o
Mostujte sa nama
Arhiva
Ismet Mujezinovic - Majka, 1947.

Home Arhiva
Novi broj Obavjestenja Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Broj 102 (13 - nova serija)

Godina XXIV mart-ozujak/april-travanj 1998.
Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Tomaz Mastnak
DNEVNIK KUZNIH GODINA
Biljeske o europskom antinacionalizmu
English

Nacionalizam je, kako je cesto isticano, kuga kasnog dvadesetog stoljeca. Ali ime kuge je antinacionalizam, kada je vidjen na pozadini onoga sto se dogadjalo u bivsoj Jugoslaviji. Netko tamo, netko od velikog broja onih koji su direktno podnosili nedace rata, mozda pise, ili ce pisati dnevnik smrti i nesreca koje su morali pretrpjeti. Ipak, mogu pokusati zaboraviti strahove koji ne mogu biti preneseni na one koji ih nisu dozivjeli, i trebalo bi im biti dozvoijeno da zaborave sto vise i koliko bolje mogu. Ono sto ne moze biti zaboravljeno ili oprosteno, jest stav onih koji sebe zovu internacionalna zajednica: na prvom mjestu, europske vlade i nadnacionalne politicke institucije, ali isto tako, proporcionaino njihovoj slabijoj moci, i nevladine organizacije i veliki dio javnosti. Navodno nepristrani promatraci, oni su bili glavni igraci u takozvanoj jugoslavenskoj krizi; sa svojom "neutralnoscu" zauzimali su strane, a njihov "izjednaceni pogled" samo je pojacao "strasnu asimetriju rata".

Suvisno je reci da rat u Bosni i Hercegovini ima svoju povijest. Ipak, ova povijest ne prodire vrlo daleko u vrijeme. Europa je ona koja zivi zadubljena u svoju vlastitu, ne bas slavnu povijest, koja je uznemirena sjecanjima proteklih ratova, i ne samo da nije savladala, vec je i kultivirala povijesna neprijateijstva. U potrazi za duboko ukorijenjenim neprijateljstvima na Balkanu, Europljani jedino projiciraju i namecu njihov tjeskobni duh na onima koji su bili iznenadjujuce oslobodjeni tereta povijesti. Naravno, u obicnoj slici divljih balkanskih plemena, takodjer je veliki udio rasizma, iako je ovo, samo po sebi odlucan element zivuce europske proslosti. Ubermenschen moze nositi svoje razumijevanje samo pomocu klevetanja onih za koje ne smatraju da su pripadnici njihove vlastite rase. Ironija o historiciziranju rasistickog pogleda na Bosnu je u tome da je srednjovjekovna bosanska drzava dala skloniste mnogima od onih koji su pobjegii od religijskog proganjanja na Zapadu, i takodjer se pokazuje da je do rane-moderne ere, bilo manje ratova na Balkanu nego u Europi.

Organizirajuci princip diskursa u Europi, o jugoslavenskoj krizi i ratovima koji su slijedili raspadanje Jugoslavije, je nacionalizam. Da je nacionalizam bio bolje shvacen, ovo ne bi trebao biti obmanjujuci princip. Ipak, nacionalizam je izjednacen s etnickim sukobom, s ksenofobijom, sovinizmom, i fasizmom. Zato sto je ovo shvacanje nacionalizma obmanjujuce, ono iskrivljuje shvacanje onoga sto se dogadja u bivsoj Jugoslaviji; i dosljedno tome, zapadne politike, osnovane na opoziciji nacionalizmu politike antinacionalizma - potpuno su destruktivne.

Izvori ovog antinacionalistickog antietatisma su razliciti. Srbija, pod svojim vladajucim fasizmom sui generis, je antidrzava. U godinama jugoslavenske finalne krize i rata, nikada nije nastojala postati nacija. Cinjenica je da Srbija ne moze biti optuzena za nacionalizam. Suprotno tome, moc je presla na narod: srpska nacija postala je "narod". U Njemackoj 1930. ovaj proces oznacen je Volkwerdung der Nation. U Srbiji, narod je postao, ne samo izvor moci, vec moc po sebi - etnicka neposrednost nacionainog bica. Dosljedno tome, bilo je deklarirano, autoritetom vodecih srpskih intelektualaca, da je Srbija bila i da mora biti, ne samo tamo gdje Srbi zive, vec i zemlja na kojoj su Srbi pokopani. U cilju da se smrt ukljuci u proslavu novog srpskog zivota, ostaci Cara Lazara putovali su zemljom, grobovi su lezali otvoreni, i medu ostalim ritualima, kosti su doslovno bile izlozene suncanju. Srpski dominion bio je osnovan na krvi i zemlji, i prosiren tako daleko da obuhvaca sve zive i mrtve ove rase, bez obzira na bilo koje postojece civilne institucije, i ovaj teritorij trebao je biti "ociscen" od "neciste pasmine" "inferiornih rasa". Hrvatska izgleda naginje preuzimanju slicnog puta, buduci da se kao nacija, pod stresom rata i neumjesnog vodjstva, preokrece u "zajednicu" (hrvatska zajednica).

Ne zelim implicirati da je drzava (nista manje) etnicko dobro. Ipak, ona je dobro, ako je civilni poredak - dobro. To je ono dobro da je euro-srpski antinacionalizam djelotvorno unistavajuci. Slovenija je izgleda izbjegla najgore. Hrvatska postaje grozno mjesto za zivot. U Bosni je antinacionalizam bio najuspjesniji. U proporciji sa stupnjem na kojemu je nacionalna suverenost bila frustrirana ili unistena, politike etnocentrizma, sovinizma, ksenofobije, rasizma i fasizma, koriste momentum. Politike antinacionalizma stvorile su etnicku mrznju i etnicki sukob. Za camarilia u Beogradu, ovo je bila pocetna tocka, iako su odabrali par engleskih lordova i americkog politicus emeritus da elaboriraju tezu etnickog sukoba kao vodic za sluzbenu euro-americku politiku. U ozujku 1992. prvo su nametnuli generalnu shemu za etnicku podjelu Bosne (takozvani plan kantonizacije), koji je odredio plan za pocetnu srpsku agresiju u toj drzavi. (Kao sto je to ona trebala. A sto je trebala bila je vrsta autorizacije, i to joj je bilo dano. Rat je izbio u mjesec dana.) Kada je prvi val agresije postigao svoje osnovne teznje, zapadni diplomati nacrtali su detaljnu etnicku mapu, potpisanu od Vancea i Owena, koji kao da su zeljeli odrediti ciljeve za nastavak ratovanja. Srbi i Hrvati su bili zeljni djelovati i provoditi, ili korektirati ove mape. Nepojmljivo je da Eurokrati mogu prepoznati da njihov "mirovni plan" raspaljuje rat. Oni ce nastaviti igrati bestidnu igru: za smrtonosne posljedice svoje "mirovne politike" - za sve ono sto u ocima staromodnih i naivnih ljudi, stvarno nije u skladu s idejom mira - oni ce osudivati "tradicionaino barbarske" Balkance. Za Eurokrate, ovaj "mirovni plan" postao je Point d'honneur i Bosna moze, i biti ce izgubljena, samo da bi Europa sacuvala svoju cast. Europska politicka elita nudila je, kao miroljubivu soluciju, vrlo slican model koji srpske - a sada takodjer i hrvatske vojne i paravojne snage uskladuju s genocidnim ratom.

Ovo zasigurno nije formalisticki pristup politici. Uspjelo im je u trazenju substance. I takodjer je bilo uspjesno u razaranju postojecih formalnih struktura bez kojih je civilni poredak nepojmljiv. Dosljednost s kojom je Zapad dekonstruirao bosanskohercegovacku vladu moze se svidjati jedino filozofima dekonstrukcije. Izgleda da se zapadni diplomati nisu osjecali nelagodno u promoviranju srpskih vodja razbojnika iz Bosne kao njima ravne u pregovaranjima. Francuski predsjednik cak se potrudio odletjeti za Sarajevo da bi s njima razgovarao. Njihov obracun s hiperaktivnom aparaturom silovanja i krvoprolica, ocito poziva na postovanje. Euroamericki politicari takodjer su izabrali plasiti bosanske Hrvate, koji su bili predstavljeni bosanskom vladom, kao posebnu sustinu.

Kao rezultat, vlada je deklarirala predstavljanje samo bosanskih Muslimana i postavila jednaki temelj sa samoprozvanim hrvatskim vodjama, i srpskim teroristima i vojnim kriminalcima. Umjesto tretiranja potonjeg poput odmetnika, Zapad je odmetnuo, jednom izabranu vladu, cineci je problematicnom "ratnickom frakcijom", i prisiljavajuci je da posluju s onima ciji je cilj da je unisti - a sto znaci biti prisiljen sudjelovati u vlastitoj destrukciji. Planovi europskih diplomata i srpskih fasista (kao i Hrvata, koji su svi, bili presretni da otpocnu sudjelovanje u podjeli Bosne i Hercegovine), podudaraju se. Prijasnji su razorili legalnu vladu idealno, u svojim glavama i oko konferencijskih stolova; potonji materijalno, na zemlji, a i jedni i drugi su plasili vladu kao ratujuce etnicke frakcije: kao ratujuce Muslimane.

S progresivnom dezintegracijom civilnog poretka, s "ne Drustvom: i sto je gore od svega, s neprestanim strahom i opasnoscu od nasilne smrti; i zivot covjeka, samotan, jadan, ruzan, surov, i kratak", materijalizirane su tjeskobe zapadnog antinacionalizma, a njihove politike urodile su plodom. Oni ovdje imaju "nacionalizam" in actu. I dok se rat nastavlja, dodirujuci sve koji su dosli u kontakt s njim, uceci ih lekcije srpske genocidne prakse, biti ce prejednostavno reci da nema "dobrih tipova" u sukobu, i konstruirati sliku kreatura koje su sasvim strane civiliziranoj zapadnoj rasi. Na ovaj nacin, ex post facto opravdanje stvoreno je za zapadne politike, svladavajuci uznemiravajucu istinu da su ove politike pomogle stvoriti cinjenice. Shvacanje onoga sto je Zapad ucinio, puno je lakse svladati, zato sto rasni, ako ne rasisticki, pogled na Balkan dokazuje da "nista ne moze biti ucinjeno". (Kada je prikladno, zapadna moc javlja se oblozena u nemoci.) I "ako nista ne moze biti ucinjeno" - jednostavan i obmanjujuci zakljucak na prvi pogled, je da nista nije bilo ucinjeno - utoliko vise, jer je vjerovano da Zapad moze jedino uciniti dobro. Nakon ovog odlucnog odjeljka, o tome sto je Zapad stvarno ucinio, u prici uobicajeno nedostaje, iracionalnost onih koji su navodno solo protagonisti, domaca plemena, leze ogoljeno i pretjerano u neutralnim zapadnim ocima.

Ipak, zakljucak da je Zapad bio u pravu, kada se suprotstavio nacionalizmu, od pocetka je perverzan, ne samo zbog toga sto kao stvarnost nacionalizma definira etnicku mrznju koju je proizvodila njihova vlastita antinacionalisticka politika. Ovdje je upetljana dublja perverzija: antinacionalizam, opozicija nacionalnoj suverenosti, rjesava duznosti antinacionaliste od suprotstavljanja etnickoj mrznji, sovinizmu, rasizmu i fasizmu. Oni su antinacionalisti, da ne bi bili antirasisti, antisovinisti i antifasisti, iako bi neki od njih voljeli o sebi misliti kao o antinacionalistima, zato sto su antirasisti, antisovinisti i antifasisti. Oni su antinacionalisti, zato sto je, po njihovom misljenju nacionalizam jednak rasizmu, sovinizmu i fasizmu. Ali ono sto stvarno rade kada izjednace nacionalizam s rasizmom, sovinizmom i fasizmom, je da stvaraju izmisljenog neprijateija. Ove pojave spojene zajedno u fascio, mozda nece biti nuzno lakse slomiti, nego svaku od njih posebno; iako ona zasigurno daje mnogo vece zadovoljstvo za borbu sa jednim protivnikom koji je velik, zajednicki, posvudasnji, i nestvaran, nego boriti se sa neugodnim, neskladnim i fragmentiranim realnostima. Iako nije samo da kampanja protiv izmisljenog neprijateija oslobadja nekoga od suocavanja s realnim opasnostima; vec antinacionalizam, ostavljajuci rasizam, sovinizam i fasizam, u stvari neizazvanim, slabi ili unistava; to je pravilo institucija koje su stvarnost nacionalizma, a sto je drzava. I kada je drzava oslabljena ili unistena, izgubljen je plan koji moze obustaviti etnicku mrznju, sovinizam, rasizam, i fasizam. Bez drzave svakako, malo ili nista moze biti ucinjeno protiv ove zlokobne phenomene.

Jos je jedan vazan aspekt ove problematike. Za suprotstaviti se ovim stvarima, nuzno bi trebalo ukljuciti neke introspekcije, neka samoispitivanja sa strane Zapada. Suprotstavljanje nacionalnoj suverenosti najcesce ukljucuje suprotstavljanje vanjskoj realnosti, suprotstavljajuci "drugo" i uzvisujuci neciji identitet.

Suprotstaviti se etnickoj mrznji, sovinizmu, rasizmu i fasizmu znacilo bi priznanje da su zlokobne phenomene internalne: to bi znacilo ispitivati identitet Zapada, najboljim mogucim rijecima - a to je izvan pitanja.

Zapadna nesposobnost da se suoci sa srpskim fasizmom, govori ali ne neocekivano. U velikom "etnickom sukobu", koji je usao u povijesne knjige kao Drugi Svjetski Rat, fasizam je bio vojno porazen. Pa ipak, Zapad ga nikada nije dekonstruirao, i unistio simbolicki, tj. politicki. Zato je fasizam jos uvijek ziv. U politikama prema sadasnjoj srpskoj vladi, stosta toga pobudjuje sjecanje na Spanjolski Civilni Rat i Minhenski ugovor: tradicije politika pomirenja fasizma, tako dobro dokazane na primjeru Chamberlaina, izgleda da nisu napustene. Na Zapadu je ulozeno mnogo napora da se srpski rezim ne opise kao fasisticki, ne bi li se radije fasizam trazio svugdje gdje ga je beogradski pogled vidio (a nikada ne misleci da bi fasizam mogao biti u tom pogledu). I tako daleko dok su srpski rezim i njegova agresivna politika bili suprotstavljeni, bili su suprotstavljeni kao "boljsevizam", "komunizam" iii "nacionalizam" sve familijarni neprijatelji, koje je povijest vec porazila i nadmasila. Zato sto je bilo ucinjeno sve, da se srpski fasizam ne suoci kao fasizam. Srbija nije bila suprotstavljena nikako. Ne samo da je Europa, kao i obicno, tako daleko od simbolicke destrukcije fasizma: ona trenutno cak izbjegava vojnu konfrontaciju s njim.

Ovo moze postati jedna od poruka "jugoslavenskog sukoba", i Hrvati su izgleda prvi koji su naucili lekciju. Paradoksalno, dok su Hrvati bili zrtve srpskog fasistickog nasilja, Europa ih je zvala fasistima; sada kada su i sami otpoceli borbu protiv bosanskih Muslimana na srpski nacin, vise ih se ne opisuje kao fasiste. Tako dugo dok je hrvatsko stanovnistvo osjecalo zrtvu srpskog genocida, Hrvati su osudjivani kao genocidna nacija; sada, kada su otpoceli "ciscenje" teritorija poklonjenog od europskih mirotvoraca, od Muslimanskog "smeca", ove optuzbe su se utisale.

Orwellovska fikcija koja je bila projektirana, bez druge primisli, na komunistickom Istoku, izgleda da je napravila svoj put natrag tamo gdje se i obistinila. Europski diplomati (a manje pacifisti) umuju da je rat mir, a mir rat. Iako je ovo, na cudan nacin, trenutak istine. Mirovni plan za Bosnu pripada dugoj tradiciji. Europski mir nikada se nije odvojio od rata. Europska potraga za mirom, samo se suprotstavljala ratovima u Europi, njena je jedina zelja bila da bi krsna krv trebala prestati biti prolijevana. Nacin oslobadjanja Europe od ratova, bio je izvesti ih na "neeuropske teritorije" ili na rubove Europe. Osim toga, ideja europskog ujedinjenja je intimisticki povezana s idejom rata, ili stvarnog rata, protiv vanjskog neprijatelja, i kao pravilo, taj neprijatelj je Musliman. Musliman je simbolicki neprijatelj Europe, i ja ne vjerujem da je slucajnost sto je euro-srpska politika Bosance ucinila Muslimanima. Bila to slucajnost ili ne, ovo zasigurno nije nedosljedno.

Slika ratujucih Muslimana poziva se na urangst krscana, kultivirani i civilizirani Zapad, i najnovija sablast, ona "islamskog fundamentalizma" uznemirava zapadne politicare i intelektualce. Kada su jednom bili nazvani "Muslimanima", Bosanci koji su se odbili pridruziti ili predati, bilo srpskim ili hrvatskim etno-fundamentalistickim formacijama, postali su totalni stranci za Europu. Da su, kao Muslimani, bili iskljuceni iz Europe, religijski, kulturno i politicki, to je bilo za ocekivati. Vise iznenadjuje forma njihove rasne iskljucivosti. Zato sto su Bosanci - Slaveni, najcesce koristen argument protiv pruzanja efektivne pomoci bosanskoj vladi - da bi ovo moglo razalostiti Ruse koji duboko suosjecaju sa svojim "prijateljskim Slavenima", Srbima - je zapravo nonsense. Cak izvan takvog predmeta, europska politika je "komponirana i napravljena". Slaveni su, to je tocno, samo druga klasa, ili potencijalni Europljani, ali Muslimani jednostavno ne pripadaju Europi. Zato je prihvaceno da Bosanci nisu Slaveni.

Nisu ulozeni veliki napori da se objasni priroda bosanskog drustva, a to je da je ono uglavnom bilo svjetovno drustvo, i da su bosanski gradovi koji su padajuce zrtve gomile razoritelja, bili povijesni centri kulturnog pluralizma i tolerancije. Pa, cak i da su ti napori bili ucinjeni, to ne bi napravilo mnogo razlike. Navoditi razloge protiv anti-muslimanskih osjecaja i slika, je isto toliko uzaludno kao i navoditi razloge protiv anti-semitizma. Argumenti nista ne mogu promijeniti. Daljna poteskoca je da je nemoguce dokazati in concreto da je anti-muslimanizam konstitutivan trenutak zapadne politike u Bosni. Prava sugestija da bi ovo mogao biti slucaj, energicno je pobijena. Iako rezultati politike - svjesne ili nesvjesne, objasnjene ili nepriznate, odredjene ili neodredjene, nastajuci u idiotizmu ili zlobi - ne moze biti krivo shvacena. I ovo je pisanje po zidu.

Ocita cinjenica je da se vrsi genocid nad Muslimanima: da njihovi pocinitelji nisu bili sprijeceni na niti jedan djelotvoran nacin, a jos manje zaustavljeni. Osnivaci genocidnih praksa uvazeni su gosti na europskim diplomatskim konferencijama, ravnopravni (ako ne ravnopravniji) pregovaraci, i dat im je pun pristup mediju da razglase svoje lazi. Ponekad je kazano da europskim vladama nedostaje volje da se suprotstave srpskom fasizmu, ali ja se plasim da je premisa ovog objasnjenja dvolicna - prvo bi moralo biti potvrdjeno da oni zele djelovati na bilo koji drugaciji nacin. Potrebna je jaka volja da bi se izdrzalo strahote rata u Bosni i Hercegovini, da bi se podnosilo genocid, i Zapadu nije nedostajalo ove volje. Politika Zapada je jedna od antinacionalizma cum antimuslimanizma. Bosanska nacija, suverena bosanska drzava, treba biti unistena ne samo zbog stvaranja drzave, kao princip, dozivljena kao smetnja, vec takodje zbog opasnosti od muslimanske politicke prisutnosti u Europi, treba biti sprijecena. "Najkraci nacin" je, dovoljno reducirati broj bosanskih Muslimana, tako da odustanu biti bilo sto, osim etnicke grupe.

Necu ovo zvati urotom. To je vise kao san koji se obistinjuje. Prognati Muslimane izvan Europe jest europski san. Ocistiti Europu od "Turaka" bila je misao do posljednjeg daha najvecih licnosti prosvjetiteljstva. "Nije dovoljno poniziti ih, oni bi trebali biti unisteni" urgirao je Voltaire. "Pobijedite Turke i ja cu umrijeti zadovoljan." saopcio je ruskoj carici. Ovaj san jos je uvijek vrlo ziv, ziveci kao sto snovi zive.

Rat protiv bosansko-hercegovacke drzave i genocid nad Muslimanima jest izvrsenje prosvjetiteljskog terstamenta. Sadeovski duh europskog prosvijecenog racionalizma prevladava slobodan. Srpski fasisti izvrsavaju europski san. Ako je san previse strasan, da bi ga Europljani zivjeli sami, to je ipak njihov san. Ako to postaje istina zahvaljujuci srpskim i hrvatskim fasistima, Europljanima ovo pruza duplo zadovoljstvo: zadovoljstvo ispunjenja sna i zadovoljstvo sto nisu morali zaprljati svoje ruke krvlju. Oni moraju zadovoljiti realiziranje svojeg barbarstva, i usprkos barbarstvu, sacuvati svoju civiliziranost. Dok je njihova najrazuzdanija politicka imaginacija materijalizacija, oni u isto vrijeme mogu voditi poziciju uzasnutih kriticara ovog neobuzdanog zivota. Njihov rasizam moze uzeti uzvisen i uljudan zaokret osudjuju balkanska plemena, Ipak, ovaj san, bosanska nocna mora, lagano postaje nocna mora samih Europljana, nocna mora koja nije filtrirana kroz TV ekrane. Poricanje prava Bosancima da se brane jest nemoralno. Izjaviti ovo ovdje, ne mora biti kompletno neumjesno, cak iako moralni argumenti nemaju mnogo tezine ovih dana. Oni su sa samopouzdanjem prognani od strane mlitavih politickih zivotinja koje vladaju Europom. Oni ustraju u onome za sto smatraju da je Realpolitik, iako je ova njihova "Realpolitik" realisticna, samo utoliko ukoliko uspjesno stvaraju stvarnost nakon njihovih vlastitih slika. U bilo kojem konvencionalnom znacenju termina, ovo nije Realpolitik, vec politika Realitatsverlust. Kako bilo, poricanje prava Bosancima na samoobranu nije samo nemoralno. To je takodjer destrukcija jedne izvjesnosti, na kojoj je bila bazirana sigurnost modernog europskog poretka: prava na samoobranu. Ako su Bosanci poklani kao ovce netko bi morao biti svjestan i ruke koja ih kolje, i ruke koja ih veze da bi bili poklani. Ruka koja ih veze je neobuzdano tkivo internacionalnog prava u njegovom najvitalnijem mjestu.

Humanitarna pomoc nije lijek - sa svim svojim duznim postovanjem onih koji ih, u U.N. uniformi, predaju. To je laz: ruke koje hrane Bosance jesu ruke koje ih vezu da bi bili ubijeni.

Generaini Sekretar Ujedinjenih Naroda bio je pozdravljen u Sarajevu masom koja je skandirala: "Ubica! Ubica!". Oni na Zapadu koji nisu sasvim sretni sa U.N. djelovanjem u Bosni (i mogu dozvoliti luksuz - ne biti "emocionalan") radije bi govorili o ponizenju svjetske organizacije u Bosni. Ipak, ponizenje moze djelovati samo tamo gdje ima dostojanstva - kvalitet koji je bilo nemoguce opaziti u U.N. bosanskoj politici. Arapske drzave su takodjer u zabuni kada optuzuju U.N. da imaju dupli standard, jer ga ova organizacija izgleda i nema, sve u svemu. To je dio i paket politike koja ne samo da je odbila zaustaviti, vec je i pridonijela destrukciji civilnog poretka, i redukciji Bosanaca na drzavu u kojoj moraju ovisiti o ovoj pomoci. Humanitarna pomoc je poraz, plemenito lice poricanja civilnog postojanja. Sve sto je ostavljeno zrtvama rata jest bestidno priznanje da su humani. Ipak, ako netko dozove u sjecanje "Si non est civis, non est homo" maksimu europske politicke tradicije, oni nisu. Na ovaj nacin zapadna politika humanitarne pomoci jest politika dehumanizacije - i krajnja nesreca za humanizam. (Ovo nije nesto o cemu Srpsko-Hrvatski fasisti brinu; njima je jasno da Muslimani "nisu" ljudska bica. I bilo sta da im rade, oni ne krse ljudska prava. "Kultura ljudskih prava" - samoslavni sistem za zapadnu politicku kulturu - nije ugrozen.) Humanitarna pomoc takodjer je sluzila kao isprika za zapadnu vojnu akciju u Bosni. I zato sto se ovo zove mirovne snage, moze se samo reci da se, od svog oruzja koje je Europa izumila, "mir" javlja kao najsmrtonosniji. Dok je humanitarna pomoc vjerojatno spasila brojne ljudske zivote, dok je u isto vrijeme pridonosila dehumanizaciji zivota u Bosni, mirovna pregovaranja, nametnuta i vodjena od Eurokrata, kostala su vise zivota nego rat sam po sebi, istinu govoreci.

Jedan od razloga zasto Bosanci i Hercegovci umiru je sto su vjerovali u Europu. Mislili su da je priznanje njihove drzave ukljucilo neku vrstu odgovornosti u dijelu "internacionalne zajednice". Bili su potpuno u krivu, i bili su u krivu sto se nisu naoruzali dok je jos uvijek bilo vremena. Takodjer su bili naivni, mislivsi da je njihova privrzenost europskim vrijednostima bila od vaznosti - umjesto solidarnosti, sreli su rasizam; umjesto podrske, ponizenje. Njihove iznevjerene nade odaju beznadje Europe. Usred strahota i devastacije rata visi oficir U.N. u Bosni, nedavno je izrazio svoju nadu da srpski ratni kriminalci (oni koji su krivi za krvoprolice u Srebrenici) budu spaljeni u najvrucem uglu Pakla. Ovaj apel za Raj govori dosta. Izgleda da nijedna zemaljska molba nije ostavljena za apel za pravdu. Iako, u "internacionalnoj zajednici" nema pravde, ova zajednica je latrocinium, a njeni vodje latrones. Ovaj apel Raju takodjer govori, zato sto to nije popularni Lockeanski "Apel za Raj". Ovo nam govori, sa dubljim smislom, da liberalizam ima malo, ili nista za reci. Uistinu, u pozadini bosanskog rata, liberalizam je izgleda dozivio slom. Ovo nije samo kraj povijesti, vec i liberalne povijesti.

Mozda ce u buducnosti, u razlicitom kontekstu, biti vise apela za Raj. Mene, tekel, parsin (pisanje na zidu, u bosanskoj krvi) bilo je namijenjeno zapadnim demokracijama: za Europu.

(Preveo: Goran Tomcic)

Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Fuad Kasumovic - Razgovor, 1993

Home Arhiva
Novi broj Obavjestenja Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright 1995-1999 Casopis Most Mostar Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 22-01-2005

Design by 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo