Ono podize glavu, uznemireno
mojim prisustvom na cistini.
Nevidljivo, bez krzna i peruske
i mahovine na grbaci,
a moze krociti iz jedne u drugu dolinu
brze od oblaka.

Ono zivi
na rubovima znacenja
nanjusilo je moje oklijevanje

i zaslo medju otkucaje srca
ka nekom drugom nistavilu.

(Preveo Srdja Pavlovic)

Tudja ruka u silasku miluje
rukohvat stepenista.

Tudje oci gledaju van
na drvece, rijeku i dvorac.

Razvalili su stropove
da bi prosirili tamu potkrovlja.

Ti si na drugom kraju svijeta
sa djecom koja to nikad nece vidjeti,

nikad povezati sa smirenim sjecanjem
na vrane u preoranim poljima.

ili s kucom teskom poput kamenja
od odsustva obitelji.

A kad se vratis i ne sretnes
blisko lice na ulici ili u gostionici

znat ces da prelazis
poljem zvanim ravnodusje,

po kojem hladne nekomplicirane rijeke teku
ocajne za pouzdanim morem,

gdje po izgubljenim vocnjacima jabuke leze
natucene u zapustenoj travi.

(Prevela Vesna Domany-Hardy)

Nisi riba, momce,
Ne mozes disati rijeku.
Sinocnja kisa dolazi
poludjela za morem,
huci.

Zato pazi da ne stanes na kamen
koji dijeli slapove. Voda
ce te uzeti ako
helikopter ne uspije.

Lupice ti glavom o stubove mosta,
omamiti svojom bljutavom brljom.
Majka ce plakati,
otac ce prelomiti svoj stap.

Zasto ne provjeris
vremensku prognozu?

(Preveo Bakir Cengic)

Dok su ga spustali niz uze
u mracni tunel
dadose inu svijecu i bubanj.
Vodi nas zvukom
do zakopanog blaga,
rekose vojnici.

Tupi odjek dopirao je
kroz naslage uglja i kamena,
slijedili su eho dok nije
utihnuo.

Bubnjar je nestao zauvijek.
Poput Dzonaha
koji se rastopio
u kitovoj utrobi.
Poput malog Hrista
koji se nece vratiti.

(Preveo Srdja Pavlovic)

Uvijek neki glupan ili pijandura
onaj sto nabasa na drevnog kralja
i uspavane pazeve
u podnozju brijega
ili pod gomilom rusevina.

I uvijek ih nehoteci razbudi
pa utekne prestrasen
i ne zna naci stazu za povratak,
tako ostatak njegova zivota
bude vreca kajanja.

Da ste moja djeca
ponavljao bih vam tu pricu
uvijek s pocetka.

(Preveo Srdja Pavlovic)

Uspinjao sam se do ljubavi
silazeci prvo do okuke na rijeci
odakle je sljunkovita staza vodila do usjeka
od kapajucih voda i kamenja obraslog u mahovinu.

Zatim bih presjekao strmo uzbrdo
kroz stoljetna stabla
i njihovo izbilo korijenje,
popeo se do razine krovova
i sporog dima iz dimnjaka.

Ponekad sam se penjao s knjigama i darovima,
a nekad samo s gorivom
mladenacke prozirne energije
koja mi je strujala kroz krv
svakom cesticom kao zlatnikom
tvojim likom na sebi.

Uspinjao sam se dok me noge ne bi zaboljele i dah
poskocio u grlu a krv tesko
nadirala na svoja vrata,
tako da sam joj u glavi mogao cuti udaranje.

Prosavsi liniju drveca
stigao bih do zadnjeg polja
blistavog na jutarnjem suncu,
gdje bih, do gleznjeva kroz travu i zlatice,
vidio da sam na pola puta,
grad ispod a nebo ispred
mene sa svojim obecanjima
oblacnog ili vedrog dana
i vecernjim nevjerojatnim zvijezdama.

Penjuci se uvijek sam se nadao da cu te zateci samu,
razocaran cesto, a sretan ponekad
da te zateknem prije tvojih nemira,
stigao bih gotovo bez daha
okusiti tvoj prvi poljubac,
tvoj uspinjuci decko, glupo se smijeseci,
u cipelama zuto-mokrim od peludi.

(Prevela Vesna Domany-Hardy)