Slovo urednikovo - Alija Kebo
"OSTAJTE
OVDJE... ALI GDJE ? |
Zaustavljeni
krik galeba nad Neretvom podsjeca na
ljudski plac.
O, kako samo neki trenuci mogu da potresu
covjeka !
A ja sam takav - samomucitelj.
Patim i tugujem zbog onih Bosnjaka sto
masovno odlaze, zbog onih, sto se vracaju
i sto im ne daju u njihove vlastite
stanove, a, bogami, i zbog onih sto su ni
tamo, ni 'vamo.
U jednom su se danu zbila dva dogadaja:
Moj mladi prijatelj i agilni saradnik
"Mosta", Haris Tucakovic dosao
iz Svedske i dovezao, u sanduku, svoga
babu Ibrahima sto je u dalekoj zemlji
preselio na ahiret - da ga sahrani u
Sarica haremu. To je, rece, bila
posljednja izricita babina zelja.
Onda mi moj najbolji jaran, pjesnik
Muhamed Elezovic, autor sjajne knjige
"Berac kamenih cvjetova"
saopsti:
sprema se da na ljeto - ako se prilike ne
srede - leti s ove strane Neretve, na onu
stranu Okeana, u Ameriku.
On, Hamo Elezovic koji je citav zivot, do
izgona iz rodnog Stoca proveo kraj Dedine
mlinice i Inat-cuprije, ovu je odluku
kazao s gorcinom u glasu, jer nema sansi
da se u "godini povratka" vrati
na svoju Bregavu - bjezeci od onih sto
hoce da njegovu, i moju, ionako
demografski prepolovljenu domovinu Bosnu
i Hercegovinu presele u vjecnost. Neka se
srame i stide, pred Bogom i ljudima!
Pa ga tjesim:
"Ostajte ovdje! Sunce tudjeg
neba
Nece vas grijat' k'o sto ovo
grije...",
podsjecajuci da je autor ovih
znanih stihova veliki mostarski i
hercegovacki pjesnik koji je u sokaku
iznad Neretve sagradio lijepu malu kucu
od lirike u kojoj, svima odreda, bijase
udobno, toplo i prostrano u dusi.
- U ovoj antologijskoj pjesmi je sve:
ljubav i ceznja, zal i bol, nada i
upozorenje; kada bi se u ljudske domove i
glave vratili ovi Santicevi stihovi,
mozda bi i nejaka ljudska pamet postala
nesto bliza samoj sebi.
Ali, logoras Elezovic uzvrati istom
mjerom:
Ovih dana cesto mu, veli, padnu na pamet
rijeci pjesnika i mudraca Sejh Juje kada
ga je ono Sultan ostavio na dvoru i kada
mu je pakujuci kofere rekao:
Levla habbul vaatani laharebetil
bildus su - sto znaci:
da nije ljubavi prema domovini
opustjele bi krsevite pokrajine!
Neka sjenka tuge kao da je presla preko
profesorovog blagog, a sada zabrinutog i
nujnog lica.
Tako i moje misli nikako ne mogu da se
pomire i sloze: ili smo blizu smaka
svijeta, ili pak na pocetku nove,
sretnije ere koja ce nastupiti u samo
praskozorje dvijehiljadite ?
Opet, plasim se da se petnaesti vijek ne
desava na izmaku dvadesetog - kada god
cujem onu zloguku i zalosnu prijetnju o
konacnom poravnavanju racuna po kome bi
trebalo vidjeti: koliko su jedni drugima
duzni glava, i, dok to ne namire mira
nece biti !
Istorija se, dakle, ponavlja, ali svaki
put kosta vise.
Tako hronicar koji je zakleti Mostarac,
Hercegovac, Bosnjak, usto subastinik
kosmosa i cuvar nade i uspomena u
Santicevoj ulici - zavapi:
Boze, ako ima imalo duse u onima koji
drze mocne konce surovog istrebljenja i
preseljavanja naroda, trebalo bi da im ta
dusa sapne da isticu posljednja zrnca
covjecnosti !
Pa i danas, kada obronke Veleza i Huma,
cini se zatvaraju obrisi jednog ljepseg,
mirnijeg i toliko zasluzenog svijeta - o
povratku naroda u svoja sela i gradove, o
obnavljanju kuca koje ne ocekuju
paljevine i zlocince, sa svih strana
dopiru vijesti o novim velikim seobama i
odlasku nasih ljudi u trece zemlje.
"Ostajte ovdje ! Sunce tudjeg
neba... " -
ponavljam starom drugaru i, ko zna koji
put uvjeravam da ce, nakon agresije i
krvavog rata opet izroniti ona nasa dobra
Be-i-ha i da njene narode i entitete
nista toliko ne moze ujediniti kao prava,
multietnicka demokratija.
"Ostajte ovdje…" -
sada vec recitujem i pricam da uskoro
pocinje obnavljanje duhovnog amblema
Mostara, Starog mosta; da ce to u nasem
starom gradu biti impresivni ansambl
spomenika, gdje ce se naci na okupu sve
ono sto su narodni duh i graditeljstvo
mogli sazdati na ovim prostorima: sve sto
je pjesnik mogao ometaforiti ili umjetnik
isklesati, a sve na jednom mjestu - kao
mocna himna slobodi i ljubavi Mostaraca i
Hercegovaca prema svojoj bastini.
"Ostajte ovdje" - ali gdje ? -
cijelu pjesmu kaza dobri covjek i poeta
Hamo Elezovic i uzdahnu, duboko uzdahnu. |
|
