Ismet Cumurija
SAZ, SEVDAHLINKA I
SIJELO
Bastina |
U doba
Turske vladavine u nasim krajevima u XIV
i XV stoljecu bez saza i sevdahlinke se
nije moglo zamisliti sijelo, aksamluk i
teferic.
Udaralo Ture uz tambure,
udaralo, pa se raspjevalo,
Tambura mu od suhoga zlata,
tanke zice kose djevojacke,
a terzijan drvo simsirovo.
Saz (pers.-tur.) vrsta
vece tambure sa dosta dugom drskom. To je
stari zicani istocnjacki muzicki
instrument. Pojedini muzicki strucnjaci
tvrde da je saz varirao i do dvanaest
zica.
Kod nas u nasim krajevima poznato je da
se najvise upotrebljavao sa sest zica
nategnute dvije i dvije, i jedna i jedna.
Prvi par zica se upotrebljava za solo
muziciranje, dok se u istom momentu druge
upotrebljavaju kao pratnja.
Dolaskom Turaka u nase krajeve
bosanskohercegovacki muslimanski zivalj
ga je prihvatio kao svoj narodni muzicki
instrument.
Tamburice, drvo javorovo,
Ko te kov'o nikad ne bolov'o.
Saralija Mula Mustafa-Sefki Baseskija u
"Ljetopisu od 1746. do 1804. godine,
zapisao je:
"Mehmed-basa Tambur u starosti je,
usljed siromastva mnogo nevolja podnio,
bio je djuturum, znao je praviti sazove,
a i svirati uz saz, u tome mu u citavoj
Rumeliji nije bilo premca."
Sazlija - (pers.-tur.) -
Svirac na sazu.
Obicno je obucen: na glavi crveni fes sa
crnom kicankom, fermen crni od cohe vezan
crnim gajtanima sa orijentalnim sarama na
coskovima vezenim iglom od biljura,
bijela kosulja od cerece, troboloz
svileni sareni na krajevima sa kitama oko
pojasa, jagluk od finoga beza zlatom
vezen na jednom uglu - nosen o pojasu,
caksire crne od cohe - abe vezene crnim
gajtanima na bokovima sa dugim turom
uskim nogavicama, na nogama carape i
cipele - mestve, firale kaljace sa
kalosama, postule (zavisi od godisnjeg
doba).
Tamburalo momce uz tamburu,
tambura mu od suhoga zlata,
tanke zice - kose djevojacke,
A terzijan - pero sokolovo,
Vidjeh zijan - ispade terzijan.
Muziciranje sazlije je sicano kucanje uz
zice saza koje se melodijski preplicu sa
glasom sevdalije-sazlije, tako da uvijek
sevdahlija prednjaci ispred zvuka saza.
Vjestina kucanja uz saz je njegovana
neovisno od pratnje pjevanju razvijala se
kod darovitih pojedinaca do visokog
stupnja savrsenstva umjetnosti.
Pravo sevdahlijsko pjevanje uz pratnju
saza je kompletan dio izraza dijela
kulture muslimanskog naroda.
Ne mogu a da ne spomenem poznate
sazlije-virtouze na sazu u Drustvu
"Gajret" u Sarajevu
(1903-1941), a to su: Edhemaga
Sulejmanovic, Salihaga Hodzic, Asimaga
Jasika, Hamdija Hadzihalilovic i Hamdija
Cadra.
Uz ove sazlije spomenuo bih i dva veoma
popularna pjevaca sevdahlinki Drustva
"Gajret" u Sarajevu Adilu
Kulinovic i Safiju Filipovic.
Tamburice, moja dangubice
Terzijane, moj golem' zijane!
Dosta ste me gladna nahranili,
I zedjana vinom napojili.
Ja sam s vama dosta namamio
Udovica na gornje cardake,
Puscenica na avlijska vrata,
Djevojaka na demir - pendzere.
Saz se cesto cuo na sijelima koja su
priredjivana za vrijeme turske vladavine
u ovim krajevima, a narocito u Sarajevu -
Saray Bosni (1517. g.).
Saz i sevdahlinka su nasle svoje mjesto
od trece decenije proslog do pocetka
ovoga stoljeca u porodicama Hasana Porce
i njegovih sinova Mehmeda i Abdije i
Mehmedovih sinova Abida i Muharema.
Abdija Porca bio je po zanimanju
kazandzija u Sarajevu, a umro je 1877.
godine. Glasoviti pjevac je vlastitom
umijecu i sam usao u pjesmu.
Osim ove porodice u Sarajevu je jos bilo
porodica o kojima su se spjevale pjesme,
a u kojima se cesto sjelilo i aksamlucilo
kao kod: Morica, Dzindzafica, Dzenetica,
Turhanija, Kuna i drugih.
Svaki veci grad u Bosni i Hercegovini je
imao svoje sevdahlije, a pojedini i
sazlije: Mostar, Banja Luka, Sarajevo,
Bihac, Travnlk, Tuzla, Prijedor, Jajce,
Zenica, Doboj, Brcko, Gorazde, Cazin,
Foca, Zvornik, Visegrad, Bjeljina,
Tesanj, Gradacac, Kladanj, Vares,
Capljina, Pocitelj, Stolac, Livno,
Ljubuski, Trebinje, Nevesinje i mnogi
drugi.
Imal' jada ko kad aksam pada
Kad' mahale fenjere zapale,
a sa djula jeca glas bulbula?
Kad' saz bije u prve jacije,
Kad' tanani drscu sedrvani,
a iz tame sapcu usne same
"Gondze moje, dal' jos mislis na
me?"
Obicno bi se sijelilo u svako godisnje
doba narocito uz mubarec dane nakon posta
u aksam, aksamlucilo i sevdisalo
razbijajuci derte i merake.
Saz se cesto cuo na sijelima u jesenje i
zimske noci koja su priredjivana u
Sarajevu, u konaku, u cardaku, u
selamluku-aharu, baskaluku, predahluku
porodice Smail-bega Dzeneti - zade
(Dzenetica) carsija Cemalusa. Tu se
okupljala samo muska celjad, dok su
zenska svoje vrijeme provodili u
haremluku iza demir pendzera, vezla
bosansko-hercegovacke vezove zlatnom,
srebrenom i svilenom niti s' iglom od
biljura i uz sevdahlinku cekale svoje
momke da im dodju pod demirli pendzere.
Uz saz ukrasen sedefom, najcesce zlatom
ili srebrom potkovani, okicen zlatnom
kitom na vrhu vrata, se kucalo.
Na sijelima bi bili mocnici, bogatiji
ljudi, trgovci i drugi.
Prostor na cardaku je zastrt halijama, a
ukrasen zidnim ornamentima i
lehvama-citatima iz Kur'ana, te oruzjem:
dzeferdari, puske, sablje i kubure na
serdzadama koje su visile na duvarovima.
Muska celjad bi se razmjestila -
posjedala po mehkim, crvenim, plavim ili
zelenim kadifom ili sarenom svilom
prekrivenim minderima ili cohom ili
sarenom svilom zastrtim siltetima, puseci
na srebrom ukrasene cibuke i nargile
napunjene na daleko poznatim
hercegovackim duhanom.
Naslonjeni bi bili na izvezene jastuke,
koje je danima i nocima vezla zenska ruka
ukrasena zlatom, dijamantima, srebrom,
biserom i briljantima, sa divnim
bosansko-hercegovackim vezovima u svojim
odajama ili haremlucima.
U vrh selamluka na najboljem mjestu bi se
sazlija smjestio i sjeo uz mangalu-dagaru
na kojoj se u dzezvama podgrijavala
kahva.
Tu se iz zlatom ukrasenih fildzana pila
prava tucana kahva u stupama, a prilog
takvoj kahvi bi cesto bio i rahatlokum.
Cijela prostorija bi odisala mirisom
"Caben trave" (Uda) koju su
hadzije donosile cak iz Cabe.
Opojni miris pomenute trave bi se sirio
po prostoriji sa zere u mangali-dagari.
Na ovakvim sijelima bi se divanilo -
pricalo i recitovalo, mladi bi se igrali
drustvenih igara (prstena) a najcesce bi
se sa velikom paznjom slusao pjev sazlije
uz saz. Na ovakvim sijelima bi se jela
halva, pilo serbe, limunada i medovina iz
casa pozlacenih, ili posrebrenjenih, a na
ponekim sijelima pilo se i pivo iz
pozlacenih mastrafa. Ovakva pojedina
sijela bi se odrzavala iza aksama, a
pojedina bi trajala sve do sabaha.
Sini, sini, sjaj mjesece sini iza gora
Da ja vidim ko se sece nocas ispred dvora
Ko li sece ko li pjeva? tanko glasovito
Uz dvije zice tamburice tuzno zalovito.
Iz gore pomenutih stihova tipicne
hercegovacke sevdahlinke (iz
hercegovackih Dubrava) Safvet bega
Basagica je vidljivo da je saz i
sevdahlinka iz cardaka, odaja,
selamluka-ahara, baskaluka, predahluka
sisla u avlije, sokake, mahale, na
teferice uz rijeke gdje su se vecinom
okretali janjci na raznju a vidljivo je i
u pjesmi:
Po mjesecini kraj simsira
Tu mi se sece moj delija
U ruci mu tamburica sedefli
Sitno kuca, glasno pjeva cujes li
Nano, zove me, of aman!
Takodje u baladi "Srmt brace
Morica" o pogibiji brace Morica
(1757. god.) narod je spjevao i stihove:
Ja da vidis Moric Ibre
Kad se lati tamburice
Pritegnu joj tanke zice
Pa zakuca i zapjeva
Sitno kuca Moric Ibro
Sitno kuca, jasno pjeva:
Dunjaluce, golem ti si!
Sarajevo, sehir ti si!
Bascarsijo, gani ti si!
Cemaluso, duga ti si!
Latinluce, ravan ti si!
Taslihanu, sirok ti si!
L'jepa Maro, l'jepa ti si
Dosta si me napojila
Od dusmana zaklonila!
Ova balada se nasla pod nazivom
"Dunjaluce, golem ti si", ili
"Braca Morici" i na repertoaru
popularnih pjevaca narodne muzike Bosne i
Hercegovine izmedju Drugog svjetskog rata
i rata 1992. godine dr Himze Polovine iz
Mostara, Safeta Isovica iz Bilece i
Mustafe Ezica.
Vremena su se mijenjala pa i obicaji
ljudi.
Sazlije sa svojim sazovima prelaze i u
mejhane-birtije i kafane.
U mejhani sjedim pijem
Pijem rujna vina
S stara se majka brine
Sto joj nema sina.
Sta du kuci tako rano?
Sta me tamo ceka?
Drage nemam da me ceka
Kraj mehka duseka.
U mejhani sazlija nalazi sebi mjesto na
prednjem dijelu secije prekrivene cohanim
minderima na kojoj sjede gosti, a neki
sjede i za hastalima - stolovima kao na
muntahtama - vrsta stolice koje su
izrezbarene divnim rucnim orijentalnim
sarama. Tu se sijelilo, senlucilo
uzdisalo i meracilo uz saz i sevdahlinku
iza aksama do kasne noci, a ponekad i do
samoga sabaha. Sazliji bi se cesto
pridruzio i svirac uz daire-def.
Takav primjer saza i pratnje defa je
pjevacki i sviracki par Behka Topcic i
Igbal Ljuca iz Sarajeva, izmedju Drugoga
svjetskog rata 1941. godine i rata 1992.
godine. Pred Drugi svjetski rat 1941. g.
i rat 1992. godine bilo je vise sazlija.
Medju najpoznatijima bili su: Muharned
Mesanovic-Hamic iz Sarajeva, Selim
Salihovic iz Bijeljine, Dr Hasim
Muharemovic iz Srebrenika, Halid Music iz
Zivinica, Himzo Tulic iz Malog Zvornika,
Nazim Isanovic iz Banja Luke, Amir Haskic
iz Travnika, Zuhdija Hasanagic iz
Zvornika, Camil Matijevic- Cina iz
Hrasnice, Avdo Vrabac iz Tuzle, Saban
Salkic iz Kalesije, Kasim Alajbegovic,
Mirsad Sijercic, Avdo Lemes, Kadir
Kurtagic, profesor Mesa Gibrajcevic i
drugi. Pored pomenutih sazlija izdvojio
bih Rajka Simeunovica iz Tuzle, koji je
djelovao nekoliko godina pred sami rat
1992. godine. Napravio je veoma mnogo
arhivskih snimaka za Radio Sarajevo, a
ucesnik je serijala Televizijskih emisija
Radio Televizije Sarajevo pod nazivom
"MERAKLIJE" urednika i
voditelja Vehida Gunica iz Kozarca, kod
Prijedora.
Posebno moram da istaknem vrsnu porodicu
sazlija iz Zivinica, Muhameda, Ramiza i
najmladjega Muaza Borogovca.
U Tuzli je unazad nekoliko godina
djelovalo i udruzenje sazlija, sto ne
mogu tvrditi da i danas postoji.
Hajro Hadzikaric jedan od doajena
Narodnog Pozorista Bosanske krajine iz
Banja Luke 10. novembra 1973. godine u
sarajevskom ilustrovanom listu
"VEN" rekao je: (a mislio je na
dr. Hasima Muharemovica iz Brckog)
- "Eh kad ono zapjeva mislim da je
Brcak i "udari" u saz...
Suze mi poteku na oci. A srce? Ono zaigra
i kao da je htjelo da kaze: "To je
prava narodna pjesma - sevdahlinka"!
- Zal za mladoscu? - Ni govora! Treba
znati osjetiti lijepo u pjesmi i
pjevanju."
A na pitanje: Sta je zapravo sevdahlinka?
odgovara Muhamed Cejvan - nekadasnji
glumac i pjevac iz stare garde sevdahlija
Banja Luke:
"Ljubav, milovanje, zanos, vatrena
zelja, ljubavna patnja, uzdisanje... eto
to je sevdah i sevdahlinka."
Mnogi pjevaci sevdahlinki snimili su uz
saz, na nosace zvuka i napravili arhivske
snimke za Radio stanicu Sarajevo a to su:
Emina Zecaj, Alic Ahmedhodzic, - koja je
napravila najvise snimaka, zatim Izeta
Selimovic Sacic - Beba iz Trebinja, dr.
Himzo Polovina iz Mostara, Meho Puzic iz
Odzaka, Hamid Ragipovic-Besko, Cazim
Colakovic, Muhamed Pagia-Masura, Nedzad
Salkovic iz Tuzle, Ljubica Berak iz
Bosanskog Novog i drugi.
Takodje ne mogu a da ne istaknem i
nekoliko naslova sevdahlinki koje su
cesce sazlije snimale na nosace zvuka i
javno izvodile a to su: Tamburalo momce
uz tamburu; Pita Fata Halil-mejhandziju;
U Travniku na DalTabaniku; Il' je vedro,
il' oblacno; Sinoc sam ti Safo; Sa
Gradacca bijele kule Zmaja od Bosne;
Dunjaluce, golem ti si! (Smrt brace
Morica); U mejhani sjedim pijem; Aksam
dodje, jacija se sprema; Mogul' Hanko
nociti; Cempres viti cempres ponositi;
Kad puhnuse sabah zorski vjetrovi; Grana
od bora, pala kraj mora; Na hastalu gori
svijeca i mnoge, mnoge druge.
Otprilike u nazad pet godina od rata
1992. godine veoma se rijetko cuo zvuk
saza u Bosni i Hercegovini.
Ni SAZLIJE ne kucaju
Divne pjesme SEVDAHLINKE
Nek' ne spominje dicno ime
Moje Esme mile.
Kod nas se slobodno moze reci da saz
izumire i veoma je velika rijetkost
pronaci sviraca- sazliju. Hercegovina vec
odavno nema sazlija i nije mi poznato
kada je iz nje iscezao saz i ako je
sevdahlinka prisutna u Mostaru, Stocu,
Pocitelju, Capljini, Konjicu, Jablanici,
Ljubuskom, Trebinju i drugim nasim
krajevima su se, nije nam poznato kada,
udomacili muzicki instrumenti sargija,
gusle, daire-def. Da ne bi sasvim iscezao
trebalo bi se zainteresovati kako bi
preostale zive sazlije svoje znanje
morale prenijeti na mladje da bi se ipak
ovaj muzicki instrument jednog naroda
ocuvao.
Tamburice, moja dangubice
Da te svojoj ja poklonim majci,
Majka dertli, a ti vrlo sesli
Vazda bi mi majku rastidila.
Da te svojoj ja poklonim seki,
Malecna je kucati ne znade.
Da te svojoj ja poklonim dragoj
Jos je mlada moze se udati
Pa ce tebe drugom odnijeti
Tamburice moja dangubice!
Ja cu junak tebe pokloniti
Svom jaranu, Ibri barjaktaru
Ne bi li me Ibro pozalio
I s' tobom me u pjesmi pjevao!
Saz je sa austrougarskom okupacijom iz
nasih krajeva postepeno potiskivan
harmonikom, koja nije bila primjerena
nacinu pjevanja sevdahlinke, utjecuci
snagom svoga tona na izmjenu nacina
pjevanja. Zamjenu saza instrumentom,
kojeg je donijelo novo doba, vodilo je
opadanju pjevackog umijeca, jer preglasna
pratnja harmonike dovodila je pjevaca ili
pjevacicu u nezavidan polozaj.
Pratnja sevdahlinke sazom, kojom se u
izvodenju vrsnih sazlija postizalo
skladno preplitanje instrumentalnog tona
sa pjevackim glasom, harmonikom nikad
nije bila dostignuta, iz cega je
proisteklo postepeno, ali i neminovno
suzavanie mogucnosti tanahnog melodijskog
nijansiranja u pjevanju sevdahlinke.
Dakle, pouka bi nam bila da ocuvamo dio
kulturnog naslijedja, te da saz i
sevdahlinka i dalje budu nosioci dijela
kulture muslimanskog naroda i da
propagiramo njihovu autenticnu izvornost. |
|
