o
Mostujte sa nama
Arhiva
Behaudin Selmanovic - Zene

Home Arhiva
Novi broj Obavjestenja Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Broj 103-104 (14-15 - nova serija)

Godina XXIV maj-svibanj/juni-lipanj 1998.
Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Jusuf Alija Jelin
NASI STRVINARI I "TRECINARI"
Rat i mir u Bosni i Hercegovini

Naucio sam nesto u ratu, o ratu. Ponajprije, da rat nikad ne dolazi nenadano, kao oluja, ili proljetna kisa. Podlogu za vodjenje rata, bolesni umovi samozvanih vodja i vozdova, obicno pronalaze u daljoj proslosti ili cak dalekoj istoriji. A ciljevi rata su uvijek isti, svima nam znani: agresijom, genocidom i protjerivanjem stanovnistva nepripadajuce nacionalnosti, uzeti tudju teritoriju ili nametnuti svoju vlast, odnosno ideologiju. Tako je bilo i u Bosni i Hercegovini.

Najveca istina je, da je agresija na BiH planirana, mozda posljednjih deset ili dvadeset godina, a podloga za nju je opet istorijska, sadrzana u ozivljavanju nekakvog Dusanovog carstva ili Tomislavljevog kraljevstva. Cilj je bio potpuno jasan, dogovorom podijeliti drzavu Bosnu i Hercegovinu izmedju Srbije i Hrvatske, a bosnjacko stanovnistvo, po principu trecinarenja, rastjerati po svijetu, poubijati i jednu trecinu silom ili milom uciniti lojalnom.

Nisu to krili, ni ideolozi, ni tvorci rata, niti njihovi vjerni izvrsioci. Karadzic je jos od pocetka trazio, ni vise ni manje, nego dvije trecine BiH, a Boban bi se, u ime "hrvatskih interesa", zadovoljio i jednom trecinom. Bez okolisanja, to je nedavno i javno kazao jedan od nasljednika Bobanove doktrine, Kresimir Zubak. Tako Kreso javno rece, da Hrvati traze za sebe u Bosni trecinu vlasti ili trecinu teritorije. Ko da se vlast moze dijeliti u tako preciznim omjerima, a k’o biva teritoriju je nesto lakse podijeliti.

Ne znam koliko bi mu trebalo vremena i napora da podijeli ono malo babovine u Doboju, a tek kako li je tesko, to se sada pokazuje, prigrabiti tudju zemlju, tudja imanja, pa ih jos i podijeliti. Zato mi se za ove zulumcare najprikladnijim ucinio naziv "trecinari", a mogao bih jos, mirne duse, dodati i "strvinari".

Jer, kako je vec receno, a i znano, u BiH se dogodila agresija planirana i izvedena iz Beograda i Zagreba, uz oslonac na izmanipulisane i svim vrstama propagande obmanute bosanske Srbe i Hrvate. Tihu, tajnu, a ponekad i otvorenu pomoc, na zalost, jedni i drugi imali su od pojedinih evropskih drzava, ili bolje reci drzavnika. Nije valjda slucajno da je Milosevic imao Karadzica, a Tudjman Bobana, Karadzic Arkana a Boban Tutu, Boban Sagolja, a Radovan Djogu i tako redom. Previse je tu slicnosti da bi bilo slucajnosti, previse sistema u zulumu prema Bosnjacima da bi izgledalo neplanirano i neocekivano, k’o proljetna kisa. Nije tesko zakljuciti da su oba agresora, ne samo imali savrsene planove, vec citavo vrijeme i u svakoj fazi realizacije aktivno dogovaranje. Planove im je pokvario, nikako ili slabo naoruzani bosnjacki narod i drugi patrioti koji su, srcem i dusom, osjecali BiH kao svoju drzavu. Tek u kasnijoj fazi ratovanja, kad je zaprijetila opasnost da agresori dozive i vojnicki poraz, uspavanu Evropu je iz ucmalosti prodrmala Amerika i, politickim sredstvima i pritiscima privela rat kraju.

PRIRODNA REINTEGRACIJA

Tako sada imamo daytonsku BiH, koju neki vide kao cardak ni na nebu ni na zemiji, neki zaostaloumni jos sanjaju podjelu, a najvecem broju njenih gradjana sve je jasnije da ce BiH biti u narednih desetak godina, jedna sasvim normalna i za pristojan zivot povoljna evropska drzava. Ne moze drugacije, pa ma koliko se i jedni i drugi trudili, jer je i medjunarodna zajednica iz agresije na BiH izvukla konacne i cvrste pouke. Nema mijenjanja granica silom, nema dijeljenja nepodjeljivog, a za sve politicke aktere, sada i ubuduce, ljudska prava i demokraticnost biti ce jedini kriterij po kome ce moci opstati na politickoj sceni, ili zbog koga ce sa nje odlaziti. Dayton je svima dao sansu, ukoliko se ovoga budu pridrzavali, u suprotnom niko nije dobio nista.

Bosna i Hercegovina, drzava regija ili kantona, nije nikakva novost na ovim prostorima. Kroz istoriju je administrativno bila izdijeljena na Sandzake, Kotare, Srezove ili Okruge, a demokratije i ponosa je imala mnogo vise od svojih susjeda. Dayton je predvidio dva entiteta, ne naglasavajuci da je to privremeno rjesenje, oslanjajuci se na vrijeme koje dolazi, razum Bosanaca i zelju za ekonomskim prosperitetom uz pomoc medjunarodne zajednice. Gotovo je sigurno da ce i Republika Srpska, u ovoj ili narednoj godini, dozivjeti transformaciju. Iz prakticnih razloga ona ce biti podijeljena u cetiri ili pet kantona, a svoju buducnost ce vidjeti u prirodnoj reintegraciji u drzavu BiH.

Zato, svakako, postoji nekoliko bitnih preduslova. Najvazniji je demokratizacija susjednih drzava. Srbije, Hrvatske pa i Crne Gore. Tek stvaranjern demokratskih uslova u tim drzavama oslabit ce sile koje politickim manipulacijama bosanskih Srba i Hrvata, odrzavaju postojece stanje. Do demokratizacije u Hrvatskoj i nije bas daleko. Tudjmanov rezim, neotporan na medjunarodne pritiske i ekonomske sankcije, opterecen nevidjenim pljackama vladajuce oligarhije, ce vjerovatno izgubiti naredne izbore i to, vjerovatno, prijevremene. Tudjmanova apsolutisticka i nedemokratska politika, vise nalik feudalnoj nego vladajucoj evropskoj politici, postala je teret i za one koji su ga do sada podrzavali. Pitanje je samo da li ce hrvatski gradjani, prevareni i osiromaseni, stoicki podnijeti sve nedace i mozda prije izbora, socijalnim buntom i opravdanim revoltom, skinuti sa vlasti korumpirani HDZ.

Istra je na vrijeme sprijecila sveopstu pljacku, koja je u potpunosti opustosila Dalmaciju, pa i dubrovacku regiju. U Splitu vise niko ne podnosi Tudjmana, a hercegovacki mafijasi i ratni profiteri su im omrazeniji od bilo koga.

UVEZENI TVORCI IDEOLOZI

Tesko je procijeniti sta ce se zbiti sa Milosevicevim rezimom, jer u Srbiji nikako da se na sceni pojave prave demokratske snage koje bi mogle na sebe preuzeti odgovornost za izgradnju novog, bitno demokraticnijeg sistema. Zbog krize na Kosovu i nepovjerenja u Vuka Draskovica, Milosevic je bio prisiljen koalirati sa partnerom, koga je i ne tako davno zatvarao, ortodoksnim fasistom Seseljem. Kriza na Kosovu ce se rijesiti, vjerovatno tokom ove godine, ali tek poslije znatno krvavijih sukoba od ovih sada, jer je ocito da Milocevic uz pomoc vojske Jugoslavije, te Seseljevih i Arkanovih hordi, zeli Albance odmaknuti od, za njega bitnih gradova i regija sa znacajnim privrednim i infrastrukturnim resursima. Tek kad, i ako, uspije Albance satjerati u rejone blize albanskoj granici, on ce naglo postati "kooperativan" i prihvatiti pregovore. Dosadasnje blijedo reagovanje medjunarodne zajednice i skoro nikakva pomoc Albancima, ogromna premoc u naoruzanju, pa i ljudstvu, cine mu ove planove ostvarivim. Faktor iznenadenja, slicno kao, i u BiH, moze biti jedino sveopsti, hrabri i pozrtvovni otpor albanskog naroda. Naravno, uz mnogo vecu pomoc i pritisak medjunarodne zajednice.

Ako i rijesi kosovski problem, pa makar i privremeno, pravi problemi Milosevicev rezim cekaju u Crnoj Gori, koja se polako, ali sigurno, odvaja od Srbije i ide neumitnim putem istorijske samostalnosti. Dugovijeka crnogorska drzavnost i njen medjunarodni polozaj, bez obzira na velicinu, biti ce pravi alibi za pravovremeno reagovanje medjunarodne zajednice. Pocnu li sukobi u Crnoj Gori, nikakav referendum nece sprijeciti uplitanje medjunarodne zajednice i stavljanje na stranu aktuelnih crnogorskih vlasti. Gubljenjem Crne Gore, srbijanski rezim postaje najveci gubitnik u ratu koji je sam i generisao. Tek tada ce gradjani Srbije shvatiti ko ih je vodio proteklih deset godina i kamo ih je doveo. Akumulirano nezadovoljstvo dugim nizom godina, nestasicama i padom zivotnog standarda do praga egzistencije, medjunarodna izolacija i ekonomske sankcije, proizvesti ce u Srbiji neizbjezan gradjanski rat i pobjednike koje ce medunarodna zajednica prihvatiti kao partnere.

Eto, tako ce, najvjerovatnije, tvorci i ideolozi agresije na BiH platiti skupu cijenu i dobro se ispeci na vatri koju su sami zapalili. Valjda to, tako, u zivotu i u istoriji obicno biva, s tim sto ceh plate obicni gradani, a sulude vodje nikad ne izvuku pouku iz proslosti.

Valjda je jasno da je u BiH "trecinarima-strvinarima" odzvonilo, iako u javnosti jos uvijek nastupaju sa olinjalim parolama o nekakvoj trodjelnoj, odnosno nacionalnoj podjeli BiH. Nikad u svojoj istoriji, ni jedan narod u BiH nije imao ekskluzivno svoju teritoriju, pa zato ni sukobi u ovoj zemiji, a ni surovi ratovi, nisu pocinjali iznutra. Tvorci i ideolozi rata su uvijek dolazili sa strane, a Bosanci su svoju teritoriju branili i dok su bili pod turskom vlascu. U svaku vojnu za odbranu granica BiH, bez pogovora su se odazivali, a za nadati se da u dolazecem trecem milenijumu na ovim prostorima nece nikad, ili bar zadugo, biti novog rata.

Stoga je veoma vazno da se, zarad buducnosti, zarad interesa svakog gradjanina na ovim prostorima, o svemu sto se dogadjalo sazna prava istina i, naravno, da se oni koji su smislili ovu kalvariju nadju pred sudom pravde.

Za "trecinare", njihove ideologe i nalogodavce, ima sasvim dovoljno mjesta – na povecem djubristu istorije.

Za nas, najbrojnije, obicne gradane, ostaje jedno: nada u bolji zivot. Jos kad bi svaki od nas dao, barem, i najmanji doprinos u tom cilju, bili bismo k’o "na konju", sto narod kaze.

Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Lazar Drljaca - Rama

Home Arhiva
Novi broj Obavjestenja Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright 1995-1999 Casopis Most Mostar Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 22-01-2005

Design by 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo