Slovo urednikovo - Alija Kebo
MEHLEM NA ZIVU RANU |
Ovo je
jubilarni "Most", br. 10 - nove
serije.
Jubilarni je i naredni "Most".
br. 100 - stare serije.
Pa, sta!
Kakvi su mi jubileji kada je, recmio, nas
casopis (koji se distribuira u preko 60
gradova i zemalja svijeta)
"nepozeljan" u Republici
Srpskoj i tzv. HZ "Herceg
Bosna".
Rekose: u nasim razlikama je nase ogromno
bogatstvo. I izvor mnogih teskih nevolja.
Paradoksalno, ali je tako.
Bogati smo kada se nase razlike
nadopunjuju, prozimaju. Nedace pocinju
kada se one pokusavaju ignorisati i
poravnati, ali i kada se prenaglasavaju i
apsolutiziraju.
Ipak je sudbiiia nasa: zivot jednih s
drugiin, ili jednih uz druge, jer
bitisemo pod istim nebom, jer cemo u istu
zemlju, na istu rijeku, svidjalo se to
kome ili ne svidjalo.
U isto vrijeme opasna je i pogubna
pomisao o poravnavanju onoga po cemu smo,
i kao ljudi i kao pripadnici odredjenog
naroda osobeni, svoji i prepoznatljivi:
jezika i obicaja koji nikoga ne
ugrozavaju i svekolikog stvaralastva
obojenog obiljezjima autenticne i
neprolazne narodne tradicije.
Ali, minuli rat je zagadio jezik mucnim
pojavama, strasnim rijecima i metaforama
mrznje, mraka i terora. Frekvencija nekih
rogobatnih rijeci je postala ubitacna. U
toj sumornoj novinarskoknjizevnoj citanci
su samo dva lica: "mi" i
"oni", "nasi" i
"njihovi". Cesto i izvan
konteksta, jezik vrvi od koljaca, ubica,
cetnika, ustasa, balija ...
Dobrih ljudskih djela i toplih rijeci,
kao da je nestalo iz naseg jezika.
Nikad dosad nije demonstrirana takva
snaga medija, ali i toliki stepen
zloupotreba i manipulacije njima. Jezik
rata, pa i poraza je postao surov i
sadisticki, redukovan na uvrede, psovke i
prijetece "kovanice" svake
vrste.
Zaista je plitkoumna i nehumana rezenica:
"... stvaranje cjelovite,
demokratske i slobodne Bosne i
Hercegovine je nemoguce, i zauvijek
izgubljeno".
Ovo je najteze padalo u trenucima kada su
nam htjeli uskratiti pravo na domovinu,
kada su nam rusili i Zemlju, i Grad, i
Most, na uzvanje i seir onih koji su to
cinili i uzas onih koji nisu.
Sada je posve drukcija situacija. Mnogi
uvidjaju da su nam, prije svega, potrebni
kultura dijaloga i medjusobno uvazavanje.
Ako nesto moze biti stetno, to je upravo
izolacija, zatvaranje i feudalizacija.
Umjetnosti je imanentna otvorenost, ona
rusi sve barijere i stremi sirim
prostorima u kojima se uspostavlja
svakodnevna, ziva komunikacija u
literaturi, pozoristu, muzici, slikarstvu
...
Za saradnju u "Mostu" i na
"Santiceve veceri poezije" mi
smo pozvali pjesnike iz Sarajeva,
Zagreba, Tuzle, Splita, Livna, Konjica,
"zapadnog" Mostara... , neki su
se odazvali, neki nisu, kako im drago.
Tako se prisjetih "kontroverznog
mislioca" Bernara Anri Levija koji
je u svojoj knjizi "Pohvala
intelektualcima", prevedenoj i na
nas jezik, izrekao i ovo:
"Moja koncepcija angazmana
intelektualaca podrazumijeva ono sto je
cinio Kami 1950. godine - napadajuci i
kritikujuci logore u Sovjetskom Savezu;
sto je cinio Malro 1933. godine kad je,
gotovo usamljen, napadao i kritikovao
nacisticke logore u Njemackoj, ili ono
sto je cinio Romen Rolan 1914. godine,
kada je opominjao: "Zaustavite taj
ludi rat koji ce dovesti Evropu do
haosa".
Uvazeni Anri Bernar Levi na jednoj
tribini je ustvrdio da mnogi
intelektualci ne razmisljaju puno, prave
velike greske, dodavsi da, ponekad,
intelektualcima pripada i zasluga sto
pruzaju ruku preko granice i prevazilaze
svadje medu nacijama, idu dalje od i rana
proslosti.
U tome smislu je, naprimjer, cast velikih
jevrejskih intelektualaca sto su,
sutradan po zavrsetku Drugog svjetskog
rata pruzili ruku njemackim
intelektualcima i pokusali da uspostave
dijalog, sto je prije krvoliptarnice bilo
nezamislivo.
Nadati se da ce se u buducnosti, kada se
savladaju konflikti i stisa ovo
postdejtonsko "potezanje
konopca" ponovo medju
intelektualcima uspostaviti mostovi
prijateljske i stvaralacke saradnje.
Mi im nudimo jedan, sirom otvoren na sve
cetiri strane zemlje i svijeta. |
|
