o
Mostujte sa nama
Arhiva
Adem Kaljanac - Vjecni simbol

Home Arhiva
Novi broj Obavjestenja Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Broj 101 (12 - nova serija)

Godina XXIII decembar-prosinac 1997./januar-sijecanj 1998.
Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Ismet Bekric
PRIJEVOD
SLOVENSKE POEZIJE
SRECKO KOSOVEL
 
PJESMA SA KRASA

Mirisu borovi, mirisu borovi,
mirisom zdrave siline,
iz njihove samoce ko se vrati,
tog bolest mine.

Zasto je u tom kamenom kraju
tako cudesan sklad,
biti, zivjeti, boriti se
i biti zdrav i mlad.

Borovi, drugovi, mirisni, mocni,
sto vas tisine kraske sad pote,
pozdravljam vas u mojoj samoci,
punoj teske, sjetne ljepote!

SELO ZA BOROVIMA

U oklopu zelenih borovih ruku
bijelo, prasnjavo selo,
dremljivo selo
ko ptica u sigurnom gnijezdu ruku.

Usred mirisnih borova bivam:
Nije li to mojih ruku vijenac?
Velik, ko nebeski zdenac
za tako malen djecji kamenac.

Za zidom je crkvenim pokopan neko.
Na grobu sipak grca.
Iz bijelog sela bijeli puti -
i svi ti puti do moga srca.

STARKA ZA SELOM

Gladna djecica na sijenu leze,
bura kroz prozorcic dere
na niskom, sivom licu kuce -
tmina se ravninom stere.

Mali sanja: krompiric,
ne jedan - sto ih gleda, -
Tiho gazi za tamnim selom
krpara siva Bijeda.

Drugi sanja: krompiric kuhan
smrzle rucice zgrije. -
Tiho gazi za kucama
i ledeno se smije.

Treci, cetvrti i peti i svi -
tisucu i vise - ne mogu zaspati.
Nicega nemam a ipak mislim:
sve, o sve bih vam morao dati.

MATI CEKA

Vidis li, strance, to svjetlo u noci?
Mati me ceka, a ja necu doci,
sve je sad tiho u tamnom polju,
stupio bih tamo, kleknuo pred nju.

Majko, od svijeta necu nista vise,
reci rijec, rijec, rijec koju srce njise,
da u njoj je mirno i topao dan
zame, sto lutam okolo skrhan.

Oh! Zgasnu to svjetlo! Zasto, ne znam.
Vidio bih, strance, al' drhtim sam.
Daj mi, da umrem tu, u taj treptaj,
gle, zgasnu mi jedini, posljednji sjaj.

DIJETE SA SUNCOKRETOM

Suncokret mi na ramenu,
krilima ga leptir prenu,
suncokret se povi malo,
o, srce mi zadrhtalo!

Suncokret mi na ramenu,
zlatna zrnca u plamenu,
suncokret se povi malo,
o, srce mi zadrhtalo!

O rasiri leptir krila,
ladja daska ga nosila,
suncokret se povi malo,
o, srce mi zadrhtalo.

DRVECE U DOLINI

Ja, vihor, slomit cu vas nocas,
kad krila mi pruze proljeca vlast,
kroz polje i kroz goru moj ce kas
divlju slobodu proslavljat i rast.

I lomit cu krune, cvijece brat,
sto se u pupolju jos skriva,
da sok, sto ce se u njih prelivat,
ko sumni val u dol se sliva.

- Ja sam drvo, malo, lahko,
kad vjetar dodje, prijatelj je moj,
ako me, burni, pozoves u boj,
kako da se borim - kako? -

Vihor preplavi polje i gaj:
- Kako, kako ti je, drvo malo? -
U slobodi je ruke razdalo
i raste s vihorom u neba sjaj.

U SIVOM JUTRU

U sivom jutru
idem ulicama grada,
bolece oci magla mi reze,
grlo mi reze,
hladnoca srce steze.

Tad dotitra iz pekara
svjezi dah razenoga kruha,
a pekare mrak jos gusi,
ulica tiha, nikog jos nema
i meni tijesno u dusi.

O to je sjecanje na Kras:
hridi selo zagrlise,
taj crni kruh sve je veci,
taj zdravi kruh, sto iz peci
tako umilno mirise.

Sa slovenskog preveo: Ismet Bekric

Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Senad Lizde - Velagicevina

Home Arhiva
Novi broj Obavjestenja Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright 1995-1999 Casopis Most Mostar Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 22-01-2005

Design by 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo