o
Mostujte sa nama
Arhiva
Behaudin Selmanovic - Zene

Home Arhiva
Novi broj Obavjestenja Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Broj 103-104 (14-15 - nova serija)

Godina XXIV maj-svibanj/juni-lipanj 1998.
Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Slovo urednikovo - Alija Kebo
BIO SAM NA SOPSTVENOJ DZENAZI

Svakog su dana ubijali po desetoro, dvadesetoro, tridesetoro gradjana. Na desetine, stotine i hiljade njih, odvodili u logore. Ne znas ko je sutra na redu. Cistka za cistkom! Na sve strane suklja dim i plamen. Cuju se jauci. Ljude, skrhane bolom zaokupila teska mora.

Kao copori vukova, jedni za drugim dolazili barbari, dolazili kao osloboditelji Mostara i Hercegovine. Kakva ironija!

Bosnjacki narod bijase pred dramom kolektivne smrti.

Tada, u maju devedesetitrece, pred Neuropsihijatrijom, sretoh starog i dobrog Hasana: Okreno se, sine, dunjaluk! - komentarisao je.

I devetog maja '98 - na Dan pobjede nad fasizmom i na petu godisnjicu hrvatske agresije na Mostar sretoh, opet, Hasana. Na Sutini...

Steglo nesto u grlu i dusi, steglo kao gvozdeni obruc.

Na rascvaloj, tek pokosenoj travi poredano 220 tabuta!

Posmatrajuci ih, Hasan bijase pribran i miran, kao obicno. Govorase:

"Zemlja sve vraca. Njeni smo. Ona nas rodi i odnjiha, a mi smo joj hrana. Isto kao i ona nama. Zemlja nikome ne ostaje duzna. Pa - ni ustasama. Sto su posijale - to ce poznjeti".

A na Sutini: najtuznija priredba ovog proljeca na svijetu, organizovana u pomen mrtvih, a u ime zivih. Klanja se zajednicka dzenaza namaz za ekshumirane zrtve koje nisu "izgubile zivot u sukobima HVO i HV sa Armijom BiH", nego su, najveci dio njih, na najgnusniji nacin ubile ustase Mate Bobana.

Ubili nemocne starce i starice, zene, momcice, djecake i djevojcice, cak i bebe!

Stotinu i osamdeset sest ekshumiranih. Jos se 550 Mostaraca vode kao nestali.

Sve: nasi rodjeni, najrodjeniji. Komsije, prijatelji, znanci.

Mnoge od ubijenih, cini se, prepoznali bismo po njihovom glasu.

Ozaloscene na Sutini, podilazi jeza. Skamenili se. Na trenutak, kao da su mnogi zazalili sto i sami nisu medju ovim zlosrecnicima.

"Bio sam na sopstvenoj dzenazi!"

Naprije, vidjesmo jednu suzu, na licu Hasanovom, onda jos stotinu, hiljadu suza. Potece rijeka bola... Ljudi se sjecaju Balinovca i Bijelog Brijega, Gupceve, Avenije, Zuaniceve, Omladinske ulice, pa Rudnika, Rodoca, Medjina, Miljkovica... pominju Stupni Do, Srebrenicu, zapadni i istocni Mostar... onda Masinski fakultet, Dretelj, Gabelu, Ljubuski, Omarsku, Uborak…

"Mi smo jadan i kukavan narod!" - rece starica koju podigose sa trave... nikako da se uspravi i uhvati ravnotezu.

Odmah do starice, sredovjecan covjek, sa stakom, prica o Ahmicima, o tome kako je, nedavno, prezivjele Bosnjake koji su obilazili razvaline svoga sela, tamo docekala - krpena lutka nabijena na kolac, lutka izbodena nozevima i s otkinutom glavom!

Ali, dzenaza u Sutini, pored neprolazne tuge, ispunila nas je gordoscu i osjecanjem ponosa.

Pa, niko na ovom mezaristu i svetilistu mrtvih, ni u primisli, nije osudjivao hrvatski ili srpski narod. Nego njihove ideologe i kolovodje koji obicno ostaju po strani. Zakamuflirani. Nevidljivi i nedodirljivi, cak i hvaljeni - na "zakklajnovski" nacin.

A na Sutini se vidjeh i s Omerom Mesihovicem. Dosao iz grada Costa Mesa, iz daleke Kalifornije da prouci fatihu i polozi cvijet na humku svoje drage i plemenite majke Zejne koju ubise u zgradi "Tropikane". Omer ne tuguje previse i ne zaluje, nego svaki detalj snima kamerom, da tamo, u bijeli svijet ponese djelic zavicaja i istine o njemu.

"Mostarci su i Hercegovci, i u najmracnijim vremenima znali da ocuvaju svjetlost svoga duha i da ostanu uspravni", - reci ce Omer na rastanku.

Tako i dzenaza u Sutini i jos dvadesetak hercegovackih mjesta bijase cin iz kojeg izbija jedinstvena osuda rata i genocida, kao i poruka za trajnim mirom u zemlji i svijetu.

... Sa Sutine, u dugackoj i dostojanstvenoj koloni, s dvije stotine automobila, jednim autobusom i dva kombija krecemo u Bivolje Brdo, na dzenazu Hasanu Cevri i Afanu Torli.

U autobusu – muk. Niko ni s kim, niti zbori, niti romori. Umorni od svega vidjenog, ljudi sute. Vidi se: rane su jos rascvale, i duboke.

U Pijescima se dio kolone odvaja za harem Bare u Stanojevicima, gdje ce se pokopati Halil Suta.

Na sve strane buja proljece, u raskosi zelenila, sunca i cvijeca. I bas tu, u voznji kroz Pijeske, slusamo pricu o Halilu Suti, pricu koju ne bismo mogli, posve, ispricati, ni ispisati ni na stotinu ovakvih listova.

"Halila Sutu, sina Ahmetovog, poznavao sam kao samog sebe... Jadnik, bijase tek dosao s lijecenja u Splitu, ali i njeg su, iako je bio pripadnik HVO-a "pokupili" i sproveli na Bunu. A na Buni, Halila su vezali za stub, onda mu odrezali nos, pa jedno i drugo uho, zatim iskopali oci i... tako ga ostavili da skapa... Zna se i monstrum koji je to uradio, imenom i prezimenom" - objasnjava covjek sto sjedi iza vozaca.

O, Boze, ima li te !!!

Ubrzo zatim biljezimo i jedan - "incident":

"Zasto u nasem selu zidjes... sto ti Tudjman nije dao zemlju da tamo gradis kucu!" - povika zena u autobusu, ugledavsi podno Bivoljeg Brda gradiliste, gdje nice jedno od "Bobanovih sela".

"Suti, Mejro, i ni jedne vise!" - svi je ukorise.

Neka zidju i prezidjuju, neka grade i ogradjuju... sve su nase kuce porusene i ugljenisane, ali ostala je, i opstala, jedna kuca, kuca od kremena kamena cija su vrata suncu okrenuta, a pendzeri na sve strane svijeta; pred kucom raste drvo sto se racva u hiljadu vrtova i grana, preko devet mora i okeana...

Na fasadi te, nevidljive, a svuda prisutne kuce pise da patnje i golgota bosnjackog naroda nisu zaboravljeni, niti ce ikada biti.

Ali: "proslost nam ne smije rusiti buducnost, to nikada necemo dozvoliti", sto rece gradonacelnik Mostara Safet Orucevic.

Dzenaza u Sutini boli, gorko boli, ali i podstice da se borimo protiv svih necovjestava, za zajednicki skladan zivot svih naroda Bosne i Hercegovine, bez ikakvih medja medu ljudima, bez linija razdvajanja od kamena, zraka i vode...

da se djeca nadisu slobode.

Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Lazar Drljaca - Rama

Home Arhiva
Novi broj Obavjestenja Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright 1995-1999 Casopis Most Mostar Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 22-01-2005

Design by 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo