Vlado Puljic
Iz knjige izabranih pjesama
VODOKRADICA |
| |
BALADA O
ISAKU
Zivot u dronjcima klati vjetar
drumom,
nikad Isak da pocne u oblacima,
bosonoge daljine zavladale mu
umom,
suncane staze brinu o njegovim
koracima.
Po suncu ide prepun divne tmine,
podmuklo trnje raste kud korake
sadi,
radosno ga cupa iz svoje dubine,
pjesmom iscjeljuje bol vjecito
mladi.
Nema Isak prijatelja ni Boga.
Rodjena ga djeca gurnula jednog
jutra.
Nikad nije cuo za smrt ni za Van
Gogha,
a dobro zna da postoji sutra.
On slusa vjetar u telegrafskim
zicama,
nasloni na stup uho, pa cesto do
mraka
razgovara s cijelim svijetom i s
pticama
koje ga jutrom bude iz vlaznog
jarka.
I krene po suncu prepun divne
tmine,
nikada da pocine u oblacima,
zavladale mu umom bosonoge
daljine,
te suncane staze brinu o njegovim
koracima.
UOCI LJETA
Podne uoci ljeta.
Glasovi zvona i ptica kukavica
pobudise u meni
vjernika trnja i polja.
Molitve mi nerazumne bez kise,
prazna catrnja moja je bogomolja.
Ispruzio sam ruke gore
od njih pocinje sloboda ptica.
Moja sloboda pocinje od zore
ako svane kako zeli psenica.
Ne znam reci koliko kazu zetve,
zato jedna seva u vrhu neba
objasnjava suncu
moje molitve i kletve.
OTVORENA KRLETKA
Ako jednog dana napustim
ovaj grad,
vrelo moje zedji i slatke tuge,
tko ce mu dosaptavati ljubav
grlica,
(koju ljubomorno cuva vinograd),
ako ostane bez svog najnjeznijeg
sluge,
tko ce krcage ljubavi pretakati u
duge,
Cije ce ruke otvarati izvore zore
i pustati svjetlost u dubine vida
ako se moji koraci s drumom
dogovore.
Ciji ce dlan utjesiti leptira
kad mu sunce cvjetove pokida.
Kad dodje dan da ostavim ovaj
grad
na milost suncu i vjetru,
neka grijesni dijak Semorad
moj nedoreceni epitaf baci u
Neretvu
POZIV U ZAGRLJAJ
Gledam nebo iznad zavicaja
u strahu da ne ugledam Boga.
Stid me, toliko na zemlji ocaja,
medju susjedima muk i nesloga,
a bili smo blizu zagrljaja.
Ne znam sto reci Bogu, osim
pokajanja.
Sto reci zemlji posijanoj
lesevima.
Ljudi nisu svjesni medjusobnog
klanja;
da nam usud zivote otima
i u tamne jazbine sklanja.
Pred cije lice da stanem i riknem
poput ranjene zvijeri u bolu,
na propast naroda ne mogu da
sviknem,
razboljela se krv u meni oholu,
pohrlite u zagrljaj dok ne
svisnem.
Ne znam sto me u zivotu odrzava.
Je li nada - vjerovanje u nista,
pomisao na osvetu razum mi
suzdrzava.
Nemocan na zgaristu pradjedovskog
ognjista,
oslonjen na Boga da me pridrzava. |
|
|
