Sefer Miralem -
Hodza (Belgija)
STA JE MENI MOSTAR |
Mostar je razoreno
svetiliste u tijelu Bosne i Hrcegovine,
povod za novo duhovno hodocasce. U
prostorima svjetske knjizevnosti ne
postoje dva Homera, dva Sekspira, u Bosni
i Hercegovini dvojica Aleksa Santica ili
dva Osmana Djikica. Postoji dakle jedan
jedini i jedinstveni Mostar.
Sta je to meni Mostar?
Sve na svijetu, smisao moje patnje i
radosti.
Sta sam ja Mostaru?
Istinsko je pitanje. Rekao bi Rainer
Maria Rilke. Pjesnik je smrt prihvatio
metafizicki. Rijec je o bolnoj stvarnosti
od koje ne mozemo pobjeci. U pitanju je
Mostar gdje se smrti posve drugacije
pristupa. Smrt je u ovakvoj tvrdnji
stravicne prirode, sejtanskih nagona; ima
pregolemu kolicinu mrznje, ludila, uzasa.
Rijec je o nasilnoj smrti gdje se ljudska
savjest izgubila. Nestala je u eteru kao
eter, izgubljena medju izgubljenim
zvijezdama. Rijec je o neprirodnoj smrti
koja od vlastita zlocina ne odustaje;
razlog je za ova i ovakva razmisljanja.
Odgovori su neujednaceni kada je rijec o
ovakvoj smrti, o smrti koja je i covjekov
poraz. Neko ce u ovakvoj dilemi pokusati
da usporedi sudbinu Mostara sa
svojevremenom sudbinom Staljingrada ili
Guernike. Nista od usporedbi!
Mostar je iskljucivo Mostar, jedinstveni
grad na prostorima savremene civilizacije
na kraju dvadesetog vijeka.
Nije postao heroj, ali je mnogo, mnogo
uzviseniji od bilo kakva herojstva.
Plemenitiji, ljudskiji.
O Mostaru u toku onog prljavog,
genocidnog rata ispisane su, i biti ce
ispisane citave biblioteke raznoraznih
tekstova, jer sudbina Mostara jedinstvena
je i unutar svjetske istorije i njezine
civilizacije. Mostar je vec danas
neiscrpno vrelo o ljudskim patnjama. To
je svojevrsna tragedija utemeljena na
mrznji zivotinjske naravi. O oreolima je
rijec sto ne kruze "okolo
Boga", vec su to oreoli monstruoznog
zla.
Na prostorima Mostara i Bosne i
Hercegovine cetnicko - ustasko zlocinacko
divljanje nijednome covjeku nije
oprastalo. Njihova monstruozna
iracionalnost je nemjerljiva. Mostar je
uz to savjest Evrope, covjecanstva, grad
pred kojim svjetska politika nije
polozila ispit o ljudskim pravima, ispit
iz nacela humanizma. |
Sta je meni Mostar, sta sam ja Mostaru,
odgovori na ta pitanja su nedokucivi,
nemaju dovoljno cvrstih uvjerenja, jer da
bi odgovor bio iskreniji, neposredniji,
mjerodavniji, u ovim trenucima morao bih
koracati ulicama razrusenog rodnog grada,
zaviriti u mnoga ugasena ognjista;
zastati kod zrtava cije duplje ugasenog
vida, bez zlobe i osveta promatraju
najneposrednije tragediju svog i mog
voljenog Mostara, i tu na uscu Radobolje
u Neretvu postati istinski svjedok
njihove neizbrisive tragedije.
Od Mostara sam predaleko. Tjesi me
Sjeverno more, umrtvljena luka, osamljeni
setaci. Nebo je tmurno, zalosno,
nedokucivo, a zrak ne mirise na ustajali,
teski zrak zgarista. Stojim pred nekim
spomenikom. Citam, ne znam po koji put
nekakvu pjesmu, jednu od njihovih
rodoljubnih pjesama. Promatram taj
spomenik. Nisu ga zastitili. U zagrljaju
je zimskoga vazduha, zimskoga ugodjaja.
Cita mi taj kip iz svoje knjige.
Upitao me: sta je to duh i covjekova
dusa, sto je to narod i njegovo pravo na
slobodu?
I konacno, sta smo mi, ako nismo ljudi? U
ovom ratnickom razvratu u pitanju je
covjecanstvo, a kada je rijec o Mostaru,
sta smo mi Mostaru, i sta je nama Mostar?
Krenuh uskim ulicicama u nepoznatom
pravcu, nebeskim zvijezdama grada,
duhovnoj smirenosti antickog shvatanja o
svijetu, neunistivoj mijeni proslih
vijekova. Grad na obali Sjevernog mora je
miran. Obgrlio ga je glas tisine, glas
kamene muzike, glas davnih, istorijskih
instrumenata, glas uvijek gladnih
galebova. Mozda i zvuci nevjerovatno!?
Zastajem u hodu. Osluskujem na ovim
dovoljno nezasticenim prostorima kako i
ovdje struji duh Mostara. Naslonih se na
kamenu ogradu jer je i ona istorija
grada, svjedocanstvo, detalj da smo tek u
vremenu njegovo prolazno vrijeme. Mostar
je u jednoj ovakvoj lirskoj
suosjecajnosti i svojevrsni rekvijem,
posve drugacije sadrzajnosti od onih
Rilkeovih:
Rekvijem za grofa Karla Kalekreutha i
Requiem za jednu prijateljicu. Poezija i
ovakva stvarnost ispreplicu se kao i
korijenje udesa za stablom zivota. U
ovakvoj dioptriji u svome bicu uvidjam
sav uzas i stravu Mostara. Mrtvi i zivi
Mostarci u zajednickom hodu lutaju
ulicama i prostorima razrusena, spaljena,
opljackanog grada iz cijih njedara izlaze
na svjetlost dana ranjeni, nevini, teski
invalidi, nemocni bolesnici, prestrasena
djeca, starci - covjek kome zele pod
svaku cijenu izbrisati ljudski i
nacionalni identitet.
Ovakav tekst ne otkriva nam nepoznate
istine. Ponavljaju se u nasim osjecajima
kao i slova uklesana na baslucima. Mostar
je tu, blizu nas, unutar nasega bica.
Razapet na krstu, prikovan ne civijama
vec cetnicko - ustaskim topovskim
granatama.
I takav se Mostar obnavlja. U
materijalnim uvjetima on je razrusen, u
duhovnome on je nase patriotsko
svetiliste, hram posvecen covjeku,
vjecnost u samopostojanju
Bosanskohercegovacke zemlje. |
Konacno, sta sam ja Mostaru? Prolaznik,
zaljubljenik u njega, njegov gradjanin,
obican smrtnik? Jedan od onih sto usred
mostarske gradske jezgre na svoj nacin
razmislja o nesreci sto je poput
zlokobnoga tumora nasrnula na moj rodni
grad. Grad na uscu Radobolje u Neretvu,
naslucujem unutar vlastitog krvotoka,
licnog shvatanja o svijetu. Pokusavam sto
direktnije ucrtati nekoliko vidjenih
slika u svoje pamcenje, jer tolike
strahote sto su nanijete Mostaru -
istovremeno su nanijete i covjecanstvu.
Ovo su krhka saznanja i za poeziju.
Metaforicno receno: (ne)covjek je u
pitanju, (ne)covjek.
Sta je meni Mostar, sta sam ja
Mostaru, istinsko je pitanje, pokusaj da
umocim prst u krv i tijelo istine u moj
voljeni rodni grad. |
|
