Jusuf Alija Jelin
NASI STRVINARI I
"TRECINARI"
Rat i mir u Bosni i
Hercegovini |
Naucio sam nesto u ratu, o ratu.
Ponajprije, da rat nikad ne dolazi
nenadano, kao oluja, ili proljetna kisa.
Podlogu za vodjenje rata, bolesni umovi
samozvanih vodja i vozdova, obicno
pronalaze u daljoj proslosti ili cak
dalekoj istoriji. A ciljevi rata su
uvijek isti, svima nam znani: agresijom,
genocidom i protjerivanjem stanovnistva
nepripadajuce nacionalnosti, uzeti tudju
teritoriju ili nametnuti svoju vlast,
odnosno ideologiju. Tako je bilo i u
Bosni i Hercegovini.
Najveca istina je, da je agresija na BiH
planirana, mozda posljednjih deset ili
dvadeset godina, a podloga za nju je opet
istorijska, sadrzana u ozivljavanju
nekakvog Dusanovog carstva ili
Tomislavljevog kraljevstva. Cilj je bio
potpuno jasan, dogovorom podijeliti
drzavu Bosnu i Hercegovinu izmedju Srbije
i Hrvatske, a bosnjacko stanovnistvo, po
principu trecinarenja, rastjerati po
svijetu, poubijati i jednu trecinu silom
ili milom uciniti lojalnom.
Nisu to krili, ni ideolozi, ni tvorci
rata, niti njihovi vjerni izvrsioci.
Karadzic je jos od pocetka trazio, ni
vise ni manje, nego dvije trecine BiH, a
Boban bi se, u ime "hrvatskih
interesa", zadovoljio i jednom
trecinom. Bez okolisanja, to je nedavno i
javno kazao jedan od nasljednika Bobanove
doktrine, Kresimir Zubak. Tako Kreso
javno rece, da Hrvati traze za sebe u
Bosni trecinu vlasti ili trecinu
teritorije. Ko da se vlast moze dijeliti
u tako preciznim omjerima, a k’o
biva teritoriju je nesto lakse
podijeliti.
Ne znam koliko bi mu trebalo vremena i
napora da podijeli ono malo babovine u
Doboju, a tek kako li je tesko, to se
sada pokazuje, prigrabiti tudju zemlju,
tudja imanja, pa ih jos i podijeliti.
Zato mi se za ove zulumcare
najprikladnijim ucinio naziv
"trecinari", a mogao bih jos,
mirne duse, dodati i
"strvinari".
Jer, kako je vec receno, a i znano, u BiH
se dogodila agresija planirana i izvedena
iz Beograda i Zagreba, uz oslonac na
izmanipulisane i svim vrstama propagande
obmanute bosanske Srbe i Hrvate. Tihu,
tajnu, a ponekad i otvorenu pomoc, na
zalost, jedni i drugi imali su od
pojedinih evropskih drzava, ili bolje
reci drzavnika. Nije valjda slucajno da
je Milosevic imao Karadzica, a Tudjman
Bobana, Karadzic Arkana a Boban Tutu,
Boban Sagolja, a Radovan Djogu i tako
redom. Previse je tu slicnosti da bi bilo
slucajnosti, previse sistema u zulumu
prema Bosnjacima da bi izgledalo
neplanirano i neocekivano, k’o
proljetna kisa. Nije tesko zakljuciti da
su oba agresora, ne samo imali savrsene
planove, vec citavo vrijeme i u svakoj
fazi realizacije aktivno dogovaranje.
Planove im je pokvario, nikako ili slabo
naoruzani bosnjacki narod i drugi
patrioti koji su, srcem i dusom, osjecali
BiH kao svoju drzavu. Tek u kasnijoj fazi
ratovanja, kad je zaprijetila opasnost da
agresori dozive i vojnicki poraz,
uspavanu Evropu je iz ucmalosti prodrmala
Amerika i, politickim sredstvima i
pritiscima privela rat kraju.
PRIRODNA REINTEGRACIJA
Tako sada imamo daytonsku BiH, koju neki
vide kao cardak ni na nebu ni na zemiji,
neki zaostaloumni jos sanjaju podjelu, a
najvecem broju njenih gradjana sve je
jasnije da ce BiH biti u narednih desetak
godina, jedna sasvim normalna i za
pristojan zivot povoljna evropska drzava.
Ne moze drugacije, pa ma koliko se i
jedni i drugi trudili, jer je i
medjunarodna zajednica iz agresije na BiH
izvukla konacne i cvrste pouke. Nema
mijenjanja granica silom, nema dijeljenja
nepodjeljivog, a za sve politicke aktere,
sada i ubuduce, ljudska prava i
demokraticnost biti ce jedini kriterij po
kome ce moci opstati na politickoj sceni,
ili zbog koga ce sa nje odlaziti. Dayton
je svima dao sansu, ukoliko se ovoga budu
pridrzavali, u suprotnom niko nije dobio
nista.
Bosna i Hercegovina, drzava regija ili
kantona, nije nikakva novost na ovim
prostorima. Kroz istoriju je
administrativno bila izdijeljena na
Sandzake, Kotare, Srezove ili Okruge, a
demokratije i ponosa je imala mnogo vise
od svojih susjeda. Dayton je predvidio
dva entiteta, ne naglasavajuci da je to
privremeno rjesenje, oslanjajuci se na
vrijeme koje dolazi, razum Bosanaca i
zelju za ekonomskim prosperitetom uz
pomoc medjunarodne zajednice. Gotovo je
sigurno da ce i Republika Srpska, u ovoj
ili narednoj godini, dozivjeti
transformaciju. Iz prakticnih razloga ona
ce biti podijeljena u cetiri ili pet
kantona, a svoju buducnost ce vidjeti u
prirodnoj reintegraciji u drzavu BiH.
Zato, svakako, postoji nekoliko bitnih
preduslova. Najvazniji je demokratizacija
susjednih drzava. Srbije, Hrvatske pa i
Crne Gore. Tek stvaranjern demokratskih
uslova u tim drzavama oslabit ce sile
koje politickim manipulacijama bosanskih
Srba i Hrvata, odrzavaju postojece
stanje. Do demokratizacije u Hrvatskoj i
nije bas daleko. Tudjmanov rezim,
neotporan na medjunarodne pritiske i
ekonomske sankcije, opterecen nevidjenim
pljackama vladajuce oligarhije, ce
vjerovatno izgubiti naredne izbore i to,
vjerovatno, prijevremene. Tudjmanova
apsolutisticka i nedemokratska politika,
vise nalik feudalnoj nego vladajucoj
evropskoj politici, postala je teret i za
one koji su ga do sada podrzavali.
Pitanje je samo da li ce hrvatski
gradjani, prevareni i osiromaseni,
stoicki podnijeti sve nedace i mozda
prije izbora, socijalnim buntom i
opravdanim revoltom, skinuti sa vlasti
korumpirani HDZ.
Istra je na vrijeme sprijecila sveopstu
pljacku, koja je u potpunosti opustosila
Dalmaciju, pa i dubrovacku regiju. U
Splitu vise niko ne podnosi Tudjmana, a
hercegovacki mafijasi i ratni profiteri
su im omrazeniji od bilo koga.
UVEZENI TVORCI IDEOLOZI
Tesko je procijeniti sta ce se zbiti sa
Milosevicevim rezimom, jer u Srbiji
nikako da se na sceni pojave prave
demokratske snage koje bi mogle na sebe
preuzeti odgovornost za izgradnju novog,
bitno demokraticnijeg sistema. Zbog krize
na Kosovu i nepovjerenja u Vuka
Draskovica, Milosevic je bio prisiljen
koalirati sa partnerom, koga je i ne tako
davno zatvarao, ortodoksnim fasistom
Seseljem. Kriza na Kosovu ce se rijesiti,
vjerovatno tokom ove godine, ali tek
poslije znatno krvavijih sukoba od ovih
sada, jer je ocito da Milocevic uz pomoc
vojske Jugoslavije, te Seseljevih i
Arkanovih hordi, zeli Albance odmaknuti
od, za njega bitnih gradova i regija sa
znacajnim privrednim i infrastrukturnim
resursima. Tek kad, i ako, uspije Albance
satjerati u rejone blize albanskoj
granici, on ce naglo postati
"kooperativan" i prihvatiti
pregovore. Dosadasnje blijedo reagovanje
medjunarodne zajednice i skoro nikakva
pomoc Albancima, ogromna premoc u
naoruzanju, pa i ljudstvu, cine mu ove
planove ostvarivim. Faktor iznenadenja,
slicno kao, i u BiH, moze biti jedino
sveopsti, hrabri i pozrtvovni otpor
albanskog naroda. Naravno, uz mnogo vecu
pomoc i pritisak medjunarodne zajednice.
Ako i rijesi kosovski problem, pa makar i
privremeno, pravi problemi Milosevicev
rezim cekaju u Crnoj Gori, koja se
polako, ali sigurno, odvaja od Srbije i
ide neumitnim putem istorijske
samostalnosti. Dugovijeka crnogorska
drzavnost i njen medjunarodni polozaj,
bez obzira na velicinu, biti ce pravi
alibi za pravovremeno reagovanje
medjunarodne zajednice. Pocnu li sukobi u
Crnoj Gori, nikakav referendum nece
sprijeciti uplitanje medjunarodne
zajednice i stavljanje na stranu
aktuelnih crnogorskih vlasti. Gubljenjem
Crne Gore, srbijanski rezim postaje
najveci gubitnik u ratu koji je sam i
generisao. Tek tada ce gradjani Srbije
shvatiti ko ih je vodio proteklih deset
godina i kamo ih je doveo. Akumulirano
nezadovoljstvo dugim nizom godina,
nestasicama i padom zivotnog standarda do
praga egzistencije, medjunarodna
izolacija i ekonomske sankcije,
proizvesti ce u Srbiji neizbjezan
gradjanski rat i pobjednike koje ce
medunarodna zajednica prihvatiti kao
partnere.
Eto, tako ce, najvjerovatnije, tvorci i
ideolozi agresije na BiH platiti skupu
cijenu i dobro se ispeci na vatri koju su
sami zapalili. Valjda to, tako, u zivotu
i u istoriji obicno biva, s tim sto ceh
plate obicni gradani, a sulude vodje
nikad ne izvuku pouku iz proslosti.
Valjda je jasno da je u BiH
"trecinarima-strvinarima"
odzvonilo, iako u javnosti jos uvijek
nastupaju sa olinjalim parolama o
nekakvoj trodjelnoj, odnosno nacionalnoj
podjeli BiH. Nikad u svojoj istoriji, ni
jedan narod u BiH nije imao ekskluzivno
svoju teritoriju, pa zato ni sukobi u
ovoj zemiji, a ni surovi ratovi, nisu
pocinjali iznutra. Tvorci i ideolozi rata
su uvijek dolazili sa strane, a Bosanci
su svoju teritoriju branili i dok su bili
pod turskom vlascu. U svaku vojnu za
odbranu granica BiH, bez pogovora su se
odazivali, a za nadati se da u dolazecem
trecem milenijumu na ovim prostorima nece
nikad, ili bar zadugo, biti novog rata.
Stoga je veoma vazno da se, zarad
buducnosti, zarad interesa svakog
gradjanina na ovim prostorima, o svemu
sto se dogadjalo sazna prava istina i,
naravno, da se oni koji su smislili ovu
kalvariju nadju pred sudom pravde.
Za "trecinare", njihove
ideologe i nalogodavce, ima sasvim
dovoljno mjesta – na povecem
djubristu istorije.
Za nas, najbrojnije, obicne gradane,
ostaje jedno: nada u bolji zivot. Jos kad
bi svaki od nas dao, barem, i najmanji
doprinos u tom cilju, bili bismo k’o
"na konju", sto narod kaze. |
|
