Ismet Cumurija
POSLJEDNJE ESNAFLIJE
MOSTARA |
ZAHVALNICA POSTHUMNO
Jedan od kazivaca sa kojim sam volio
dosta pricati o starinama grada Mostara,
te o njegovim ljudima upravo kada
privodim kraju pisanje ove knjige otisao
je sa zive mostarske scene. On mi je
dosta pricao o porijeklu porodica
Cumurija i dopunio mi pricu o jednom od
posljednjih opancara Mostara pa i
Hercegovine Jakobu Altarcu - Jaki. Taj
kazivac je Osman (Ibrahima)
Alikalfic, rodjen 1911. godine u
Mostaru. Dana 1. juna 1998. godine, u
svojoj 87-oj godini zivota preselio je na
Ahifret. Dzenaza rahmetlije je klanjana
2. juna 1998. godine u Sutini.
Od mene mu velika hvala.
JAKOB ALTARAC - JAKICA
Osmanu je sada, 86
godina. Starac je veoma vitalan, dobro
vidi, dobro pamti, samo je sluh malo
oslabio. Dobar dio zivota je proveo u
Alikalfica sokaku, kvart Brankovac. Osman
prica: porodice Cumurija
spadaju medju najstarije u gradu Mostaru.
O ovim porodicama se do nedavno nije
znalo da li su autohtoni stanovnici, ili
su kako navodi Hadzi Hivzija
Hasandedic dosli u Mostar od
Risna i Herceg Novog.
Akademik Vladimir Corovic
kaze u svojoj knjizi o srpskoj opstini u Mostaru
da su dosljaci iz Turske, a istoricar Jefto
Dedijer u svojoj knjizi "HERCEGOVINA"
biljezi da su u Fatnici
u selu Kukricje kao
kmetovi zivjeli porodice Stolice,
Bjelovuci i Kovaci,
te da su primili islam i zive danas pod
prezimenom Cumurije u Mostaru.
Ipak pretpostavlja se da su autohtoni
stanovnici Hercegovine i Mostara, da su
od bosnjackih plemena, te da su u samome
gradu imali velike nekretnine (gruntovno
i katastarski dokazano). U samome kvartu Brankovac
(nazvanom po Aliji Brankovcu)
imali su svoju dzamiju (prije 1612.
godine) koju, narod, eto, prozva Balijina
dzamija. Imali su 14 kuca u Mostaru (a
mozda i vise) i baste, te velike parcele
zemlje u predjelu zapadno od Pravoslavne
crkve, zatim Mazoljica, preko puta
zatvora Celovina, te kod Sjevernog
logora, u Carskim vinogradima Gnojnicama
i u okolini Mostara, u Bijelom polju,
Zijemljima, Malom polju (Blagaj),
Vranjevicima i Hodbini.
Prezime Cumurija je
vezano za 1468. godinu i nakon osvajanja
Mostara od Osmanlija. Dizdar tvrdjave Hamza
Madzar dobio je velike posjede.
Potomci Cumurija bili su i dizdari na
tvrdjavi a hadzi Sadik Cumurija
bio je 12 godina mostarski ajan (prvak) i
na ovaj polozaj je dosao poslije ajana Mehmed-
bega Hadziomerovica.(1)
U nekoliko kuca u kvartu Brankovac
(bivse vlasnistvo Cumurija) su zivjele
porodice doseljenih Jevreja
sa prezimenom Danon
(kuca u Cumurijinoj ulici, danas Brace
Cisica ulica br. 23), te porodice Blanke
i Dude Altarac u Alikalfica
ulici br. 3 ili u kuci br. 7. Da li je Jakob
Alatarac - opancar po zanatu,
bio njihov sin ili Davida Altarca
nije mi poznato. Prema kazivanju Osmana
Alikalfica, Jakob Alatarac - Jakica, je
zivio u Cumurijinoj kuci. Ove porodice su
nakon Drugog svjetskog rata izumrle, a
iza Altarca je ostao samo Jakob. |
 |
|
Altarci su uz
pomoc ostalih Jevreja u gradu na
parceli bivseg vlasnistva
Cumurija koristili jedan objekat
koji su Cumurije prije njih
koristile za odlaganje sijena. Tu
sjenicu su Jevreji preuredili u
jevrejsku bogomolju. Pomenuta
parcela na kojoj je bila
bogomolja protezala se tada
Mukica ulicom, koja se danas zove
Brace Sarica (kuca br. 1 i br.
3). Da li su ovo zemljiste
nasljedne porodice uzur- pirale,
ili im je to prodato, nije
utvrdjeno. |
|
Ta jevrejska bogomolja je
postojala prije 1899. godine.
Pretpostavlja se, a i dokazano je da je
nova jevrejska sinagoga "Havra"
izgradjena 1899. godine ili 1900, a u
dokumentima se spominje i 1902. godina.
Uglavnom oko ovih se godina radi. Mnoge
podatke su mi o ovome kazali moji
roditelji, a i rodbina koja je stanovala
u Alikalfica ulici koju su Mostarci zvali
Alikalfilcluk. Nova jevrejska sinagoga "Havra"
koju koristi Pozoriste lutaka Mostar
nalazi se u bivsoj Cumurijinoj ulici,
danasnjoj Brace Cisica ulici br. 15.
Otvaranjem nove jevrejske sinagoge, stara
je srusena i na njenom mjestu napravljen
je novi oveci objekat koji je u ratu
1992-1995. godine spaljen.
