Dr. Nurko Pobric
RAZVOJ IDEJE
LJUDSKIH PRAVA
Povodom 50 godina Univerzalne deklaracije
o pravima covjeka |
1. UVODNE NAPOMENE
Univerzalna deklaracija o
pravima covjeka (u daljem tekstu:
Univerzalna deklaracija) prihvacena je od
OUN 10. decembra 1948. godine. Snazno je
inspirisana Francuskom deklaracijom o
pravima covjeka i gradjanina iz 1789.
godine, mada od nje ide dalje, kako u
"predmetu" tako i u konceptu
regulacije ljudskih prava. Dato je
posebno mjesto pravima i slobodama kojima
je drugi svjetski rat nanio najvise stete
(zabrana torture, zabrana rasne
diskriminacije, pravo azila itd.). Zapravo,
Univerzalna deklaracija obuhvata poduzi
"spisak" prava; slobodu i
jednakost u pravu bez razlike u pogledu
rase, boje, pola, jezika, religije,
politickog ili drugog misljenja,
nacionalnog ili drustvenog porijekla,
imovine, rodjenja ili drugih okolnosti,
pravo na zivot, licnu sigurnost, slobodu
kretanja, slobodu izbora stanovanja,
slobodu misli, savjesti i vjerovanja,
slobodu misljenja i izjasnjavanja,
slobodu mirnog zbora i udruzivanja, pravo
na ucesce u vlasti i slobodan pristup
javnim sluzbama, pravo na jednaku zastitu
pred zakonom, pravo protiv samovoljnog
lisavanja slobode, zatvaranja ili
progona, pravo na pravicno i javno
sudjenje pred nezavisnim i nepristrasnim
sudom, prezumpciju nevinosti, pravo i
slobodu sklapanja braka i osnivanja
porodice..., pravo posjedovanja imovine,
pravo na rad, pravo na slobodno vrijeme,
pravo na obrazovanje, pravo na slobodno
sudjelovanje u kulturnom zivotu
zajednice... (1)
Sama kvalifikacija Univerzalne
deklaracije - "univerzalnost",
upucuje da ona poznaje i priznaje jedan
sistem zastite ljudskih prava koji treba
da prevazidje nacionalne (drzavne)
suverenitete, da ogranici pretjeranost
drzavnih prerogativa, pospjesi razvoj
svih naroda, pokaze ekonomsku i
medjukulturnu zavisnost svih zemalja i
stvori viziju ljudskih prava koja
prevazilazi vrijeme jedne generacije i
koja se projektuje ka covjecanstvu
buducnosti. Univerzalna deklaracija, iako
u pocetku kao svecana preporuka
Ujedinjenih nacija imala je sama moralni
i politicki znacaj. Danas su skoro sve
njene odredbe postale izvor medjunarodnog
prava, ne kao medjunarodni ugovor vec
obicajna pravna pravila, ili kao opsta
pravna nacela koja priznaju civilizovani
narodi. "Opca deklaracija
(Univerzalna deklaracija - N.P.) je
temeljni i najznacajniji dokument o
pravima covjeka".(2)
Ustav Bosne i Hercegovine (Dejtonski
ustav) u preambuli, kao
"inspiraciju", uz ostale
pravno- politicke dokumente, uzima i
Univerzalnu deklaraciju, a u clanu II
(poglavlje o ljudskim pravima i osnovnim
slobodama) utvrdjuje skoro sva prava kao
i Univerzalna deklaracija.
U kontekstu minulog ali i sadasnjeg,
politickog i drustvenog stanja u Bosni i
Hercegovini valja istaci da se u Bosni i
Hercegovini desilo, i da se jos desava,
masivno i masovno krsenje ljudskih prava,
da je "na djelu" svojevrstan
pravni nihilizam, u svim svojim
manifestacijama, koji izaziva
katastrofalne posljedice i iz razloga sto
je bosansko- hercegovacko "politicko
tlo" deficitarno razvijenom
politickom kulturom, a uz to je i drustvo
koje trenutno spada u tzv. postkonfliktna
drustva. Moze se zakljuciti da
"Ustav Bosne i Hercegovine (sto smo
vec istakli - N.P.) predstavlja
impresivan rezultat normativnog
inkorporiranja, prije svega evropskih
standarda postivanja prava covjeka. Sve
sto je ostalo da se ucini je iskoristiti
taj potencijal s punom
odgovornoscu".(3) Ali, i pored brojnih
proklamovanih prava u Ustavu Bosne i
Hercegovine i pravno- politickim
dokumentima koji su inkorporirani u taj
Ustav ili su njegov sastavni dio,
ozbiljno se namece pitanje koliko je malo
od proklamovanih prava ostvareno ili
ostvarljivo. Uz mnoge uzroke koji
limitiraju restituciju, zastitu i
realizaciju ljudskih prava u Bosni i
Hercegovini, je i sam Dejtonski ustav,
koji ljudska prava obilno proklamuje.
Naime, ustavna formula o konstitutivnim
narodima, u uslovima nerazvijene pravne
drzave, ili drzave uopste, a da ne
govorimo o vladavini prava, moze
predstavljati legitimaciju za
diskriminaciju i dvostruke standarde u
oblasti ljudskih prava.
U daljem dijelu teksta necemo se
"baviti" Dejtonskim ustavom.
Govoricemo o razvoju ideje ljudskih prava
i to panoramski, s mozda pretencioznim
ciljem - da tekst ovog priloga bude mali
doprinos "politickoj
pedagogiji". Povod za pisanje je
jedan jubilej, sto je naznaceno i u
podnaslovu. |
 |
2. STA SU LJUDSKA PRAVA
Svako pravo, nije ljudsko pravo. Postoji
objektivno pravo, kao skup pravila
stvorenih od nadleznog zakonodavca, a
koja su sankcionirana autoritetom drzavne
ili medjunarodne organizacije. Za
objektivno pravo u nekim jezicima postoji
poseban izraz (engl. laww), kojim se ono
odvaja od subjektivnih prava fizickih i
pravnih osoba (engl. right). U nasem
jeziku, terminoloska razlika ne postoji,
mada, naravno, sadrzinska razlika izmedju
objektivnog i subjektivnog prava, je
jasno uocljiva. Subjektivna prava se
"izvode" iz objektivnog prava.
"Subjektivna prava sticu se
ispunjenjem uslova koje pravo svake
drzave propisuje".(4)
Subjektivna prava stecena pod uslovima
koje propisuje drzavnopravni poredak,
mogu se klasifikovati na razlicite
nacine, i po osnovu razlicitih kriterija,
ali im je jedno zajednicko: ona poticu od
drzave, od njenog ustavotvorca i
zakonodavca. Covjek nema neko prethodno
pravo na ta prava, koja mu drzavno-
pravni poredak propisuje. Naravno,
sloboda drzave u statuiranju
(propisivanju) ljudskih prava ogranicena
je okolnostima drustvene i politicke
prirode, i u tom smislu, posebno u
civilizovanoj drzavi, ni njoj (drzavi)
nije dozvoljena samovolja (arbitrernost),
pa se pri regulaciji ljudskih (i drugih)
prava mora pridrzavati odredjenih
politickih principa (nacela), kao sto su
nacelo pravne sigurnosti, nacelo
"nediranja" u stecena prava i
sl. Ustvari, moderna ustavnopravna i
politicka teorija istice da je za
odredjivanje karaktera jednog ustavnog,
odnosno politickog sistema najvaznije
kakav polozaj u tom sistemu ima covjek
(gradjanin), odnosno kako je u tom
sistemu odredjen odnos: vlast- covjek
(gradjanin). To je sustina politickog
odnosa (politicke obligacije), a sve
ostalo, u tom sistemu, u osnovi je
instrumentalnog znacaja i nerijetko je
sama prosta posljedica karaktera osnovnog
politickog odnosa.
Notorna je politicka cinjenica da drzava
moze odluciti da pojedina subjektivna
prava ukine, a ako postoji nacelo pravne
sigurnosti, ona ce omoguciti dalje
uzivanje stecenih prava pod datim
uslovima, ali je ni ovo nacelo ne
sprijecava da donese odluku da se neka
subjektivna prava (koja su vec postojala)
ubuduce ne mogu sticati. Primjer za
navedenu konstataciju su tzv.
socijalisticke drzave, ciji su
zakonodavni organi, poslije
"revolucionarnih promjena",
donijeli zakone kojima su mnoga
subjektivna prava stecena u ranijem
sistemu, ukinuta. Uzastopnim
nacionalizacijama ukinuto je pravo
privatne svojine na privrednim
preduzecima, radnjama, nepokretnostima
itd. Ukinuta su i mnoga neimovinska
prava, narocito u politickoj sferi, kao
pravo na politicko udruzivanje, zatim
pravo na strajk itd. "Ako su sva
prava koja covjek ima subjektivna prava
ove vrste, onda je on u potpunoj
zavisnosti od drzave kojoj je
potcinjen."(5) Reduciranje svih covjekovih
prava na ona koja mu "podari"
(oktroira) drzava ne zadovoljava neke
osnovne moralne principe i dovodi u
pitanje osnovne ljudske kvalitete. Zato
se medju subjektivnim pravima izdvajaju
ona prava koja nisu zavisna o drzavi i
njenoj volji (ili u principu nisu
zavisna), vec ih ljudsko bice ima samim
tim sto je ljudsko bice. Ova prava
nazivaju se ljudskim pravima. (Ponekad se
upotrebljava i sintagma "prava
covjeka" u istom znacenju).
Dakle, "ljudska prava imaju
mnogo sire znacenje od pukog skupa
pravila kojima se regulisu".(6)
Vec poodavna detektirana je veza ljudskih
prava i demokratije. Demokratija se ne
svodi na ljudska prava, ali demokratije
nema bez ljudskih prava. Ljudska prava
su, kao i ustav, brana od apsolutne i
neodgovorne vlasti, pa se zbog toga,
ljudska prava, kao i organizacija drzave
odredjuju ustavom (ljudska prava su
standardna ustavna materija). Ustavi
problematici ljudskih prava prilaze iz
ugla dva razlicita shvatanja. Prema
prvom, ljudska prava se tretiraju
oktroiranim od strane vlasti. Prema
drugom, ljudska prava su prirodna i
neotudjiva od covjeka. U vazecim ustavima
u svijetu preovladjuje drugopomenuta
koncepcija o ljudskim pravima.
"Shvatanje o autonomnosti osnovnih
ljudskih prava bila su u samom sredistu
borbe za ustavnost."(7)
Ljudska prava su "prava otpora"
drzavi, to su, takodje, "slobode
otpora". Liberalna je ona drzava
koja ostavlja pojedincu jednu
"zonu" za njegovu privatnost,
za slobodu akcije. Suprotno, drzava je
totalitarna, ako tezi da intervenise u
svim oblastima, ako ne priznaje razlike
izmedju javnog i privatnog, ako ne
dopusta svoje ogranicenje. U vezi s
pomenutim, ljudska prava su jedan od
najmarkantnijih pokazatelja principa
modernog ustava i ustavnosti.
"Tradicionalna ljudska prava su u
odredjenoj mjeri promijenila svoju
sadrzinu. Njihov glavni cilj nije vise da
sama zaklone pojedinca od intervencije
drzave. Njihov cilj postaje i zastita
pojedinca od privatnih mocnika, posebno
iz oblasti privrede."(8) Aktuelnost uocene
dimenzije ljudskih prava navedenoj u
posljednjoj recenici citirane sentence,
vise je nego ocigledna, ovdje i sada!
"Ljudska prava, prema tome, nisu
pozitivnopravnog vec moralnog
porijekla."(9) Ona poticu iz poretka koji
je superioran drzavno- pravnom poretku,
koji ima nadustavni karakter. Kao takva,
drzava ih mora respektovati, bez obzira
da li je na to izricito pristala ili
nije. Ovakav koncept ljudskih prava
podrazumijeva covjeka kao autonomno i
racionalno bice koje ulazi u drzavnu
zajednicu s nekim pravima koja mu se ne
mogu oduzeti.
Ljudska prava pojmljena na opisani nacin
imaju jos neka obiljezja.
Prvo, ona pripadaju svim ljudima bez
razlike po bilo kom osnovu. Zbog toga,
njihov broj (broj ljudskih prava) je
manji od sume mogucih subjektivnih prava
u datoj drzavi u datom trenutku. U
ljudska prava ne ulaze ona subjektivna
prava koja imaju samo neke grupe ljudi
ili pojedinci, a koji su ta prava stekli
ispunjavajuci neke dopunske uslove.
Kazano drugacije, ljudska prava su
zasnovana na vrijednosti koja su priznata
svakom covjeku, zato sto je covjek, a ne
po osnovu nekih dodatnih osnova,
ukljucujuci tu i zasluge. Drugo, nisu sva
ni moralna prava koja pripadaju svakoj
osobi ljudska prava. Ljudska prava imaju
"politicku dimenziju", jer se
ostvaruju u drzavi i odnose se na drzavu
(ogranicavaju vlast drzave). Covjekova
moralna prava, uglavnom su usmjerena
prema drugim ljudima. Ako drugi ne
postuju ta prava, slijedi moralna
sankcija. Drzava po pravilu nece
intervenisati. Medjutim, ako nepostivanje
ljudske licnosti (kao moralne obaveze)
"predje" dozvoljenu granicu
koju zajednica moze tolerisati (kleveta,
uvreda), drzava ce moralnim sankcijama
pridruziti i one pravne (krivicne) i
omoguciti covjeku da brani svoj ugled i
na nacin sto ce zastitu traziti od
drzave.
Najveci broj ljudskih prava usmjeren je
prema drzavi - njima se ona ogranicava
ili se od nje trazi djelovanje (zastita
prava). Tipican primjer zahtjeva za
nemijesanje drzave jesu slobode (na pr.
sloboda kretanja, izrazavanja,
okupljanja). "Drzava je pak duzna da
djeluje kada se od nje trazi da stvori
preduslove za dostojan zivot covjeka i
ostvarivanje njegovih prava time sto ce
npr. svakome obezbijediti besplatno
osnovno skolovanje, minimum materijalne
egzistencije, jednake uslove za sticanje
sredstava za zivot itd."(10)
Bitan problem ljudskih prava je njihov
"katalog". Zapravo, problem je
izjasniti se koja su prava ljudska prava.
U pravno- politickoj teoriji za ljudska
prava se kaze da su to osnovna prava,
koja se mogu shvatiti i kao postulati
(nacela) koja "nadahnjuju"
nastanak novih ljudskih prava.
Najpoznatiji postulati su oni proglaseni
u Francuskoj revoluciji, a zapisani u
Deklaraciji o pravima covjeka i
gradjanina od 1789. godine. To su
sloboda, jed-nakost i bratstvo. Pojedini
teoreticari vrse vrijednosno rangiranje
pomenutih postulata, dajuci prednost
jednom od njih. Osim slobode, jednakosti
i bratstva u "katalog" ljudskih
prava, situiraju se i druga prava. Iz
razloga pragmaticnosti i proracunljivosti
drustvenih odnosa, a s ciljem odredjenja
slobodne sfere pojedinca, u ustavima se
cesto navodi popis osnovnih ljudskih
prava. U pravnoj teoriji se navodi da
najvaznije elemente tog popisa jos uvijek
oznacava klasicna formula: "zivot,
sloboda i vlasnistvo", kao
najznacajnija (temeljna) ljudska prava,
"premda, su, naravno, isto toliko
znacajni i sloboda govora,
vjeroispovijesti, tiska i
okupljanja."(11) (Naravno, ne bismo se
slozili da je bilo koje ljudsko pravo
jednako vrijedno pravu na zivot).
U pravnoj teoriji i jednakost, kao
ljudsko pravo, skoro da se kvalifikuje
univerzalnim. Tako se, na primjer, kaze:
"Gotovo su se sve revolucije koje su
izmijenile lik pojedinih naroda dogodile
zato da bi se potvrdila ili unistila
nejednakost".(12)
I najranije spoznaje o politickoj
organizaciji drustva pokazuju da covjek,
u odnosu na druga ziva bica, ima, ili
pretenduje na pravo na zivot. To pravo
propovijedale su skoro sve religije a
poznavali su ga i drevni pravni dokumenti
(Hamurabijev zakonik).
Katalozi ljudskih prava, do sada su se
utvrdjivali politickim dogovorima i imali
su formu deklaracija, ustava, zakona i
medjunarodnih ugovora. Ovi dokumenti su
pravni izvori ljudskih prava. Za
utvrdjivanje kataloga ljudskih prava
narocito su znacajni medjunarodni
dokumenti, jer oni pokazuju univerzalnost
ljudskih prava. U novije doba, svaki
ustav ima poglavlje o osnovnim ljudskim
pravima. Medjutim, ne moze se pouzdano
reci da su sva prava navedena u ustavima
ljudska prava. Cesto se ne zna da li su
ta prava neotudjiva ili predstavljaju
ovlastenja koja se mogu (zakonom)
oduzeti. Pored toga, neka prava priznaju
se samo drzavljanima (gradjanima) a ne
svim ljudima, pa stoga nisu ljudska, nego
gradjanska prava. "Treba zato
ponoviti da ljudska prava nisu to zato
sto su navedena u izvorima prava vec da
postoje nezavisno od njih".(13) Suprotan prilaz je
pozitivisticki, a skloni su mu (tom
prilazu) pravnici neskloni teoriji. Mora
se reci da sustina ljudskih prava, ipak,
nije pozitivisticka. Ljudska prava imaju
dublje, eticke izvore, pa kao takva ne bi
smjela doci pod udar zakonodavca, poput
"obicnih" subjektivnih prava.
Zakonodavac ih ne bi smio ukinuti pa svom
nahodjenju. |
 |
3. PRAVNI DOKUMENTI
Prvi dokumenti u kojima se pominju
ljudska prava, kako ta prava danas
razumijemo, poticu iz 18. vijeka. Raniji
dogovori i proklamacije koji se nerijetko
pominju i kao dokumenti o ljudskim
pravima se, u sustini, ne odnose na ta
prava u smislu kako smo ljudska prava
prethodno odredili. Ti dokumenti bili su
"pravila vladanja", bez
priznavanja, bilo kame, urodjenih prava.
Neki stariji dokumenti sadrzavali su
odredbe slicne savremenim propisima koji
regulisu korpus ljudskih prava. Za
primjer se moze uzeti pretpostavka
nevinosti u krivicnom pravu (nullum
crimen sine lege, nulla poena sine lege).
Ali, to nisu bila nicija prava nego
pravican i racionalan nacin vladanja,
koji se uvijek po volji suverena, mogao
napustiti.
Era priznavanja ljudskih prava u drzavnim
aktima pocinje Americkom i Francuskom
revolucijom (Proglas nezavisnosti
trinaest drzava Amerike od 1776. godine -
"Deklaracija o nezavisnosti",
Deklaracija o pravima covjeka i
gradjanina koju je donijela Francuska
Nacionalna skupstina 1789. godine). Za
Deklaraciju o pravima covjeka i
gradjanina u pravnoj teoriji se istice da
u istoriji ljudskog roda predstavlja akt
civilizacije, da su tvorci Deklaracije
htjeli da ona ne bude obican zakon, pa ni
ustav, nego da ona bude jedan univerzalni
drustveni pakt, jedan univerzalni ugovor
za sve ljude. "Deklaracija, u
stvari, proklamuje nacela od univerzalnog
znacaja i trajne vrijednosti i time se,
iako donijeta u jednoj zemlji i u jednom
vremenu, okrece svijetu i
buducnosti".(14) Deklaracija je uzeta kao
preambula za ustav Francuske Pete
republike iz 1958. godine, a francuski
pravnici i politolozi smatraju da
Deklaracija ima nadustavni karakter.(15)
Americka i Francuska revolucija, sa
svojim deklaracijama o pravima i
slobodama, sublimirale su u sebi ideje
koje su se razvijale tokom jednog duzeg
perioda i koje su tezile da covjekova
prava i slobode ucine temeljem svakog
politickog sistema, a da javnu (drzavnu)
vlast stave u sluzbu covjekovih prava kao
primarnijih od same drzavne organizacije.
Umjesto logike "drzavnog
razloga", ove revolucije i njihove
programske deklaracije slijede logiku
ljudskih prava.
Unosenje ljudskih prava u ustave pocinje
1791. godine, usvajanjem amandmana na
ustav SAD od 1787. godine. To je
ocigledno, posebno na osnovu I amandmana
prema kome se Kongresu zabranjuje da
donosi zakone koji diraju u ljudske
slobode (one, dakle, prethodno postoje)
ili izricite odredbe amandmana IX:
(Nabrajanje u Ustavu izvjesnih prava ne
smije se tumaciti tako da se ospore ili
umanje druga prava koja je narod
zadrzao).
Medjunarodni odnosi su pocivali (i
pocivaju) na striktnom postivanju
suverenosti drzave, a odnos vlasti prema
sopstvenom stanovnistvu se smatrao
unutrasnjom stvari svake drzave. Ovakav
stav nemijesanja prekinut je izmedju
Prvog i Drugog svjetskog rata. Najveci
napredak u internacionalizaciji i
standardizaciji ljudskih prava nastao je
tek poslije Drugog svjetskog rata. Doslo
je do tzv. humanitarnih intervencija,
doduse, dosta rijetko i nesistematicno.
Ipak, danas su mnoge zemlje poslije
upornog odbijanja i zaklanjanja za
"drzavni suverenitet" i
tretiranje ljudskih prava (prava i
sloboda gradjana) kao unutrasnje stvari
svake zemlje, prihvatile da su ljudska
prava element medjunarodnog pravnog
poretka, te da je njihovo krsenje
narusavanje medjunarodnih obaveza drzava.
Kakav je doseg tzv. humanitarnih
intervencija radi krsenja ljudskih prava,
vidljivo je iz netom minulog ratnog
iskustva u Bosni i Hercegovini.
I sada, u savremenosti, sukob nacela
iskljucive unutrasnje nadleznosti drzava
i medjunarodne zastite ljudskih prava
predstavlja specifican, kompleksan, pa i
veoma "zamrsen" odnos. Sukob
"njegovog velicanstva"
suverenosti drzave i univerzalnosti (bar
deklarativno) ljudskih prava, i te kako
je aktuelan i uocljiv. Pisuci 1993.
godine rad: "Suverenitet drzava
clanica EZ", Jasminka Hasanbegovic
je, uz ostalo, napisala i ovo: "Moze
se, naime, smatrati da je ono sto se
danas desava balkanskoj Evropi,
posljedica toga sto u Evropi ima
Evropljana i evropljana, i sto su tzv.
intelektualci i politicari medju ovim
drugima potpuno anahrono shvatili i
naciju i drzavu i suverenost. No, veliko
je pitanje koliko i ona prva Evropa moze
opstati i razvijati se u susjedstvu ove
druge, koja pociva na suprotnim
premisama."(16) U kontekstu razmatrane teme
o ljudskim pravima, masivnom i masovnom
krsenju ljudskih prava na podrucju bivse
Jugoslavije, posebno u Bosni i
Hercegovini, indikativno je isticanje
anahronog shvatanja nacije, drzave i
suverenosti. Na srecu (ili mozda na
zalost) "pitanje prava covjeka je u
nekim slucajevima postalo politicko,
diplomatsko i ideololko oruzje koje se
koristi cas za ogranicavanje ekscesa
politickih rezima, a cas za prevratnicke
ciljeve ili destabilizaciju u nekim
zemljama".(17)
Pomenimo jos neke dokumente koji
tretiraju problematiku ljudskih prava,
bez upustanja u analizu njihove sadrzine.
To su: Povelja OUN, vec pomenuta
Univerzalna deklaracija, Konvencija o
sprijecavanju i kaznjavanju zlocina
genocida, Zenevske konvencije, Evropska
konvencija o zastiti ljudskih prava i
osnovnih sloboda, Konvencija o pravnom
statusu izbjeglica, Paktovi o pravima
covjeka, Medjunarodna konvencija o
ukidanju svih oblika rasne diskriminacije
itd. |
 |
4. TEORIJSKA SHVATANJA
POZITIVIZAM: Najlakse je
objasniti postojanje ljudskih prava
pozitivisticki. Prema pozitivizmu, neka
prava su ljudska prava zato sto je tako
utvrdjeno nekim izvorom prava, kao sto je
ustav ili medjunarodni ugovor.
"Pravni pozitivizam usredsredjuje
svu svoju paznju na jednu dimenziju
pravne stvarnosti koja se, po njemu, moze
tacno saznati i odrediti: umjesto
"subjektivnog" pojma pravde on
se obraca "objektivnom" i
"naucno" odredjenom pojmu
zakona".(18) Pozitivizam zanemaruje
okolnost da su ljudska prava odrediva
upravo time sto ih covjek posjeduje bez
obzira na pozitivno zakonodavstvo. Nisu
uvjerljive ni tvrdnje pozitivizma da
postoji jedan "naddrzavni"
(medjunarodni) konsenzus o osnovnim
ljudskim pravima, sto je rezultiralo i
medjunarodnim dokumentima o ljudskim
pravima. I u ovakvoj situaciji postoji
mogucnost da se promjenama pravnih normi
usljed novog politickog konsenzusa, ukinu
neka ljudska prava. Medjutim, iz
prakticnog razloga, pozitivistickom
rezonovanju se mora prikloniti svako kada
zeli da utvrdi tacan katalog ljudskih
prava. "Ne moze se tvrditi da
postoji neko konkretno pravo samo zato
sto je to filozofski utemeljeno: oko toga
mora da postoji izvjesna mjera
saglasnosti, olicena u nekom izvoru
prava".(19) Pozitivizam je morao da
pretrpi neka ogranicenja u situacijama
gdje drzava stvara i primjenjuje pravne
norme koje su u pogledu nadleznosti i
donosioca, kao i postupka donosenja,
pravno valjane, ali su pa svojoj sadrzini
i posljedicama nehumane, suprotne
moralnim pravilima i nacelima. Treba
teziti, cak ako se i pozitivist, sto je
"sudbina" svakog pravnika
prakticara, da pravna norma, njena
primjena i interpretacija, moraju imati
odredjenu "moralnu podrsku".
NATURALIZAM: Ljudska
prava nalaze mnogo jace utemeljenje u
prirodnopravnim teorijama. Doktrina
prirodnog prava je jedna od najstarijih i
najznacajnijih teorijskih misli, naprosto
iz razloga sto za svoj
"predmet" ima ljudsku licnost-
covjeka. "Slijedi da samo covjek, a
ne umjetne osobe, kao korporacije i
drzave, moze svoja prava utemeljiti na
prirodnom pravu".(20) Kriticka ljudska
misao ukazuje na cinjenicu da svaki
politicki, ideoloski i drustveni koncept,
a posebno koncept ljudskih prava,
pretpostavlja i sadrzi u sebi ideju
prirodnih prava. Prirodnopravne teorije
polaze od toga da postoje pravne norme i
subjektivna prava iznad i izvan propisa
drzave. Ovo je osnovno polaziste svih
prirodnopravnih teorija, koje se medju
sobom razlikuju pa tome sto razlicito
vide porijeklo prirodnog prava
(transcendentalno porijeklo, ljudski
razum, drustveni ugovor i sl.).
UTILITARIZAM: Prema
shvatanjima utilitarizma (dominantno
shvatanje medju liberalima 19. vijeka)
drzava treba da je prozeta nacelom
korisnosti. U odnosu na problem ljudskih
prava utilitaristi su za takva pravila o
ljudskim pravima za koja je iskustvo
pokazalo da donose najvise dobra najvecem
broju ljudi. Utilitarizam je, u stvari,
jedna varijanta pozitivizma.
MARKSIZAM: Marksisti su
u odnosu na postojanje ljudskih prava,
uglavnom, polazili od jednog posve
utopistickog i iluzornog stanovista, da u
buducem, besklasnom i komunistickom
drustvu nece biti ni potrebe za ljudskim
pravima, jer ce svi ljudi biti slobodni i
ravnopravni, a drzava ce
"odumrijeti". Izvan ove
utopisticke prognoze, u prakticnom
djelovanju, marksizam je na ljudska prava
gledao utiliratisticki i pozitivisticki.
U nekim drzavama ciji je drzavno- pravni
poredak i politicki sistem bio ideoloski
utemeljen na rigidnom shvatanju
marksizma, i pored ustava i ustavne
proklamacije ljudskih prava, postojalo je
surovo bezakonje i teror, te
insuficijencija temeljnih ljudskih prava,
odnosno njihovo masivno anuliranje (ova
pojava cesto se oznacava terminom
"staljinizam" iz opstepoznatih
razloga). Ipak, marksisticka misao u
domenu ljudskih prava ima zasluge u
pogledu "pojacane svijesti o
vaznosti ekonomskih, socijalnih i
kulturnih prava koja iziskuju djelovanje
drzave u ime drustvene
solidarnosti".(21)
LITERATURA
1) Vidjeti sire: Sevima Sali i Zlatan
Terzic: Medjunarodni dokumenti o ljudskim
pravima, Sarajevo, 1996., str.32 i 33.
2) Juraj Hrzanjek: Medjunarodni i
evropski dokumenti o ljudskim pravima,
Zagreb, 1992., str. 14.
3) Dr. Zoran Pajic: Zastita prava covjeka
pa Daytonskom Ustavu Bosne i Hercegovine,
"Pravna misao", br. 3-6,
Sarajevo 1997., str. 7.
4) Vojin Dimitrijevic, Milan Paunovic, u
saradnji sa Vladimirom Djericem: Ljudska
prava, Beograd, 1997., str. 24.
5) Ibid., str. 25.
6) Dr. Zoran Pajic: Prava covjeka-
problem objektivne spoznaje, Godisnjak
Pravnog fakulteta u Sarajevu, 1986., str.
175.
7) Vojislav Stanovcic: Slobode i prava
covjeka i gradjanina, u: Enciklopedija
politicke kulture, Beograd, 1993., str.
1058.
8) Ratko Markovic: Ustavno pravo i
politicke institucije, Beograd, 1997.,
str. 558.
9) Vojin Dimitrijevic i dr., nav.rad,
str. 26.
10) Ibid., str. 28.
11) F. von Hayek: Politicki ideal
vladavine prava, Zagreb, 1994., str. 57.
12) Alexis de Tocquewille: O demokraciji
u Americi, Zagreb, 1995., str. 211.
13) Vojin Dimitrijevic i dr., nav.rad,
str. 31.
14) Dr. Pavle Nikolic: Deklaracija o
pravima covjeka i gradjanina od 1789.
godine kao akt civilizacije, Anali
Pravnog fakulteta u Beogradu, br.
6/1989., str.685.
15) Vidjeti: Dr. Vojislav Stanovcic:
Deklaracija o pravima i slobodama u
Americkoj i Francuskoj revoluciji, Anali
Pravnog fakulteta u Beogradu, br.
6/1989., str. 692.
16) Jasminka Hasanbegovic: Suverenitet
drzava clanica EZ, u: Elementi Evropskog
prava, Sarajevo, 1994., str. 5.
17) Alen Planti: Dinamika prava covjeka,
"Gledista", br. 7-9, Beograd,
1989., str. 52.
18) Ljubomir Tadic: Filozofija prava,
Zagreb, 1983., str. 148.
19) Vojin Dimitrijevic i dr., nav.rad,
str. 43.
20) Franz Neuman: Demokratska i
autoritarna drzava, Zagreb, 1992.,
str.290.
21) Vojin Dimitrijevic i dr., nav.rad,
str. 56. |
|
