Elvedin Delic
MENE NISU OTKRILI
LJUDI,
NITI MI UGRADILI BOZIJU VJERU U SRCE |
1.
Mene nisu otkrili ljudi, niti mi ugradili
Boziju vjeru u srce,
cistu nadu,
nit' se ja zovem prije necijeg imena,
ovakog svoga lica
ali se tvrdoglavo postavljam do njega,
i uzivam ni manje ni vise do onoliko
drazi sto me spada,
i sto svakog isto toliko spada.
pa zato imam pravo na sve sto i ti! I
svoje ti pruzam citavom rukom.
Mene je otkrio Bog, meni licno, i dao mi
stih
da ga uradim sto najbolje mogu;
Ja to zelim tako da bivam pjesnik,
svecano priznat od Boga svog,
i ne treba nijedan papir, i niciji glas,
da me prizna
jer sve moje pjesme napisane su Njemu i
samo Njemu idu!
Ne stavljam se ni ispred koga, budi i ti
pjesnik, jog bolji!
To bi mi bilo veoma drago! Znaci idemo
naprijed! Udruzimo se pjesmama,
imajmo vjere!
2.
Ja volim mnostvo pjesnika, mnogi od njih
su mi bliski, ne'k im je slava velika;
kao takve ih ne odvajam od ostalih, ali
se i ja uklapam tamo,
samo sam svoj ponajprije, ali ako me neko
zeli dajem mu se u cjelosti;
ako mu moja pjesma moze smiriti duh, neka
me uzme! Citaj me! Citaj!
Prihvacam sve pohvale i kritike,
naklanjam se ponizno, uzimam papir i
olovku i odlazim;
danas sam bio ovdje, sutra me nema jer
bit' cu negdje blizu, ali ipak daleko
pisati nove pjesme za sve vas, ljubavnici
moji! Djeco moja, vas pristojan sin
vam zahvalno pismo salje! Ostajte sa
Bogom nasim, cuvajte ga u srcima
i bit cete bogati;
Vase ce duse danonocno stvarati stihove,
one prekrasne, kakve samo bica
Dragi moji, kada bi samo znali koliku sam
dusu ljubavi izgradio samo za vas!
Jednog dana na zimu, kada usred noci
mrkle osjetite ranu zoru na vasem tijelu,
i miris sva cetiri godisnja doba
odjednom, razumjet' cete me...
3.
Ja sam svaku svoju pjesmu pisao naopako,
velikom brzinom bih pisao stihove u
prazan prostor, i uvijek bi se vracale
meni;
preznojena tijela ljubav bi presahnula,
vise nije mogla biti ikome poslana;
obrnuo bih redoslijed, pisao ono sto ne
zelim, podrugivao se prirodi;
a za koga?
Za jedno umisljeno zaludjeno pleme
svjetske tvrdoglavosti,
koje se smije ljubavi...
Ne zelim trositi papir na takve, iako i
takve volim.
Pjevat' cu Boga i Bozije teme.
SVIMA ONIMA KOJI POLOZISE
DRAZESNE OCI NA OVAJ PAPIR
Svima onima koji polozise drazesne oci na
ovaj papir posvecujem ovu pjesmu,
jer ona je njihova koliko i moja, i sluzi
nam svima na svrhu.
Ona je lijepa jer u njoj su nase rijeci,
moje i tvoje, njegove, njezine i njihove;
i mi svi slijepo uzvamo u njoj, i jos na
hiljade drugih!
Svima onima koji se usudise pogledati
ovaj skromni papir, njima
posvecujem zanos, hrabrost, i smjelost
drsku cak;
njima upucujem na znanje i svjesnost da
ovim rijecima tece
hercegovacka tvrda krv!
Ona ne sudi bjezati ni pred kim,
nego samo mirno koraca punim pogledom
unaprijed...
*
Ovo je posveta sadasnjim, i posveta
buducim!
Generacije sto idu, pa i ova moja, neka
se ogrezne u krvi zivota
i kao inat, neka zivi punim sjajem!!
Neka vam moja pjesma ostane tajanstvena,
dijelom, neka je nosite vjecno;
i neka vam ljubav splete aureolu oko
vlastita srca!
Budite! Budite! Budite!
Procitajte svaku moju napisanu rijec,
unesite je u sebe i pretrazite!
Odlucite! Na vama je konacni sud, ljubavi
moje.
*
Zemljo! Ovo je posveta i tebi na kojoj
zivimo!
Ti nosis breme gluposti i dosade, a opet
inteligencije i slatkog zivota!
Shvati nas! Upravo se punimo ljubavlju,
tek je doprla do nas;
ucini nam svoje cvijece drugom!
*
Tebi! Koji drzis rukom za ruku mene dok
ovo citas osjecas li moju toplinu?
To sam ja i pruzam ti svu svoju ljubav. |
|