Jakob Altarac - Jakica
se iz Cumurijine kuce u kojoj je bio
podstanar preselio opet kao podstanar u Zahide
Sehic (ulica Brkica br. 6). Kuca
Zahidina se nalazi na uglu Brkica i
Sehitluk ulice povise Narodnog pozorista.
Sastoji se od prizemlja i dva sprata.
Zahida je imala tri sina: Faruka
koji se nalazi odavno u Kanadi, Sanjina
Sanku koji je iza ovoga
posljednjeg rata sa porodicom u Americi i
najmladjeg Zlatka koji
je prije ovoga rata na nekoliko godina
otisao u Toronto - Kanada. Ova kuca je i
danas vlasnistvo Sehica. Sjecam se stare
porodice od dva clana pod prezimenom Skipina,
jednu sobu u toj kuci je koristio Jakob
Altarac - Jakica. Prisjecam se da su u
jednom dijelu kuce kao podstanari
stanovala takode jevrejska porodica Haima
Romana (koji je radio u ZEMI).
Mislim da ih je u porodoci bilo petero:
on, supruga Dragica,
kceri Slavica, Erna i Jadranka.
Ove porodice su u Sehica kuci stanovale
negdje iza 1950. godine.
Jakob je otvorio opancarsku radnju na
Glavnoj Titovoj ulici preko puta
Vucijakovica dzamije ili kako su je
Mostarci zvali dzamija pod lipom.
U radnji je vrsio izradu opanaka. Ovaj
ducan je, nakon smrti Vucijakovica,
vlasnistvo Islamske vjerske zajednice i
vakufskog povjerenstva.
To je jedan od ducana iz vlasnistva Nasuhage
Vucijakovica kojih je tu na
Glavnoi ulici bilo dvadeset sest u jednom
nizu.
Jakob je nakon
podstanarstva od Sehica presao u kucu na
Mejdanu, Trg 1. maja preko puta zgrade
Arhiva Hercegovine. Osman mi rece, ali
nije siguran, da je ta kuca u kojoj je
Jakica stanovao do svoje smrti bila
vlasnistvo Altaraca. Pretpostavka je da
se Jakob nije zenio, te da iza njega nije
ostalo potomstvo i da je loza Altaraca
nakon njegove smrti u Mostaru izumrla. On
je bio jedan od pretposljednjih
mostarskih opancara. Sem opanaka bavio se
izradom kaiseva i rezanjem kaiseva za
nanule. Znao je napraviti i cipele od
krokodilske koze. Uglavnom, bavio se i
sarackim poslovima, rezao je kozne
kaiseve, te uzde za konjsku opremu. U
zadnje vrijeme pred smrt je pravio i
postule. Opanci su pretezno obuca
seljaka. Ponekad su se opanci nosili i u
gradu, ali zbog mode.
Opanaka je bilo nekoliko vrsta, onih sa
koncanom oputom, te onih koji su se
pravili od tankih traka izrezane usukane
koze. Bilo ih je i u bojama. Pravljeni su
u svim velicinama. U opancima je noga
komotna, a hod u njima je bio mnogo laksi
i elasticniji. Najcesce bi se obuvali na
pletene carape (priglavke).
JAKUB BURAZEROVIC
Rodom je iz Crne Gore. Prihvatio se
opancarskog posla jos kao mladic 1946.
godine u Niksicu, jer je to tada bio
veoma unosan posao. U to vrijeme su bile
zadruge za otkup opanaka koje je, tada,
mogao kupiti samo onaj ko je imao
odgovarajuci drzavni bon. Tim bonovima su
se kupovali svi odjevni predmeti.
Prelaskom u Mostar Jakub otvara radnju za
izradu opanaka u Podkujundziluku na domak
orijentalne kafane "Evropa"
(devastirane nakon ovoga rata) na strmom
kaldrmisanom prolazu prema Starom mostu
gdje se u blizini nalaze i magaze
poznatih starih mostarskih trgovaca Mrava
i Zeca. Do pred sami rat 1992-1995.
godine radnja je koristena kao turisticka
atrakcija grada uz ostale ducane iz
Osmanskog perioda. Strani posjetioci
grada su posjecivali Jakubovu radnju,
probali opanke i kupovali ih. Ovu laganu
i prakticnu obucu bi kupovall i ljudi iz
grada. Narocito bi kupovala djeca i to
radi mode, jer bi se u opancima osjecali
lagani kao ptice, pricao je Jakub.
Nazalost, nakon ovoga rata Mostar je
ostao bez opancara jer Jakub sada ima 70
godina i ne moze vise da radi, a zamjene
nema. Nije bilo interesovanja za ovaj
starl zanat.
Pored Mostara, mislim da je i
cijelo Hercegovacko podrucje ostalo bez
ovoga esnafa. Opanci su sada samo
muzejski rekvizit i rijetko se mogu
vidjeti na nogama i u seljaka.
Izvori
1) Podatak uzet iz knjige "Mostar u
Herceg-Bosni", Husaga Cisic (1990.
godine), strana 128. i 279. i iz odjeljka
stare bosnjacke porodice
"Cumurije" (H. Hasandedic,
str.7).
2) Tekst ispod slike uzet iz STAROG
MOSTARA, god. II br. 10 (dodatak listu
"Sloboda") god. XLIX br. 11. |
|
