Muhamed Sator
TREBA VJEROVATI
PJESNICIMA
Razmisljanja s
povodom |
Stari grcki pjesnik Homer
bio je uvjeren da su bogovi izazvali
Trojanski rat da bi o njemu pjesnici
mogli pjevati. Ratovi u ljudskoj
historiji u glavama pjesnika zato su
oduvijek ostavljali kosmare, a poezija
kao i svaka prava umjetnost sa svojim
humanizmom uvijek je bila protiv zla.
Zemlja kao sto je Bosna i
Hercegovina nije trebala izmisljati
ratove da bi o njima pjevali pjesnici,
ali je zato u Bosni oduvijek bilo
pjesnika upravo zbog takve zlehude
sudbine. Ova zemlja nikad nije bila mnogo
sretna, jer joj je bilo sudjeno da sanja
o pravdi, da radi za pravdu, da je ceka
ali da je ne doceka, sto bi rekao Mak
Dizdar. Zato je ova zemlja dala mnogo
pjesnika. U jednom filmu Orsona Velsa,
diveci se ljepoti jedne sretne i lijepe
zemlje, glavni junak uzvikuje: "Sta
su sretne zemlje dale covjecanstvu?"
Bosna i Hercegovina nije bila sretna
zemlja, ali su zato njeni pjesnici,
suoceni sa tiranima i demonima, rusiocima
i zlocincima, uvijek cijelim svojim bicem
bili vezani za sudbinu svoje zemlje
vjerujuci da Bosna i Hercegovina moze
biti sretna zemlja, makar bila prkosna od
sna. Zato su uvijek pjesnici ove zemlje
svojim stvaralastvom suprotstavljali se
zlu svjesni da je ljudska historija -
povijest borbi protiv bezumlja. Ljudsko
stvaralastvo i umjetnost sa svojom mjerom
humanizma najveci su stepen te borbe.
Jer, "u historiji nije bilo nijedne
sile koja za opravdanje svog nasilja nije
nasla svoje ideologe i mislioce"
(Krleza).
Kada danas citamo davno ispjevanu pjesmu
"Zaboravimo", u kojoj nas
mostarski pjesnik Aleksa Santic pomalo naivno
pjeva o tome kako smo "pleme
isto" i kako "jedna nam je
mati", ne mozemo, ipak, da se ne
oplemenjujemo tom naivnoscu u kome ovaj
topli lirik poziva na zaborav, na borbu
protiv zle mrznje, jer "jedna nas
zemlja jednim hljebom hrani". Kada
danas citamo stihove sentimentalno -
bolecivog merhametli Bosnjaka Muse Cazima Catica i njegovu
upitanost "cemu mrznja ljuta",
ne mozemo a da ne vidimo sav protest
pjesnikov protiv zla i mrznje oko njega.
Kada danas citamo sjajne Tinove stihove iz njegove
velicanstvene pjesme Pobratimstvo lica u
svemiru, ne mozemo a da se ne odusevimo
humanoscu ovog kosmpolite i njegovom
vjerom u bogumilsku istinu da sve ono sto
je bilo gori u nekom drugom sto sni
"u znanju da svi smo bolji". U
poeziji cemo naci mnogo takvih stihova.
Pjesnici su zaista oduvijek bili vjecno
treptanje u svijetu, sto bi rekao A. B.
Simic, jer "svet se deli na one koji
su zapevali i na one koji su ostali
robovi" (B.Miljkovic).
U ovom vremenu treba vjerovati
pjesnicima. U proteklom ratnom kolopletu,
u tom sunovracenom vremenu, pjesme su
poceli pisati mnogi, cak i oni koji
nikada nisu ni pomislili da napisu ijedan
stih. A pjevali su istinu o svom zivotu:
o vremenu kada su ljudi stakorima
preotimali stanista, o vremenu u kome
umiru ruze. Mnogi su se i u proteklom
ratnom vremenu sjecali kako je u Drugom
svjetskom ratu pjevao Breht:
"Poslije onog rata kod porazenih
prosti narod je gladovao. Kod pobjednika
prosti narod je gladovao takodjer."
Treba razmisljati kao oni, kao pjesnici,
jer, sile mira jos uvijek tumaraju ovom
zemljom, a u svakom vremenu treba
osmisliti zivot. Sve oduvijek postoji u
covjeku, i ono dobro i ono zlo. "Od
te ruke dvije jedna tvoja nije, jedna
drugu ko da hoce da pobije", rekao
bi pjesnik Mak Dizdar govoreci o toj
dekomponiranosti u covjeku, svjestan da
se na ovim prostorima sudarao rusitelj i
graditelj, tiranin i humanista, demon i
demijurg. Na svu srecu, historijski
iskorak uvijek je pravio graditelj,
potvrdjujuci onu staru istinu da sve moze
biti a jedno ne moze: ne moze biti da ce
na ovome svijetu nestati umnih i pametnih
ljudi koji ce za hair Boziji i ljudski
graditi novo, ljepse i bolje.
Ali, nova vremena ne pocinju odjednom,
rekao bi Breht. U ovoj zemlji, na ovom
historijskom razmirju, mozda ponajbolje
pristaju rijeci Albera Kamija:
"Patimo jer nam sve nije zajednicko,
a nesretni smo sto nam je sve
zajednicko." Od te istine se ne moze
pobjeci. Zato treba praviti buducnost od
onoga sto nam je pri ruci, jer do
prostora prave slobode tek treba doci. A
zato treba dosta strpljivosti i mudrosti.
Nije uzaludno mudri Vinston Cercil imao
devizu: "U ratu odlucnost, u porazu
prkos, u pobjedi velikodusnost, u miru
dobra volja." Bez te dobre volje,
kamen po kamen, nece se moci graditi nove
gradjevine. Zato: poslusajmo pjesnika:
Vrijeme je da se misli o vremenu...
Tako pjevaju pjesnici. Njihova vizija
svijeta "iza spustenijeh
trepavica" nekad ce, kao
Kranjcevicev Adam, ucrtati veliki upitnik
nad sudbinom svijeta, ali ce, kao u
Tinovim stihovima, ostvarivati
"pobratimstvo lica u svemiru".
Treba vjerovati pjesnicima, jer je cesto
od njihove vizije svijeta, od njihove
poezije, od njihove hrabrosti ili
kukavicluka, provincijalnosti ili
opceljudskosti, sirokih vidika ili
ogranicenosti, u znatnoj mjeri zavisio
odgovor na mnoga pitanja buducnosti
naroda. Pjesnici, ako to jesu,
suprotstavljali su se onim koji su u
svojoi oholoj ogranicenosti vjerovali u
neograniceno svoje pravo da mogu krojiti
svijet po svojoj mjeri. Ali, bilo je i
onih pjesnika koji su, kao Radovan
Karadzic, zajahali svoje "ludo
koplje" i prilagodjavali svijet
svojoj slici na taj nacin sto su ga
unistavali stvarajuci od svoje domovine
pustos bez historije i bez ljepote.
Nazalost, u historiji je bilo pjesnika
koji su pjevali panegirike svojim
vladarima, ali su oni tada prestajali
biti pjesnici. Ne kaze se uzaludno:
Ponekad zadrijema i dobri Homer. Ima i
danas pjesnika koji, zaglupljeni
nacionalnom romantikom, opcinjeni
mitovima o svom narodu i drzavi, skovanim
od najfantasticnijih prividjenja i lazi,
opravdavaju prohujale barbarske predstave
u kojima je vladao fanatizam umjesto
razuma, nasilje umjesto ljudskosti,
samovolja umjesto zakona. Sve ce,
medjutim, vrijeme staviti na pravo
mjesto. Jer "u historiju jos niko
nije usao isti onakav kakav je iz nje
izasao" (M. Kundera).
Iza nas je vrijeme o kome ce se
govoriti ili sutjeti. Nasrecu, pravi
pjesnici kao sto su to bili A. Santic, M. C. Catic i Tin Ujevic, uvijek su
bili za ljubav a protiv mrznje. Pravi
pjesnici su svojim glasom, svojom
humanoscu, uvijek stajali na strani onih
koji ce odlucivati srcem i mozgom. Ali,
"kako u debelo uho zabiti neznu
rec?", zapitace se pjesnik B.
Miljkovic. "Strasno je ovo reci u
uho oholosti" , rekao bi Tin. U ovom
vremenu treba slusati pjesnike, jer
"mi smo svi presli iste puteve u
mraku, mi smo svi lutali u znaku
trazenja". Vrijeme pijanstva je
proslo - dolazi vrijeme trijeznjenja. |
|
