Dr. Ismet Dizdarevic
TRAUMATSKI
DOZIVLJAJI
PROGNANIKA |
Prisilno napustanje svoje
postojbine i zivot u izgnanstvu ostavlja
duboke i trajne psiholoske posljedice.
Cin prislinog napustanja rodnog mjesta,
svog zavicaja i domovine, je u svojoj
biti, osobeni stresogeni dozivljaj.
Dolaskom u novu sredinu, trauma prisilnog
odlaska se povecava novim traumama. Nova
sredina je geografski i kulturno i
politicki drugacija. Promjena sredine
znaci promjenu ranijeg zivota i ranijih
vidova socijalnog komuniciranja. Gube se
raniji, tradicijom ustaljeni, odnosi
unutar obitelji, u ambijentu socijalnog
zivljenja, u profesionalnom aktivitetu.
Ranija sredina je prognanicima pruzala
stvarnu i percipiranu sigurnost. U novoj
dozivljavaju drustvenu odbacenost,
profesionalnu nepotrebnost i
psihosocijalnu marginaliziranost.
Prije dolaska u novu sredinu
prognanici su imali razlicite dozivljaje.
Slicni su po svojoj unutrasnjoj,
tragicnoj komponenti. I oni koji nisu
osjetili izravno nasilje agresora,
osjetili su nevolje tumaranja po
bespucima i mucninu usputnog sikaniranja
i vrijedjanja. I prvi kontakt sa novim
sredinama, u kojima su razlicito
prihvaceni, bio je satkan od onoga sto ce
kasnije, u njihovom zivotu u progonstvu,
biti stalno prisutno: gorcina tudjine,
drugorazrednost, zivljenje od samilosti,
nostalgija.
"KULTURNI SOK"
Mnogi ce osjetiti i posljedice kulturnog
soka o kome je dosta pisano u stranoj
literaturi. Termin "kukturni
sok" je jako emocionalno stanje koje
dozivljavaju osobe kada se nadju u
sredinama koje su, u odnosu na njihovu
sredinu, drugacije ili cak, po nacinu
zivota gradjana u tim sredinama, potpuno
suprotne. Raskorak izmedju onoga sto su
prognanici ponijeli kao sastavni dio svog
kulturnog habitusa i onoga sto su
dozivjeli u momentu dolaska i sto ce
dozivljavati za vrijeme cijelog boravka,
je mnogo veci od najcesce komentarisanog
u strucnoj literaturi. U istrazivanju
psiholoskih dimenzija kulturnog soka
kojeg su ispoljavali strani studenti, u
toku adaptacije na uvjete zivota u
Americi, Coelho, 1982.), je konstatirano
da termin gubitak najbolje karakterizira
negativna osjecanja studenata. U terminu
"gubitak" sadrzana su osjecanja
gubljenja ljubavi i respekta (u krugu
svoje obitelji i ranijih prijateija su
dozivijavali ova osjecanja), socijalnog
statusa (osjecanje gubljenja je
izrazitije izrazeno ako je povezano sa
vjerskom, nacionalnom ili rasnom
diskriminacijom) i bliskosti socijalnog
miljea (nedostaju niti uzajamnih obaveza
i ovisnosti koje su osmisljavale njihov
raniji zivot). U interpretaciji rezultata
Coelhovih istrazivanja, Guus van der Veer
tvrdi da i "izbjeglice pate od istih
vrsta gubitaka. Gubitak ljubavi i
respekta je, na primjer, slican gubitku
koji se dozivljava prilikom rastanka od
onih koji su se u nevoljama zatvora ili
borbe pokazali prijateljima. Gubitak
socijalnog statusa je izvjestan, jer
izbjeglica u zemlji egzila startuje sa
dna drustvene ljestvice. Studenti
takodjer osjecaju opadanje svoga
socijainog statusa kroz neostvarivanje
akademskog uspjeha uvjetovanog jezickim
poteskocama i zahtjevima adaptacije
obrazovnom sistemu koji se razlikuje od
sistema koga su imali. I mnoge izbjeglice
se izlazu riziku gubljenja respekta od
svojih zemijaka ako zatraze pomoc od
psihologa ili psihijatra.
Gubitak bliskog drustvenog miljea,
izmedju ostalih stvari, dozivljava se
kroz ignoranciju i nedostatak interesa
gradjana u zemlji egzila za situaciju u
maticnoj zemiji izbjeglica." (1)
NOCNE MORE, KOSMARI …
Agresor je prijetnjom ili stvarnim
nasiljem prisilio veliki broj Bosnjaka da
napuste svoje domove u kojima su
stoljecima zivjeli i da krenu u
neizvjesnost. Prizori kolona izmucenih
zena, uplakane djece i iznemoglih
muskaraca su jos uvijek svjezi. Bjezali
su ispred batina i kama agresora, sa ili
bez zavezljaja, u ruci. Prve analize
ponasanja, od njihovog odlaska iz svojih
mjesta do danas, pokazuju da se oni
nalaze u vrlo jakom stanju stresa.
Traumatske dozivljaje je normalno
ocekivati i kod njih jer je integritet
njihove licnosti ugrozen. Vrlo cesto su,
u novim sredinama, prinudjeni da
udovoljavaju zahtjevima kojima objektivno
ne mogu odgovoriti. Izgubili su sve sto
su imali, dozivjeli nasilja i strahote a
nisu bili krivi.; zive u novoj sredini
koju dozivljavaju stranom, zele raditi, a
posla nema, preokupirani su onim sto im
se desilo, a uplaseni od onoga sto ime se
moze dogoditi u buducnosti. U jednom
nasem ranijem radu smo, u opisu
psihosocijalne atmosfere u izbjeglickom
logoru, ukazali na svu mucninu i gorcinu
izgjeglickog zivota rijecima: ...
"dani su teski a noci jos teze.
Umorni od nerada, ogoljeni od
neostvarivanja sebe, uplaseni zbog
gubljenja individualnog identiteta traze
smiraj u nocnom pocinku. Jedno zele a
drugo im se dogadja. To nije smiraj, vec
mora, kosmar, grozni snovi. U nocima
njihova strasna proslost postaje
strasnija. Sjecanja na spaljene domove,
na bjezanje od kame krvnika, na jauke
mucenih i masakriranih nevinih ljudi, na
nemocne krikove silovanih majki, kceri i
sestara. Ova sjecanja boje prazni hod
sadasnjosti crnim slutnjama, mracnim
razmisljanjima, beznadeznim ocekivanjima.
Dolazak zore je "spas".
"Spas" ali i nastavak
jednolicnosti. Nema planova, nema
odlazaka na posao, nema intimnog
porodicnog zivota u koji se covjek vraca
nakon rada. Ceka se protok dana. A onda
ponovo noc, strasni snovi, nocne more,
kosmari. I tako iz dana u dan, iz noci u
dan, pa ponovo isti krug."(2)
Progonstvo (izbjeglistvo) dovodi do
privremenih ili, sto je cesce, do trajnih
psiholoskih posljedica.- I pored,
individualno znacajnih, razlika u
dozivljaju progonstva uocavaju se i
tipicni, najvecem broju izbjeglica,
svojstveni dozivljaji onoga sto je bilo i
onoga sto im se, u uvjetima progonstva,
desava. Psiholoske posljedice izviru iz
sklopa ranijih traumatskih dozivljaja i
svakodnevnih, visestruko uvjetovanih,
trauma izbjeglistva. Psiholozi Vladimir
Kolesaric i Damir Lucanin tvrde da je
gotovo kod svakog migranta moguce uociti:
"promjene u nacinu emocionainog
reagiranja, sklonost depresiji,
anksioznost, pasivnost, negativizam,
promjene u samopoimanju, smanjenje
samopouzdanja, nerealisticko ocekivanje
od drugih."(3)
Autori tvrde i da migranti najteze
podnose "osjecaj nesigurnosti i
neizvjesnosti" i da se izbjeglice iz
Bosne i Hercegovine, pa i oni iz
Hrvatske, nalaze u "neizvjesnoj i
nesigurnoj situaciji" i ta
situacija, sama po sebi, izaziva
"osjecaj bespomocnosti, nemogucnosti
bilo kakva uticaja na vlastiti zivot i
vlastitu buducnost." Izbjeglice su,
prisilnim odlaskom iz svoga doma,
dozivjele jaki stres. Ranije dozivljeni
stres, u uvjetima izbjeglickog zivota, se
stalno obnavija i pojacava pod uticajem
fizicke i socijalne okoline u kojima su
se nasli ne svojom voljom. Medjutim ove,
kao i druge teskoce i poremecaji
izbjeglica "u najvecem broju
slucajeva nisu patoloske naravi i ne mogu
se svrstati u uobicajene patoloske
kategorije. Ipak, ima pojedinaca koji
teze podnose produzeno stanje narusenog
vlastitog ili grupnog identiteta,
socijalnog statusa, gubitka dotadasnje
socijalne podrske, pa traze olaksanje u
alkoholu, drogi ili nekom drugom
nepozeljnom ponasanju koje ih barem
privremeno iskljucuje iz realnosti.
Pojava takvih ponasanja osobito je opasna
zbog socijalne facilitacije i imitacije."(4)
ODBOJNOST PREMA IZBJEGLICAMA
Izvori psiholoskih problema i mentalnih
poremecaja kod izbjeglica su, nesumnjivo
je, finansijska ovisnost, skromni
smjestaj, poremecaj u drustvenom
komuniciranju, duzina trajanja
izbjeglickog zivota, napetost u familiji
i slicno. Medjutim, neshvatljivo je, da
se gotovo i ne govori o negativnom stavu
javnog mnijenja o izbjeg]icama u zemlji
domacina. Percepcija izbjeglica da ih
veci dio stanovnika zemlje prijema nerado
prima i da ce biti "sretni"
kada izbjeglice napuste njihovu zemlju,
vrlo potresno utice na njihovo misljenje
i ponasanje. Ako se nepovoljno misljenje
grupe pojedinaca ili sire javnosti cesce
prezentira u medijima, efekti odbojnog
stava prema izbjeglicama se povecavaju. U
stereotipima i predrasudama, koje u
negativno usmjerenoj drustvenoj atmosferi
postaju izrazenije, mogu se uociti
neistine. Omalovazavanje, pad zivotnog
standarda, porast kriminala i
neutemeljeni strah od sirenja ideja
tudjih tradiciji i sadasnjim, napisanim i
nenapisanim, konvencijama moralnog
ponasanja, se dovode u vezu sa
prognanicima.
U jednom nasem tekstu smo ukazali na
cinjenicu da najveci broj prognanika iz
Bosne i Hercegovine nema novaca za
zadovoljenje osnovnih bioloskih potreba,
da nisu skloni porocima i da se
Bosnjakinje nece, zbog neimastine, odati
prostituciji. Patrijarhalni moral u kome
je najveci broj Bosnjakinja odgajan, je
uvjerljiv argument da su takva misljenja
nezasnovana. Medjutim, "sudeci prema
reagovanjima drugih, izgleda da su
cinjenice jedno a predubjedjenja i
predrasude drugo. Koliko su sredstva
informisanja "kriva" za to? Da
li su tezili da saopste istinu o pojavi
malih ekscesa pojedinaca ili su pak
"zeljeli" da se
"prilagode" predrasudama i
stereotipima u misljenju citalaca
senzacionalne stampe? Prva teznja je bila
prisutnija a druga daleko manje, ali ona
je bila "uticajnija". To,
naravno, govori o "pogodnoj
klimi" da se lakse prihvati kao
tipicno ono sto je pojedinacno, a da se
ono sto je istinito jednostavno,
psiholoski, ne primi. Na nedolicnim
ponasanjem nekoliko pojedinaca iz
odmaralista, na dva ili tri
identifikovana slucaja kradje, kao i na
pretpostavkama da se ova ili ona,
najcezce neimenovana, djevojka bavi
prostitucijom, ne moze se graditi opsti
stav da su sve izbjeg]ice sklone
asocijalnom i antisocijalnom ponasanju."(5)
SUKOBI U PORODICI
Vazan izvor stresa je i napetost u
obitelji. U toku trajanja agresije medju
izbjeglicama relativno najvise je bilo
djece, zena i starijih muskaraca. Mladici
i muskarci u zrelijim godinama su ostali
da brane domovinu. Na pocetku agresije, a
i kasnije, uhvaceni Bosnjaci su muceni i
zlostavljani i, u najvecem broju,
pobijeni. U nekim mjestima Bosne i
Hercegovine genocid je dobio vrlo siroke
razmjere. Za sve Bosnjake od 16 do 60
godina, srpsko- crnogorski krvnici, a u
jednom periodu i hrvatski, ustaski
zlocinci su planirali samo jedno
rjesenje: mucenje i ubijanje. Upravo,
zbog ovih razloga, u izbjeglistvu je bilo
najvise nepotpunih obitelji. I kada su, u
rjedjim slucajevima, bili zajedno
roditelji i njihova djeca i tada se nije
moglo ostvariti sve ono sto jednu obitelj
cini zdravom obitelji. I oni nisu mogli
imati sve sto im treba za zdrav zivot i
za zdrav odgoj djece i to ne samo, zbog
uskracivanja u uvjetima izbjeglickog
zivota, vec i zbog osjecanja gubitka
voljenih osoba i imovine, ili pak zbog
otezane mogucnosti komuniciranja sa
clanovima sire familije koji su ostali u
Bosni i Hercegovini.
Ovi, kao i drugi cinioci, su
"krivi" za stanja napetosti u
obitelji. Libby Tata Arcel tvrdi da mnoge
zivotne promjene, ukljucujuci i
nemogucnost rada, skolovanja i ostalih
normalnih zivotnih aktivnosti stvaraju
napetost u izbjeglickoj obiteiji. Norme i
ocekivanje svakog clana obitelji moraju
se promijeniti u skladu s novom
drustvenom stvarnoscu. Stariji clanovi
obitelji se obicno ne mogu prilagoditi i
zahtijevaju od djece, posebice od
odraslih kceriju i snaha da se ponasaju
na nacin kako su to obicavali u
patrijahralnom sustavu u Bosni. To je u
suprotnosti sa promijenjenom ulogom zene
u obitelji, u kojoj ona postaje glava
obitelji i preuzima obje roditeljske
uloge.
Zivot u skucenim uvjetima povecava
napetost i izaziva sukobe medju
supruznicima, roditeljima i djecom, te
izmedju same djece. Sukobi postaju
ozbiljniji i sve ih je teze rijesiti jer
nema privatnosti i mjesta za tjelesnu
aktivnost. Razdrazljivost i tjeskoba ne
pridonose smirivanju situacije. Stalno
razmisljanje o proslosti i prozivljenim
traumama otezava uzivanje, radost i dobro
raspolozenje, cak i kad ima prilike za
njih. Roditelji se brinu o zdravlju svoje
djece, njihovu skolovanju i buducnosti.
Uobicajeni sustavi potpore u obitelji su
poremeceni, a snaga roditelja iscrpijena."(6) U ovom citatu
sadrzana su uvjerenja autorice o
psihosocijalnim ciniocima koji doprinose
tenziji unutar obitelji. Oni jesu
prisutni ali nisu jedini. Izvori tenzije
se ne nalaze samo unutar tradicionalnih
odnosa bosnjacke familije, vec i u
rasirenom uvjerenju o njenoj
neprilagodjenosti zahtjevima vremena.
Uporedna analiza "suvremene" i
tradicionaine obitelji ne pruza dokaze o
izrazito velikoj prednosti
"asuvremene" obitelji u
emocionalnoj cvrstini, moralnosti i u
nacinima odgajanja djece. Izbjeglicka
obitelj je prinudjena da prihvata i ono
sto se kosi sa onim sto ona nosi u sebi i
sto ima siru, opceljudsku, vrijednost.
Njena ovisnost od zemije-udomitelja je
stavlja u polozaj nemoci. Ona ne moze,
zbog drustvenog statusa kojeg ima, da
utice na promjenu zabluda i predrasuda o
njoj. Izbjeglicki status obitelji je
status drustveno neaktivne, bezuticajne i
stvaralacki demotivirajuce obitelji. Kada
bi njen drustveni polozaj bio bolji,
njena stabilnost i unutrasnja
podsticajnost bi znacajno porasla.
DJECA NISU KRIVA
Nesumnjivo je da problemi i poteskoce
izbjeglicke obitelji rezultiraju i iz
nemogucnosti odgovarajuceg skolovanja i
obrazovanja djece. Iako je ovo krupan
problem, ipak se on nesto bolje rjesava
nego problem o kome se gotovo i ne govori
iako ima gotovo istu vaznost u razvoju
licnosti. To je odgoj. Kako, u mentalno
nepogodnim uvjetima izbjeglickog zivota,
odgojiti mentalno zdravu licnost? Djeca
nisu kriva i zasto oni sada a, takodje, i
sutra moraju dozivljavati ozbiljne
teskoce u svom razvoju? Kako ublaziti ili
otkloniti uticaj nepovoljnih cinilaca u
procesu njihovog odgoja? Kako ostvariti
bitne preduvjete za odgoj djece?
U ostvarivanju ovog plemenitog cilja mora
se voditi racuna o raznovrsnim i
okolinskim faktorima. Izmedju ostalog
potrebna je pouzdana identifikacija
psiholoskih izvora poteskoca u odgoju
djece u izbjeglickim uvjetima. Koje su?
Moguce je nabrojati veci broj relevantnih
psiholoskih izvora. Medjutim, u
okolnostima u kojima se sada nalaze
izbjeglice, opravdano je izdvojiti samo
one koji iskustveno egzistiraju i na
koje, odgovarajucim psiholoskim i
pedagoskim postupcima, mozemo uticati.
Psiholoski izvori poteskoca su: (1)
oskudnost uslova za biolosko odrzanje,
(2) socijalna izolacija izbjeglicke
porodice, (3) barijere u procesu
adaptacije, (4) narusenost mentalnog
zdravlja roditelja i (5) posljedice
traumaticnih dozivljaja djece."(7)
Iz sire razrade prirode i karaktera i
smjera uticaja svakog od izvora omogucava
siri uvid u nacine otklanjanja njihovog
djelovanja u procesima odgoja djece u
izbjeglickim uvjetima.
Tegobe izbjeglistva teze podnose stariji
i bolesni, pojedinci koji su izgubili
nadu u povratak a, narocito, osobe koje
su izgubile svoje najblize ili su
razdvojene od njih. Ali, bez obzira na
duzinu i tezinu psiholoskih potezkoca
svakom izbjeglici i prognaniku je
potrebna odgovarajuca psiholoska pomoc.
Vazno je da izbjeglice dobijaju ono sto
im, u uvjetima izbjeglickog zivota,
najvise treba: smjestaj, ishrana, obuca i
odjeca i zdravstvena zastita. Ali njima
treba i ono sto je isto tako vazno, a sto
se, u praksi rada sa izbjeglicama,
zapostavija: potreban im je respekt,
razgovor i nepatvorni ljudski kontakt.
Mnogi nisu "dozivjeli" ono sto
je njihovim napacenim dusama jako
trebalo.. razumijevanje, emotivna
podrska, duboko saosjecanje sa njihovim
psiholoskim poteskocama i problemima.
Mnogo toga potresnog se desavalo u
njihovom individualnom i zajednickom
zivotu sto je ostalo nezapazeno, sto nije
smatrano "vaznim" i preko cega
se olako prelazilo. Vjerovalo se da ce se
poboljsanjem ishrane i uslova stanovanja
u kampovima (do prije nepuna dva mjeseca
to su bili hladni i neudobni prostori)
otkloniti svi, ispoljeni i neispoljeni,
simptomi psiholoskih problema i poteskoca
izbjeglica. Doduse, uvodjenjem centralnog
grijanja u hladne prostore kampova (mada
je i to, nazalost, doslo nakon mnogo
hladnih dana) emotivna napetost je
donekle smanjena ali i ne onoliko koliko
su vjerovali oni koji misle da je
izbjeglicama jedino vazno da dobro jedu,
udobno spavaju i da imaju, kakvu takvu,
odjecu i obucu. Smanjena je, i to,
najvise, zbog cinjenice sto su
izbjeglice, i ova mala poboljsanja
njihovih uslova, protumacili kao znak
zeljene vece brige drzave za njih."(8)
ZIVOT OD MILOSTINJE
Pruzanje psiholoske podrske podrazumijeva
dobro poznavanje opkolnosti i dogadjaja
koji su uslovili njihov odlazak ili
progon iz ranijih sredina, njihovih
individualnih i grupnih osobenosti kao i
obicaja i tradicija kraja iz kojeg su
potekli. Dobri poznavaoci psihologije
traumatizma znaju sta treba i kako treba
raditi sa ljudima koji se osjecaju
nesretnim, nepotrebnim i suvisnim,
zabrinutim i anksioznim, ogorcenim a, u
nekim situacijama, i vrlo agresivnim.
Ali, sigurno je, da ce im se mnogo pomoci
ako budu angazirani u bilo kojim vidovima
aktivnosti, ako budu podsticani na
razmisljanje o onome sto imaju, a ne samo
o onom sto su izgubili. U zastiti
mentalnog zdravlja izbjeglica, koristan
rad ima jako veliku vrijednost.
Izbjegiice zele biti korisni. Voljeli bi
da rade ono sto su ranije radili. Razlog
je jasan: izvor je njihove sigurnosti.
Ako to nije moguce, oni ce raditi sve
samo neka je rad. Sto ce raditi? Kopati,
vesti, siti, zidati, farbati,
pretovarati, ili ... nije od bitne
vaznosti. Medju njima ima i poznatih
inovatora, dramskih umjetnika, novinara,
naucnika. Ima dosta i talentirane djece.
Svi oni zele da se ispolje, da pokazu
svoje umijece i znanje. To sto ce oni
uraditi bit ce vidljivo svima. Ali ono
sto ce za njih to znaciti nije uvijek
vidljivo. Zapravo, nije dovoljno
ocigledno ono sto rad, sam po sebi,
donosi. Vraca im samopouzdanje,
osmisljava njihov svakodnevni i
jednolicni zivot, povecava u njima
osjecanje psiholoske sigurnosti. Vraca im
izgubljeni ponos i osjecanje sopstvene
vrijednosti, jer ne zive od
"milostinje", vec od vlastitog
rada."(9)
(1)
Guus van der Veer, Counselling and
Therapy with Refugees, New York, 1992.
(2) Ismet Dizdarevic, Painful are the
days of the refugees. Zbornik radova:
"Refugees and film",
Cinematheque of Macedonia, Skopje, 1994.
(3) Vladimir Kolesaric i Damir Lucanin,
Psiholoske posljedice prognanstva i
izbjeglistva. U knjizi "Psiholoske
posljedice prognanstva i izbjeglistva. U
knjizi "Psiholoska pomoc ratnim
stradalnicima", M&D, Zagreb,
1994.
(4) Vladimir Kolesaric i Damir Lucanin,
Psiholoske posljedice prognanstva i
izbjeglistva. U knjizi "Psiholoska
pomoc ratnim stradalnicima" M&D,
Zagreb 1994.
(5) Ismet Dizdarevic, Bosnian Refugees
Face on Uncertain Future, "War
Report", October 1992.
(6) Libby Tata Arcel, Izbjeglicka
iskustva. U knjizi "Psihosociialna
pomoc zrtvama rata: zene izbieglice i
njihove obitelji", IRCT, ZAGREB,
1995.
(7) Ismet Dizdarevic, Multeci
guclukierinin psikolojik kaynaklari,
"Birlik", 31.01, 02.02. i
04.02.1995. (Rad je u cjelini publikovan
i u casopisu "Porodica i
dijete", broj 3, 1996. pod naslovom
"Psiholoski izvori poteskoca u
porodicnom odgoju u uslovima izbjeglickog
zivota").
(8) Ismet Dizdarevic, Ne e se vo
jadenjeto, "Puls", 04.03.1993.
(9) Ismet Dizdarevic, Da li smo odvisni?,
"Puls", 30.07.1992. |
|
