha. Zrtva za svijet je moguci maksimum covjekoljublja.
(4) Ukratko, krscanstvo je nastupilo kao univerzalna, sveljudska religija ljubavi.

Ferdinand Hodler - Studija figure za "Povlacenje kod Marignana", oko 1898.

Kao religija svijeta koji se mijenja i krscanstvo se mijenjalo. Izvorno vjerovanje je koliko-toliko sacuvano u kanoniziranom Svetom pismu, ali, kao sto obicno biva, u raznim vremenima i socijalnim miljeima je razlicito interpretirano. Tokom prvog milenija svoje povijesti krscanstvo se malo-pomalo udaljavalo od svoga prvobitnog oblika i socijalno i organizaciono i doktrinarno. Izvorna vjera i crkvena vjera postale su razlicite. Prvobitno progonjena vjera i vjerska organizacija pretvorila se u dominantnu crkvenu religiju svjetskog Rimskog carstva osvojivsi i nekada progoniteljski carski dvor. Ona je nadzivjela Rimsku imperiju, njenu diobu i propast Zapadnog carstva, osvajajuci i tzv. barbarske osvajace carstva.

U feudalnoj Evropi krscanska crkva je mocna feudalna sila koja ima monopol u duhovnom zivotu drustva; ali to ne vazi za crkvu u cjelini. Ona se tokom vremena podvajala i sasvim podijelila na svecenicki i laicki sustav, na kler i ostale vjernike. Profesionalni cuvari i tumaci vjere cinili su hijerarhicno organiziran kler i samo je kler bio drugi feudalni stalez, pored prvog staleza feudalaca svjetovnjaka. U crkvenim pitanjima sva nadleznost pripada povlascenom svecenstvu. Subjekt povijesnog dogadjanja u crkvi i crkvenoj vjeri bila je i ostala svecenicka hijerarhija, a potpuno nenadlezna laicka masa vjernika bila je i ostala pasivni objekt crkvenog zivota. U samoj hijerarhiji vijekovima se odrzava piramida crkvene vlasti tako sto ovlascenja dolaze od autoritarnog poglavara crkve i prenose se stepenasto nanize. Ova strogo institucionalizirana podjela crkve sudbinski je odredjivala zbivanja u njenoj povijesti i odrzala se do danas kao njena bitna karakteristika.

Mimo spomenute bitne karakteristike ne moze se valjano razumjeti cijepanje (sizma) crkve na zapadnu (rimokatolicku) i istocnu (pravoslavnu) krajem prvog i pocetkom drugog milenija, kao ni veliki raskol u zapadnoj crkvi sesnaestog stoljeca.
(5) Pitanje vlasti bilo je, i danas je, pitanje nad pitanjima u crkvenom krscanstvu.

MUSKI SOVINIZAM

Unutrasnje ustrojstvo crkve - katolicke i pravoslavne - bilo je primjereno staleskom drustvu i monarhistickom tipu vladavine, manje je bilo primjereno vremenu Reformacije i nastajanja kapitalizma (zbog cega je i doslo do drugog velikog raskola i do protestantizma na Zapadu), a jos manje je primjereno svijetu krajem drugog i pocetkom treceg milenija.

U dvadesetom stoljecu svijet je tragicno pogodjen totalitarizmom fasistickog, nacional- socijalistickog i real- socijalistickog tipa, zbog cega je postao narocito osjetljiv i zainteresiran za demokratske norme i vladavinu prava, za slobode i prava covjeka i gradjanina. Medjutim, o pitanjima crkve i vjere odlucuje hijerarhija klera, a obicni vjernici su u tom pogledu potpuno zavisni od svecenstva. Oni nemaju nikakvog prava na izbor i opoziv svecenika. Crkvenog poglavara - papu, patrijarha i druge - samostalno bira uzi skup najvisih svecenickih zvanja. Jednom izabrani poglavar po pravilu vlada dozivotno i autoritarno, kao i nekadasnji svjetovni monarh.

U crkvenom ustrojstvu katolicizma i pravoslavija osobito je inferioran polozaj zenskog dijela vjernika. Zene ne mogu sticati svecenicka zvanja i crkvene polozaje; dostupan im je u organizaciji crkve samo status monahinja. Ovim svojim patrijarhalnim muskim sovinizmom crkva osobito daleko zaostaje za ovovremenim svijetom.

Nije li doslo krajnje vrijeme na pragu treceg milenija krscanstva da se najozbiljnije promislja i priprema demokratska modernizacija ili novom dobu primjerena reforma crkvenog ustrojstva? Srednjevjekovnom drugom stalezu po svoj prilici nije mjesto u trecemilenijskom dobu.

Ako se ima u vidu religijsko vjerovanje u posmrtni i besmrtni zivot dusa i da se religija brine za spas dusa u zamisljenom onostranom svijetu, to ne znaci da ona mora biti manje-vise ravnodusna prema ovom svijetu i njegovom spasenju, jer za vjerskog mislioca (kao sto je, na pr., Schleiermacher), kao i za svjetovnog, nema sumnje da se besmrtnost - bilo nebeska bilo zemaljska - stice u ovom svijetu. Pri tome nije rijec samo ili prvenstveno o spasenju od prirodne kataklizme (za koje vjernici mogu moliti svoje bozanstvo), nego o spasenju ljudskog dobra od ljudskog zla, o spasenju covjecanstva od njega samog. Ovovremena spasilacka misija religije moze biti onoliko efikasna koliko je sama religija primjerena ovovremenim potrebama i mogucnostima svijeta.

Na koncu drugog milenija postaje vidljiva materijalna mogucnost da ljudski rod "po sebi" u narednom dobu postaje rod "za sebe", da covjecanstvo kao cjelina racionalno uredjuje svoj opstanak. Vec se nazire proces tehnolosko- ekonomske planetarizacije. Modernim telekomunikacionim i ostalim prometnim sredstvima i brzinama uveliko se smanjuje ili prakticno anulira prostor koji je izolirao i udaljavao dijelove svijeta, narode i ljude jedne od drugih. Ljudi su ovladali fantasticnim prirodnim silama kakve su se ranije mogle zamisljati kao moci natprirodnih bozanstava. Vidljive su, dakle, materijalne pretpostavke za sveljudski prosperitet u velikim zajednicama, bez neprelaznih ili tesko prelaznih unutrasnjih granica.

Nastavak teksta

Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Ahmet Ibukic - Imaginacija 2

Home Info Arhiva
Novi broj Trazi Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright 1995-1999 Casopis Most Mostar Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 22-01-2005

Design by 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo