Slovo urednikovo -
Alija Kebo
PJESMA I OLUJA |
U briljantnom eseju
"Potraga za pejsazima",
pjesnik, slikar i filozof Pedja
Milosavljevic je, zadivljen ljepotom i
tajnom Starog mosta zabiljezio tri
metafore o Mostu - jelenu, starcu i
djevojci: "Primicemo se Brzom Jelenu
koji se pretvara u starca koji kleci na
molitvenom cilimu i klanja suncu koje se
tek rodilo. Jednu djevojku sa vitim
nogama i bijelim zubima jos niko nije
oteo. Usudjuje se da gazi po Neretvi.
Ponizno sunce je doslo do njenih
nogu".
Procitah ovaj esej i, gotovo cijelu noc,
prelezah otvorenih ociju, budnih i
napregnutih cula. Gledah u noc, u bijelu
mjesecinu povrh Huma, u njene crvenojarke
odsjaje na zrcalu rijeke. I vaskoliko
nebo bijase bakarno sjajno, kao iskovano
u vatri, prozirno do dna. Zrikavci su
zrikali sjetnu pjesmu ljeta.
Bas kao i onda, krajem sedamdesetih
godina kada sam, na terasi
"Labirinta'' pod Kujundzilukom sreo
Pedju Milosavljevica i kada je veliki
umjetnik naslikao Stari most -
prepolovljen.
- Ja se ne bavim drevnom profesijom
proroka, ili tumaca, predskazivaca
buducnosti, ali raspoluceni Most je krik,
opomene na kataklizmicne prijetnje sto su
se nadvile nad covjecanstvo - govorase
Pedja.
I ovog ljeta kao da njegove rijeci koje
doticu, poetski i filozofski produbljenu
i dozivljenu opsteljudsku temu rata i
mira, upozoravaju i tragaju za korijenima
bica, svijeta, vasione, pronalazeci
puteve koji ka tim korijenima vode, a to
su: istina, ljubav, pravda, dobrota,
prastanje... |
 |
|
Kao da je Pedja, i tada, vidio jahace
apokalipse koji s isukanim macevima, s
brda, jurisaju na Mostar da bi uradili
ono sto, otprije, ni jedni osvajaci-
tudjini ne uradise. Pobise, popalise,
podijelise, raselise...
I danas,
toliko vremena poslije Dejtona, isto
cine, ubijaju, miniraju, pale... |
Posljednje njihove zrtve su bili lijepa
djevojka Ermina Catic i dobri covjek
Husein Dzelilovic.
Vijest da su stradali u noci razularenog
navijackog slavlja poslije utakmice
Hrvatska - Njemacka bolno je odjeknula
medju svim cestitim Mostarcima, jednako
onim koji su ostali u ovom gradu, kao i
onim koji su se nasli u progonstvu svoga
beznadja.
Nakon zajednicke dzenaze na Sutini,
ponovo potece rijeka suza kroz ovaj grad
koji je, od pamtivijeka, tezio cistoti i
ljepoti ljudskog duha.
Ali, tugu cemo odbolovati kako znamo i
umijemo, da bismo o svemu, i svima, rekli
istinu, da cijeli svijet cuje, kako
Bosnjacima i dolikuje, uostalom.
I zato, dok se zemlja jos potresa od
posljedica agresije i agresija - treba
traziti dragulje lijepog i velikog u
svemu sto je, ovdje, stvorio covjek.
Uvijek traziti. Svuda traziti. Nikada ne
zastati, ne klonuti.
Zato, u ovom broju "Mosta", u
rubrici Aktuelnosti objavljujemo trojicu
nasih velikana pera, s popratnom
biljeskom prof. Muhameda Satora.
Poruke i vrijednosti njihovog stiha su -
da se nada sacuva, da se zivot osmisli,
me koliko tezak bio.
Da se usmjeri ka iskustvu, dobrocinstvu i
zrelosti.
Ka ljubavi prema ovom gradu, prema
Hercegovini, njenim krsevima golim,
njenom siromastvu ali i rusticnim
bogatstvima, njenim rijekama, poljima,
njenim pticama, pticijim i svojim
sopstvenim pjesmama. Svjetlosti u tim
pjesmama nisu samo nebeske, one su i
cuvstvene, namijenjene covjeku.
Inspirisan tim svjetlostima, clan nase
Redakcije poeta Muhamed Elezovic, kojeg
su ustase brutalno napale i pretukle
usred bijela dana i usred Stoca, u
mostarskoi bolnici Juzni logor je napisao
i ove stihove:
Zasto moja smrt spava,
zasto mrznju ne uspava..."
I zdrav razum pita - zasto?! Zasto je i
ovaj gnusni zlocin neko pokusao da
izmanipulise tvrdnjom kako je Muhamed
Elezovic, toboze, kobnog dana isao u svoj
stan (iz koga je protjeran 1993. godine)
i od sadasnjeg "stanara",
Marijana Prce, trazio kauc!
To su obicne gadosti i lagarije sto su ih
smislili i lansirali idioti koji od prvog
dana ruse Federaciju i protive se
povratku Bosnjaka, Hrvata i Srba u
njihove predratne domove.
Oni koji nikada nisu culi ni za Tina, ni
za Aleksu, ni za Musu Catica, velike
pjesnike, ne jednog prostora ili jednog
naroda, nego jednog vremena.
Vremena o kome ce se pricati jednog
dalekog buduceg dana, kako smo mi, kojima
se priblizavala godina dvijehiljadita -
kao i nasi davni preci kada im se
priblizavala godina hiljadita - zivjeli u
strahu od onih sto razaraju preduslove
sopstvenog zivota, slobodu kretanja,
toleranciju i dobrosusjedstvo, zapravo
krvotok bez koga nikome nema opstanka.
A "ko ne slusa pjesmu,
slusace oluju!" |
|
