Oslo,
12.10.97.
Dragi moj Alija, dragi mostari,
Ganuli ste me, neki dan, do suza kad u
ruke mi dodje "Most". Most!-
ima li, pod kapom nebeskom, ljepse i
znakovitije rijeci!
Odavno smisljah kako s vama da stupim u
kontakt. "Most" je u dobroj
mjeri i moj (zar ne, Alek!), fine mu
svoje mostarske godinice podarih.
Pokusavam prigusiti osjecanja, al tesko
je zaustavit suzu kad o tome mnim. Ako
kazem da pocesto mislim na vas, il da se
divim vasem radu, iznov rodjenom
"Mostu"- sta vi zapravo imate
od tog!?
Zato umjesto bilo kakvih ispraznih rijeci
(sve su se one dobrano potrosile,
izlizale)- istinska zelja da pomognem, da
ucestvujem, normalno, u skladu s
mogucnostima.
Moji prilozi nece izostati, ali- sta jos?
Godinama me zapravo muci misao
ne-cinjenja, osjecaj krivnje, i grijeha.
Pocijepalo se, nasilno, moje bice,
njegova se cjelina-pokidala, raskomadala.
Ne znam, tesko je proniknuti u sve to,
citav se koloplet upita (bezodgovomih?)
nagomilao, i joster zgomilava.
Ja sam, vec petu godinu, u Oslu. Pomalo
radim, citam i pisem, u posljednje
vrijeme prevodim s norveskog. Ponajvise,
pak, ucim: tek ovdje, naime, u pravoj
mjeri spoznah kako doista malo znam,
pouajmanje o samom sebi, o svojem
identitetu. A neznanje se skupo (i
krvavo) placa, zar ne! Zato pokusavam
nadoknaditi izgubljeno, ispraviti, sa
samim sobom, neke krive predodzbe.
Uz ovo pisamce saljem Ti, Alija, i moj
prijevod nekoliko pjesama norveskih
pjesnika koji su pisali o nagoj bosanskoj
nesreci. Radi se doista o prvacima
suvremenog norveskog pjesnistva. U ovom
hladnom i ravnodusnom svijetu, ovaj
poetski glas otpora i podrske sa sjevera,
kao i svi drugi dobronamjemi glasovi,
vjerujem da je itekako dobrodosao.
Volio bih, dragi Alija, da mi napises par
rijeci, kako si, i kako protivu zla
istrajavate.
Neka vas, sve, prati svako dobro, uz
istinsku zelju da se nas kontakt sto je
moguce vise konkretizira.
Vas Munib
Munib Delalic
Bentsegata 8
0465 Oslo, Norge
tlf 22 95 09 86 |
Bosna 93 - Warszava 43
Ova
Europa
o kojoj oni govore, Europa ova
gori. Ova
Europa
koju oni hvale, sad ubija
svoje
vlastite. To sto dogodi se
u Auschwitzu, sad se
u Bosni i Hercegovini desava.
Mora li covjek biti politicar
da to ne vidi?
***
Sve knjige koje su napisane
o Warszavskom
getu.
Ubojstvo naroda. Junacki podvizi.
Spasavajuci
melek
slucaja. Michael Wroblewski, sto lisce
skupljase
izvan zidina, onoga dana
kad druge poslase u Treblinku. To
sto desava se u Srebrenici
nazvase
etnickim ciscenjem. Oni to pokazuju
veceras na TV
(Jan
Erik Vold)
Nikad nisam s nekom lezao.
Dodjosmo
u grad Bioca. Dobih naredbu
silovat jednu djevojku. Povedoh je
do kuce u blizini. Ona se zvala Naila.
Nije pruzala
otpor. Cuvari me gledahu. Da ja ne
ucinih to, ubili bi me. Druga
se zvala Amela. Ona nista ne rece. Samo
je plakala.
Molili smo je da skine odjecu.
Dok jedan silovase, drugi su je
drzali. Ili su pili konjak. Odvezosmo
je do jedne uzvisine. Ona bijase veoma
tiha. Isla je. Tad Sretko izvadi pistolj
i prostrijeli joj glavu. Jedna koja se
zvala Ina
bje veoma lijepa. Imala je sedamnaest
godina. Volio sam je
al nisam je silovao. Posjecivasmo
muslimanski
zenski zatvor svaki treci dan. Potom
bijah skoro uvijek ja koji morah upucat
ih, jer
imadoh najnizi cin. Zasluzio sam ovo.
Zelim samo jos jednom vidjet oca.
I tako trebam cigaretu.
(Jan
Erik Vold)
Miralema, Muharem,
Admir, Amna,
podijelite kruh s nama,
vino, proljece, ptice.
Iako razumijemo
da proljece cini bol.
Cuh da u Bosni se
proljece budi poput nasmijane
kraljice.
Bosno, cujem zvuk
vodopadne, kapave, sumece vode
duboko unutra u planini.
Moze li krv sto kaplje i kaplje
konacno izdupsti dzinova
kamena srca.
Bosno, jednog ces dana
opet oko sebe skupit svoju djecu
u dolinama zelenim,
na suncem okupanim planinama i duz
dubokih rijeka.
Srbe, Muslimane i
Hrvate, Albance i Cigane,
sav narod bosanski.
(Mathis
Mathisen)
Klanjam se mladima
s pozlijedjenim rukama i srcima
koji tezak nose teret
svojeg naroda nadu.
Besanim zenama
i njihovim jednostavnim, slatkim
kolacima.
Djeci sto tiho se
i u blizini igraju,
jer ona u licima roditeljskim strah vide.
Staroj majci sto na krevetu sjedi
i zvace bezubnim desnima,
ne znajuc gdje je.
Radnicima s visokim rukama
koje vise nisu to isto.
Placi! Iako suze ne pomazu.
Rasti, srce moje! Rasiri se
da isto si veliko
ko Omarska.
(Mathis
Mathisen)
Nase se oblasti zajedno
povlace i
ti cujes oklopna se vozila priblizavaju
odmoristima punim ljubavi i ispunjenih
obecanja sto jos uvijek disu mimo
strsecih zidova i prejakoga svjetla.
Noc poput lahka pepela povrh sumarka.
Gorazde, danimice, strahotna
pucnjava sto unisti nasu
bezimenu nadu koja se porodi
pod blagim danima u malome mjestu
i pogledu koji jos sumicu hvali.
(Odd
Abrahamsen)
Sila ce zasutjeti, njena
kamena ruka
nece vise uvlaciti tvoje oci
u tu sivu sobu s resetkama na prozorima,
Oslobodit ce se ona svog vlastitog
hladnog zivota u tisini poslije jednog
susreta u starome vrtu.
Ispraznit ce se bespomocnost u sebi
samoj,
pridruziti se zabludi
koja samo naizgled krvari,
Vidjet ce se sve nase izgubljene bitke
i mir sto doseze do jednog drveta,
razgolicen i krhak kao samoca.
(Odd
Abrahamsen)
Ovo sirom otvoreno polje
vatreno,
jos jedanput.
Sarajevo, Mostar svakodnevno gore.
Jos ovi nateceni i izgoreni mrtvi.
S jednim disajem cijepas zacudjeno
djevojkino lice medj drvecem magnolije
i hudim barjakom u visini.
Ne poznas nikakav osjecaj srama kao
zena u dronjcima na putu
dolje kamo strsi teska stijena
u crnu mjesecu kolovozu. Iznov je
vecer. I tisina pada
otvorena pulsa na zarni cjelov.
Ruke sto tisinu otvorise, oci
koje prepoznase dan s patnjom.
Slike kamena proloma i boje sto
pomirljivu misao izazvase.
(Odd
Abrahamsen)
S norveskog: Munib Delalic
|
|