o
Mostujte sa nama
Arhiva
Ismet Mujezinovic - Majka, 1947.

Home Arhiva
Novi broj Obavjestenja Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Broj 102 (13 - nova serija)

Godina XXIV mart-ozujak/april-travanj 1998.
Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Marko Vesovic
EMINA
Tekst i kontekst pjesme

Analizirati Eminu, Santicevu ponajslavniju pjesmu, koju svi znamo napamet, i nebrojeno puta smo je pjevali, to izgleda kao posao unaprijed promasen, jer zar bi icija analiza, ne znam koliko pronicljiva, o toj pjesmi mogla da nam ista kaze sto unaprijed nismo, na ovaj ili onaj nacin znali ili naslucivali?

Pjesma je davno usla u nas trajni duhovni prtljag, stoputa nam grijala dusu svojim starinski prisnim sjajem, na sto nacina se ispreplela sa nasim zivotima, i sada u to zivo tkanje zarezati analitickim skalpelom, ne, zbilja, to ne moze izdobriti.

Ipak, sve sto rekoh, tek djelimicno je tacno. Razumijem da idole ne bi trebalo dirati rukama - ostaju bez pozlate, ali upravo to sto pjesmu znademo naizust - izaziva opravdanu sumnju da smo je prestali dozivljavati kao knjizevni tekst. Primamo njene rijeci ne pitajuci sta znace, uzimamo ih po njihovoj nominalnoj vrijednosti, kao sto po nominalnoj vrijednosti uzimamo danasnje stotinarke, ne osvrcuci se sto su gotovo izbjeglicki iscijepane i isfucane. Emina je tekst posvecen nasom upotrebom, sto znaci da u njoj vidiino vise od obicne pjesme, ali bas je to razlog sto smo u njoj prestali da vidimo - pjesmu. To jest, knjizevni tekst sacinjen po odredjenim pravilima. Cak i pomisao da je sacinjena zvuci nam pomalo bogohulno, stoga smo je u svom dozivljaju "unaprijedili" u napola narodnu pjesmu, htjeli bismo u njoj vidjeti nesto samotvorno, nesto samo od sebe nastalo, a ne izmajstorisano. Santic je tu samo onaj kroz cija se usta pjesma kazala. I Emina, zapravo, spada u pjesme koje je ubila nasa navika, stoga bi analiza trebalo da potrazi mogucnost njenog vaskrsavanja, da nam vrati prvotno osjecanje za nju, da nas suoci sa nacinom kako ju je pjesnik zaista napravio, odbacujuci pritom sve sto smo naknadno stavljali u tu pjesmu, s manje ili vise opravdanja.

Pjesmi cu pristupiti iz jezickog ugla. Ako dovoljno sabrano naperimo sluh, odmah cujemo jezicku aritmiju, to jest, smjenjivanje dva glasa medjusobno oprecna, koji se sudaraju. U prvoj strofi, jezik je umiven, poetican, s dozom svecanosti: jedna uravnotezena recenica proteze se kroz cetiri stiha, sa turcizmima stavljenim u rime, to jest na povlastena mjesta u strofi, sto cini osjetnijim njihovo prisustvo u pjesmi, cime se podvlaci njihov smisao, i onaj skriti i onaj izriciti: boravak u "hamamu" cini covjeka erotski osjetljivijim i ranjivijim (sjetimo se Bore Stankovica i njegovih hamama prelivenih mocnom erotikom); "imam" je institucija koja, precutno, stoji na putu ostvarenja pjesnikove ljubavne ceznje, neka vrsta nevidljivog zida izmedju pjesnika i djevojke i "jasmin", i njegov miris, prirodno idu uz ljubavna ceznuca, ali i uz opjevanu junakinju: Santic je u pjesmi Pod beharom to dvoje izjednacio:

Pa jos kako ovdje mirise meleksa,
I zelena trava od pamuka meksa,
I bijeli cvijet tresnje i jasmina,
Ko mahala kojom prolazi Emina.

To se moze reci da je rima hamama-imama zatvorila krug smisla utemeljenog na jedinstvu i slivanju.

VERZIJE, JEZICKO UMIVANJE

Emina je prvi put objavljena u casopisu Kolo 1902., a sest godina kasnije pjesnik ju je, izmijenjenu, unio u knjigu Pjesme. U konacnoj verziji, pjesma je ispala ne samo sazetija i neuporedivo bolja - izbaceni su zaista slabi i ocigledno suvisni stihovi nego o kudikamo finije izradjena, jer preinake, unesene u stihove koji su ostali u pjesmi, svjedoce o porastu majstorstva u rukovanju pjesnickim instrumentiina, ali i o mnogo izostrenijoj svijesti sta se pjesmom zeli postici.

Recimo: u prvoj verziji pjesma nije izdijeljena na strofe, ali ovaj, na izgled bezazlen, detalj uopste nije bez vaznosti, jer se na suprotstavljanju prve i druge strofe, koje su kazane razlicitim glasovima, odmah otkriva, takoreci razgoljuje tvoracko nacelo, koje nosi pjesmu: sudar dva suprotna nacina govora o istom.

Pjesnikove izmjene u prvoj strofi procistile su jezik, uravnotezile ga, pojacale svecanu dikciju, jednom rijecju, povecana je doza poeticnosti u njemu; stoga je i, "amam" postao "hamam", cime je uklonjen govorni prizvuk, a i pjesnik se valjda sjetio da pjesrnu ne kazuje licno on. Pravoslavac, u cijem govoru ne postoji "h", nego musliman, koji je pjesnikova maska, u jeitsovskom smislu te rijeci. Nadalje, "imam" je u prvoj verziji imao vlastito ime "Abdul", da bi u konacnoj verziji postao "stari" - izmjena koja jednim udarcem ubija dvije muve: uklonjen je realisticki prizvuk, koji vlastito ime unosi u pjesmu, sto jc snizavalo pjesnicku dikciju, ugrozavalo njenu svesanost, a osim toga, pridjev "stari" pojacava imamov autoritet, cime i prepreka, sto stoji na putu ostvarenja pjesnikove ceznje, biva tvrdja, da tako kazem.

Slika baste, u verziji iz 1902. ispala je toliko pretrpana da se djevojka, koja je srediste svega, naprosto nije vidjela: u naknadnoj doradi, pjesnik je izbacio i "bastu sto mirise igda", a to priznajem da ne znam sta znaci, i "bulbulpjesmu" koja "ne prestaje nigda", i "prskanje sedrvana", preostao je samo "hlad jasmina", kao jedini okvir za djevojku, poetski krajnje pogodjen, jer smo vec upozorili na pjesmu u kojoj se sva mahala razrmirise na jasmin kad njome prodje Emina. Dakle, rekviziti iz sevdalinke posudjeni, u konacnoj verziji su svedeni na mjeru koja ne ugrozava pjesmu: u prvobitnom obliku pocetak pjesme je bio obican knjizevni pastis, jer je mnogo raskosnije bilo sevdalijsko ruho u koje je zaodjenuta pjesnicka emocija. Udaljujuci se, naknadnim intervencijama od sevdalinke, pjesnik je Emini dao potrebnu knjizevnu samostalnost koju isprva nije imala.

Najfinija izmjena zbila se u cetvrtom stihu: Emini vise nije u ruci "kondir", nego "ibrik", i, shodno tome, kasnije, u pjesmi, nece zalivati "seboj", nego "djule", i ne iz "zlatnog kondira", vec iz "srebrnog ibrika". Pjesnik je, ocito, naknadno ulozio znatan napor da jezik pjesme prilagodi govorniku, jer "zlatan kondir" mozete naci u usmenom pjesnistvu pravoslavaca ili katolika, ali ne i Muslimana. Zatim, "srebrn ibrik" je realistican, dok "zlatni kondir" nije, jer upucuje na srednjovjekovne kraljeve i velmoze, i u pjesmi djeluje kao prejako udarena tipka na klaviru. Pjesnik je, ocito, nastojao da uravnotezi kazivanje, da mu nametne istu visinu tona od pocetka do kraja prve strofe, jer kao sto je ime "Abdul" snizavalo taj ton, jer vuce dolje, ka realistickim nizinama, tako isto "zlatni kondir" narusava dikciju, jer vuce gore, ka srednjovjekovnoj kraljevskoj raskosi iz hriascanskih snatrenja ili prividenja. Ovakve dorade su ucinile da jezik dobije ono jedinstvo i cistotu kojom prva strofa danas djeluje na nas.

U drugoj strofi, medjutim, iznenadno iskrsava, da ne kazem i provaljuje, jezik koji dozom svoje prozaicnosti moze da snazno djeluje i na danasnjeg citaoca naviklog, u susretima sa savremenim pjesnistvom, na svakovrsne mjesavine prozaicnog i poeticnog govora:

Ja, kakva je pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa jos kada sece i plecima krece...
Ni hodjin mi zapis vise pomoc nece!...

Skladnu i uravnotezenu sintaksu iz prve strofe smjenjuje iskidan govor koji se sastoji od uzvika, od zakletvi, od pocinjanja pa nedovrsavanja; ovdje se ziv covjek otimlje caroliji cija je zrtva iznenadno postao. Nema vise pjevanja, kao u prvoj strofi, nego zivog govora kome je cilj - da junaku odlane, da se oslobodi emotivnog pritiska. Emina je dvoglasna, cak bi se moglo kazati dvojezicna pjesma, i upravo tu, umjetnicki najvazniju cinjenicu, odavno je prikrila nasa naviknutost na nju. I njen ostatak je prozet tim dvoglasjem, s tom razlikom sto vise nema smjenjivanja strofa u kojima se osjeca prisustvo razlicitih jezickih tonaliteta, nego u svakoj od strofa osjecamo spor izmedu sastojaka poteklih iz razlicitih izrazajnih registara.

Zanimljivo je da Santic, u naknadnim doradama, nije u stihovima iz druge strofe promijenio niti zarez. Smatrao je, ocito da je ton u njima otprve pogodjen. No, ucinio je nesto drugo: precrtao je cetiri losa i suvisna stiha.

Pa kada bi sultan za Eminu znao,
Bi, valahi, za nju sto robinja dao!

Ovdje, osjecamo, da je govor iste vrste, ali ne i stepena, kakav zaticemo u neprecrtanim stihovima, ali nevolja je sto se ovdje umijesala ideja trampe da emociju sroza u glib takoreci. Pjesnik se okliznuo na koru od banane zato sto je htio oponasati onaj hiperbolicni stil svojstven istocnjaskom ljubavnom pjesnistvu, kakav zaticemo i u poezoji bosanskih Muslimana, pisanoj ili usmenoj, svejedno.

Sljedeca dva stiha, takodjer izbacena, puna su sterotipne poeticnosti, prosarane govornim postapalicama:

Ta ljepsa je, bolan, od svih imamskih bula,
A bjelja je, beli, od bjelih djula.

I ovi stihovi pokazuju da je Emina, u prvobitnom obliku, bila prekrcana rekvizitima iz sevdalinki, ovdje-ondje pokupljenih na brzu ruku, a osim toga, iz rijeci "bula" ponovo je provirio "Vlah", jer je pjesnik zaboravio da ta rijec, u jeziku pravoslavaca, znaci nesto sasvim drugo nego u jeziku Muslimana. Rijecju, razlika izmedju dvije verzije Emine, razlika je izmedju dobre i lose pjesme.

ZENSKA LJEPOTA - NE U OPISU
NEGO U DJELOVANJU NA POSMARTACA


Ne bih, dakako, detaljno analizirao Eminu, strofu po strofu, stih po stih, da se govor o lirskoj pjesmi ne pretvori u ljekarski detaljno prekuckavanje pacijentovih ledja. Dovoljno je bilo snazno osvijetliti prve dvije strofe, kako bi se otkrilo umjetnicko nacelo na kojem se pjesma drzi. Medjutim, pozabavicu se jos i nacinom na koji, u ovoj pjesmi, knjizevno postoji njena junakinja.

Uzmimo pridjev "pust". Koji se dvaput javlja: prvo je sva Emina "pusta", potom i njene "pleci". U oba slucaja, taj pridjev ne kazuje nista konkretno, opipljivo, vidljivo o djevojci. Nego signalizuje kako je unutra, u govornikovoj dusi: nagovjestava onaj talas zaprepastenja, iznenadjenja, ceznje, zudnje koje je izazvalo iskrsavanje djevojke.

Pridjev "pust" je jezicki djoker koji stoji na mjestu bilo kog drugog zamislivog atributa. Pridjev "pust" signalizuje poraz jezika pred djevojackom ljepotom. O kojoj se ne moze reci nista. Osim da si pred njom izgubljen. I uopste, u pjcsmi izostaje fizicka konkretizacija djevojacke ljepote. Kakav je njen hod, kakva su njena pleca? Pojma nemamo. Znamo jedino da njeni koraci, i kretanje njenih pleca, toliko opcinjavaju da, protiv tih cini, ne pomazu vise ni toliko pouzdani lijekovi kakvi su hodjinski zapisi.
Ovaj trenutak autohumora svjedoci da se pjesnik otima vlastitoj emociji, pokusava spram nje uspostaviti ironicnu distancu. Uopste, ovdje se radi o svojevrsnom patrijarhalnom stidu koji izbjegava - ako mogu tako da kazem, da skine "valu" sa djevojacke ljepote! Djevojka je razlozena na detaljc, na geste, koji znace izbjegavanjc opisa i posezanje za knjizevnim postupkom koji je, od Homera naovamo, bio oznaka velike poezije: Ne opisuje se zenska ljepota, nego je data u njenom djelovanju na promatraca. Jedini detalj, od cijele djevojke, koji zaista vidimo, jesu one "pletenice guste". To je vjerovatno i najbolja strofa. Jer te pletenice postaju izvor zbivanja najuzbudljivijeg u cijeloj pjesmi: tu je data pjesnicka jednacina od vjetra, grana, kose, zumbula, koja sliva figuru djevjke s prirodom, i izaziva pravi stres u svijesti govornika. Kao da je vjetar pjesnikov saradnik, pomaze mu da se djevojacko bice neocekivano otvori kao cvijet: to je i najculnija i najsublimnija strofa istodobno. Jer mirisi i jesu duboko erotski u svom djejstvu, miris i jest sifra najdublje i najskrivenije erotske tajne bica. Ali, istovremeno, kao da pjesnik u toj strofi, preko svih ograda, koje ga dijele od djevojke, poseze za njenom dusom, jer iz sevdalinki znamo da duse stanuju u mirisima "Vjetar puse, al-katmerom njise, a moj dragi amber dusom dise". Kao da culna ekstaza, na svom vrhuncu, prirodno prelazi u duhovnu.

PJESNIK OSUJECENJA

Pero Slijepcevic kaze kako su se, u Mostaru Santiceva doba, pravoslavci "vecma libili javno pevati o ljubavi, odnosno, oni su ljubav isprva zaodevali u serafimski veo. Narocito pravoslavska Bosna, tvrda i jednoumna, nije ni do danas ispevala mnogo ljubavnih stihova, zauzeta uvek mislju otpora politickog i ekonomskog". Ocito, Santic poseze za jezikom sevdalinke i iz nevolje: da bi prerusio ljubavnu ceznju, o kojoj je inace zazorno pjevati, preobukao se u jezik koji ce mu proci "nekaznjeno". No tu je i dodatna nevolja: pjevati javno svoju ljubav prema inovjerki, zar to nije dvostruki zazor? Ovo je Santic krvavo iskusio na svojoj kozi: zaklet materinim mlijekom, odustao je od ljubavi prema katolkinji, a time su, zauvijek, i "njegove baste ostale bez ploda".

Medjutim, ostati samo kod ovog objasnjenja, znacilo bi stvar nedopustivo uprostiti. Santic je bio po prevashodstvu pjesnik osujecenja, i zivotnih i erotskih. I njegova patriotska poezija je prvenstveno govor uime istorijski osujecenih! A u sevdalinkama se u hiljadama verzija pjeva isto: ljubav koja ne nalazi ispunjenje, ljubavna ceznja koja ne nalazi utoljenje, mozda i stoga sto se ne moze naci, jer se radi o ceznji za idealom. Otud se ta ceznja toliko i razgara. Senzibilitet sevdalinke Santicu je bio krajnje blizak, sto dokazuje i knjizevni rezultal: ispjevao je, u istom maniru u kojem i Eminu, najmanje desetak pjesama koje nisu po vrijednosti, ispod Emine, a bar polovina njih, po mom dubokom uvjerenju, Eminu premasuju.

P.S. Nisam odolio napasnoj zelji da se pozabavim jos jednom sitnicama u ovoj pjesmi. U prvobitnoj njenoj verziji, to sto je rasplelo djevojacke pletenice zvalo se "gornjak vjetar", a u konacnoj verziji postalo je "s grane vjetar". Sprva mi se pricinilo da je pjesnik pokvario jednu krasnu sliku. "Gornjak" je predivna rijec, imenuje vjetar koji dolazi, koji puse sa gore. A u konacnoj verziji, ispalo je poprilicno nejasno: kako je to vjetar puhnuo "s grane"?

Onda sam pojmio: taj "vjetar gornjak" otvorio bi pjesmu ka zemaljskim prostranstvima, ka svjetskim daljinama, a upravo to nije smjelo da se njoj desi! Jer u svijesti covjeka, obendjijanog tolikom ljepotom, sav svijet je sveden na jednu bastu onaj ostatak ne postoji! Zbog toga je, vjetar, u novoj verziji, i "duhnuo" "sa grana". Ne dolazi, dakle, iz otvorenog svjetskog prostora, jer su granice Eminine baste, u tom trenutku, granice cijelog svijeta! Ta naznaka koja svjedoci o pomjerenom dozivljaju prostora, najdelikatniji je pjesnicki potez u cijeloj pjesmi.
 
EMINA

Sinoc, kad se vratih iz topla hamama,
Prodjoh pokraj baste staroga imama,
Kad tamo, u basti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajase Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa jos kada sece i plecima krece…
- Ni hodzin mi zapis vise pomoc' nece!…

Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne sce ni da cuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po basti djule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleci puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
Al' meni ne dodje lijepa Emina
Samo me jednom pogledala mrko,
Niti haje, alcak, sto za njome crko'!…

Aleksa Santic

Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Fuad Kasumovic - Razgovor, 1993

Home Arhiva
Novi broj Obavjestenja Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright 1995-1999 Casopis Most Mostar Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 22-01-2005

Design by 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo