o
Mostujte sa nama
Arhiva
Jusuf Niksic - Hercegovci

Home · Arhiva ·
Novi broj · Obavjestenja · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 99 (10 - nova serija)

Godina XXIII avgust-septembar/kolovoz-rujan 1997.
Prethodna · Sadrzaj · Slijedeca

Dr. Ismet Dizdarevic
TRAUMATSKI DOZIVLJAJI
PROGNANIKA

Prisilno napustanje svoje postojbine i zivot u izgnanstvu ostavlja duboke i trajne psiholoske posljedice. Cin prislinog napustanja rodnog mjesta, svog zavicaja i domovine, je u svojoj biti, osobeni stresogeni dozivljaj. Dolaskom u novu sredinu, trauma prisilnog odlaska se povecava novim traumama. Nova sredina je geografski i kulturno i politicki drugacija. Promjena sredine znaci promjenu ranijeg zivota i ranijih vidova socijalnog komuniciranja. Gube se raniji, tradicijom ustaljeni, odnosi unutar obitelji, u ambijentu socijalnog zivljenja, u profesionalnom aktivitetu. Ranija sredina je prognanicima pruzala stvarnu i percipiranu sigurnost. U novoj dozivljavaju drustvenu odbacenost, profesionalnu nepotrebnost i psihosocijalnu marginaliziranost.

Prije dolaska u novu sredinu prognanici su imali razlicite dozivljaje. Slicni su po svojoj unutrasnjoj, tragicnoj komponenti. I oni koji nisu osjetili izravno nasilje agresora, osjetili su nevolje tumaranja po bespucima i mucninu usputnog sikaniranja i vrijedjanja. I prvi kontakt sa novim sredinama, u kojima su razlicito prihvaceni, bio je satkan od onoga sto ce kasnije, u njihovom zivotu u progonstvu, biti stalno prisutno: gorcina tudjine, drugorazrednost, zivljenje od samilosti, nostalgija.

"KULTURNI SOK"

Mnogi ce osjetiti i posljedice kulturnog soka o kome je dosta pisano u stranoj literaturi. Termin "kukturni sok" je jako emocionalno stanje koje dozivljavaju osobe kada se nadju u sredinama koje su, u odnosu na njihovu sredinu, drugacije ili cak, po nacinu zivota gradjana u tim sredinama, potpuno suprotne. Raskorak izmedju onoga sto su prognanici ponijeli kao sastavni dio svog kulturnog habitusa i onoga sto su dozivjeli u momentu dolaska i sto ce dozivljavati za vrijeme cijelog boravka, je mnogo veci od najcesce komentarisanog u strucnoj literaturi. U istrazivanju psiholoskih dimenzija kulturnog soka kojeg su ispoljavali strani studenti, u toku adaptacije na uvjete zivota u Americi, Coelho, 1982.), je konstatirano da termin gubitak najbolje karakterizira negativna osjecanja studenata. U terminu "gubitak" sadrzana su osjecanja gubljenja ljubavi i respekta (u krugu svoje obitelji i ranijih prijateija su dozivijavali ova osjecanja), socijalnog statusa (osjecanje gubljenja je izrazitije izrazeno ako je povezano sa vjerskom, nacionalnom ili rasnom diskriminacijom) i bliskosti socijalnog miljea (nedostaju niti uzajamnih obaveza i ovisnosti koje su osmisljavale njihov raniji zivot). U interpretaciji rezultata Coelhovih istrazivanja, Guus van der Veer tvrdi da i "izbjeglice pate od istih vrsta gubitaka. Gubitak ljubavi i respekta je, na primjer, slican gubitku koji se dozivljava prilikom rastanka od onih koji su se u nevoljama zatvora ili borbe pokazali prijateljima. Gubitak socijalnog statusa je izvjestan, jer izbjeglica u zemlji egzila startuje sa dna drustvene ljestvice. Studenti takodjer osjecaju opadanje svoga socijainog statusa kroz neostvarivanje akademskog uspjeha uvjetovanog jezickim poteskocama i zahtjevima adaptacije obrazovnom sistemu koji se razlikuje od sistema koga su imali. I mnoge izbjeglice se izlazu riziku gubljenja respekta od svojih zemijaka ako zatraze pomoc od psihologa ili psihijatra.

Gubitak bliskog drustvenog miljea, izmedju ostalih stvari, dozivljava se kroz ignoranciju i nedostatak interesa gradjana u zemlji egzila za situaciju u maticnoj zemiji izbjeglica.
" (1)

NOCNE MORE, KOSMARI …

Agresor je prijetnjom ili stvarnim nasiljem prisilio veliki broj Bosnjaka da napuste svoje domove u kojima su stoljecima zivjeli i da krenu u neizvjesnost. Prizori kolona izmucenih zena, uplakane djece i iznemoglih muskaraca su jos uvijek svjezi. Bjezali su ispred batina i kama agresora, sa ili bez zavezljaja, u ruci. Prve analize ponasanja, od njihovog odlaska iz svojih mjesta do danas, pokazuju da se oni nalaze u vrlo jakom stanju stresa. Traumatske dozivljaje je normalno ocekivati i kod njih jer je integritet njihove licnosti ugrozen. Vrlo cesto su, u novim sredinama, prinudjeni da udovoljavaju zahtjevima kojima objektivno ne mogu odgovoriti. Izgubili su sve sto su imali, dozivjeli nasilja i strahote a nisu bili krivi.; zive u novoj sredini koju dozivljavaju stranom, zele raditi, a posla nema, preokupirani su onim sto im se desilo, a uplaseni od onoga sto ime se moze dogoditi u buducnosti. U jednom nasem ranijem radu smo, u opisu psihosocijalne atmosfere u izbjeglickom logoru, ukazali na svu mucninu i gorcinu izgjeglickog zivota rijecima: ... "dani su teski a noci jos teze. Umorni od nerada, ogoljeni od neostvarivanja sebe, uplaseni zbog gubljenja individualnog identiteta traze smiraj u nocnom pocinku. Jedno zele a drugo im se dogadja. To nije smiraj, vec mora, kosmar, grozni snovi. U nocima njihova strasna proslost postaje strasnija. Sjecanja na spaljene domove, na bjezanje od kame krvnika, na jauke mucenih i masakriranih nevinih ljudi, na nemocne krikove silovanih majki, kceri i sestara. Ova sjecanja boje prazni hod sadasnjosti crnim slutnjama, mracnim razmisljanjima, beznadeznim ocekivanjima. Dolazak zore je "spas". "Spas" ali i nastavak jednolicnosti. Nema planova, nema odlazaka na posao, nema intimnog porodicnog zivota u koji se covjek vraca nakon rada. Ceka se protok dana. A onda ponovo noc, strasni snovi, nocne more, kosmari. I tako iz dana u dan, iz noci u dan, pa ponovo isti krug."
(2)

Progonstvo (izbjeglistvo) dovodi do privremenih ili, sto je cesce, do trajnih psiholoskih posljedica.- I pored, individualno znacajnih, razlika u dozivljaju progonstva uocavaju se i tipicni, najvecem broju izbjeglica, svojstveni dozivljaji onoga sto je bilo i onoga sto im se, u uvjetima progonstva, desava. Psiholoske posljedice izviru iz sklopa ranijih traumatskih dozivljaja i svakodnevnih, visestruko uvjetovanih, trauma izbjeglistva. Psiholozi Vladimir Kolesaric i Damir Lucanin tvrde da je gotovo kod svakog migranta moguce uociti: "promjene u nacinu emocionainog reagiranja, sklonost depresiji, anksioznost, pasivnost, negativizam, promjene u samopoimanju, smanjenje samopouzdanja, nerealisticko ocekivanje od drugih."
(3)

Autori tvrde i da migranti najteze podnose "osjecaj nesigurnosti i neizvjesnosti" i da se izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, pa i oni iz Hrvatske, nalaze u "neizvjesnoj i nesigurnoj situaciji" i ta situacija, sama po sebi, izaziva "osjecaj bespomocnosti, nemogucnosti bilo kakva uticaja na vlastiti zivot i vlastitu buducnost." Izbjeglice su, prisilnim odlaskom iz svoga doma, dozivjele jaki stres. Ranije dozivljeni stres, u uvjetima izbjeglickog zivota, se stalno obnavija i pojacava pod uticajem fizicke i socijalne okoline u kojima su se nasli ne svojom voljom. Medjutim ove, kao i druge teskoce i poremecaji izbjeglica "u najvecem broju slucajeva nisu patoloske naravi i ne mogu se svrstati u uobicajene patoloske kategorije. Ipak, ima pojedinaca koji teze podnose produzeno stanje narusenog vlastitog ili grupnog identiteta, socijalnog statusa, gubitka dotadasnje socijalne podrske, pa traze olaksanje u alkoholu, drogi ili nekom drugom nepozeljnom ponasanju koje ih barem privremeno iskljucuje iz realnosti. Pojava takvih ponasanja osobito je opasna zbog socijalne facilitacije i imitacije.
"(4)

ODBOJNOST PREMA IZBJEGLICAMA

Izvori psiholoskih problema i mentalnih poremecaja kod izbjeglica su, nesumnjivo je, finansijska ovisnost, skromni smjestaj, poremecaj u drustvenom komuniciranju, duzina trajanja izbjeglickog zivota, napetost u familiji i slicno. Medjutim, neshvatljivo je, da se gotovo i ne govori o negativnom stavu javnog mnijenja o izbjeg]icama u zemlji domacina. Percepcija izbjeglica da ih veci dio stanovnika zemlje prijema nerado prima i da ce biti "sretni" kada izbjeglice napuste njihovu zemlju, vrlo potresno utice na njihovo misljenje i ponasanje. Ako se nepovoljno misljenje grupe pojedinaca ili sire javnosti cesce prezentira u medijima, efekti odbojnog stava prema izbjeglicama se povecavaju. U stereotipima i predrasudama, koje u negativno usmjerenoj drustvenoj atmosferi postaju izrazenije, mogu se uociti neistine. Omalovazavanje, pad zivotnog standarda, porast kriminala i neutemeljeni strah od sirenja ideja tudjih tradiciji i sadasnjim, napisanim i nenapisanim, konvencijama moralnog ponasanja, se dovode u vezu sa prognanicima.

U jednom nasem tekstu smo ukazali na cinjenicu da najveci broj prognanika iz Bosne i Hercegovine nema novaca za zadovoljenje osnovnih bioloskih potreba, da nisu skloni porocima i da se Bosnjakinje nece, zbog neimastine, odati prostituciji. Patrijarhalni moral u kome je najveci broj Bosnjakinja odgajan, je uvjerljiv argument da su takva misljenja nezasnovana. Medjutim, "sudeci prema reagovanjima drugih, izgleda da su cinjenice jedno a predubjedjenja i predrasude drugo. Koliko su sredstva informisanja "kriva" za to? Da li su tezili da saopste istinu o pojavi malih ekscesa pojedinaca ili su pak "zeljeli" da se "prilagode" predrasudama i stereotipima u misljenju citalaca senzacionalne stampe? Prva teznja je bila prisutnija a druga daleko manje, ali ona je bila "uticajnija". To, naravno, govori o "pogodnoj klimi" da se lakse prihvati kao tipicno ono sto je pojedinacno, a da se ono sto je istinito jednostavno, psiholoski, ne primi. Na nedolicnim ponasanjem nekoliko pojedinaca iz odmaralista, na dva ili tri identifikovana slucaja kradje, kao i na pretpostavkama da se ova ili ona, najcezce neimenovana, djevojka bavi prostitucijom, ne moze se graditi opsti stav da su sve izbjeg]ice sklone asocijalnom i antisocijalnom ponasanju.
"(5)

SUKOBI U PORODICI

Vazan izvor stresa je i napetost u obitelji. U toku trajanja agresije medju izbjeglicama relativno najvise je bilo djece, zena i starijih muskaraca. Mladici i muskarci u zrelijim godinama su ostali da brane domovinu. Na pocetku agresije, a i kasnije, uhvaceni Bosnjaci su muceni i zlostavljani i, u najvecem broju, pobijeni. U nekim mjestima Bosne i Hercegovine genocid je dobio vrlo siroke razmjere. Za sve Bosnjake od 16 do 60 godina, srpsko- crnogorski krvnici, a u jednom periodu i hrvatski, ustaski zlocinci su planirali samo jedno rjesenje: mucenje i ubijanje. Upravo, zbog ovih razloga, u izbjeglistvu je bilo najvise nepotpunih obitelji. I kada su, u rjedjim slucajevima, bili zajedno roditelji i njihova djeca i tada se nije moglo ostvariti sve ono sto jednu obitelj cini zdravom obitelji. I oni nisu mogli imati sve sto im treba za zdrav zivot i za zdrav odgoj djece i to ne samo, zbog uskracivanja u uvjetima izbjeglickog zivota, vec i zbog osjecanja gubitka voljenih osoba i imovine, ili pak zbog otezane mogucnosti komuniciranja sa clanovima sire familije koji su ostali u Bosni i Hercegovini.

Ovi, kao i drugi cinioci, su "krivi" za stanja napetosti u obitelji. Libby Tata Arcel tvrdi da mnoge zivotne promjene, ukljucujuci i nemogucnost rada, skolovanja i ostalih normalnih zivotnih aktivnosti stvaraju napetost u izbjeglickoj obiteiji. Norme i ocekivanje svakog clana obitelji moraju se promijeniti u skladu s novom drustvenom stvarnoscu. Stariji clanovi obitelji se obicno ne mogu prilagoditi i zahtijevaju od djece, posebice od odraslih kceriju i snaha da se ponasaju na nacin kako su to obicavali u patrijahralnom sustavu u Bosni. To je u suprotnosti sa promijenjenom ulogom zene u obitelji, u kojoj ona postaje glava obitelji i preuzima obje roditeljske uloge.

Zivot u skucenim uvjetima povecava napetost i izaziva sukobe medju supruznicima, roditeljima i djecom, te izmedju same djece. Sukobi postaju ozbiljniji i sve ih je teze rijesiti jer nema privatnosti i mjesta za tjelesnu aktivnost. Razdrazljivost i tjeskoba ne pridonose smirivanju situacije. Stalno razmisljanje o proslosti i prozivljenim traumama otezava uzivanje, radost i dobro raspolozenje, cak i kad ima prilike za njih. Roditelji se brinu o zdravlju svoje djece, njihovu skolovanju i buducnosti. Uobicajeni sustavi potpore u obitelji su poremeceni, a snaga roditelja iscrpijena.
"(6) U ovom citatu sadrzana su uvjerenja autorice o psihosocijalnim ciniocima koji doprinose tenziji unutar obitelji. Oni jesu prisutni ali nisu jedini. Izvori tenzije se ne nalaze samo unutar tradicionalnih odnosa bosnjacke familije, vec i u rasirenom uvjerenju o njenoj neprilagodjenosti zahtjevima vremena.

Uporedna analiza "suvremene" i tradicionaine obitelji ne pruza dokaze o izrazito velikoj prednosti "asuvremene" obitelji u emocionalnoj cvrstini, moralnosti i u nacinima odgajanja djece. Izbjeglicka obitelj je prinudjena da prihvata i ono sto se kosi sa onim sto ona nosi u sebi i sto ima siru, opceljudsku, vrijednost. Njena ovisnost od zemije-udomitelja je stavlja u polozaj nemoci. Ona ne moze, zbog drustvenog statusa kojeg ima, da utice na promjenu zabluda i predrasuda o njoj. Izbjeglicki status obitelji je status drustveno neaktivne, bezuticajne i stvaralacki demotivirajuce obitelji. Kada bi njen drustveni polozaj bio bolji, njena stabilnost i unutrasnja podsticajnost bi znacajno porasla.

DJECA NISU KRIVA

Nesumnjivo je da problemi i poteskoce izbjeglicke obitelji rezultiraju i iz nemogucnosti odgovarajuceg skolovanja i obrazovanja djece. Iako je ovo krupan problem, ipak se on nesto bolje rjesava nego problem o kome se gotovo i ne govori iako ima gotovo istu vaznost u razvoju licnosti. To je odgoj. Kako, u mentalno nepogodnim uvjetima izbjeglickog zivota, odgojiti mentalno zdravu licnost? Djeca nisu kriva i zasto oni sada a, takodje, i sutra moraju dozivljavati ozbiljne teskoce u svom razvoju? Kako ublaziti ili otkloniti uticaj nepovoljnih cinilaca u procesu njihovog odgoja? Kako ostvariti bitne preduvjete za odgoj djece?

U ostvarivanju ovog plemenitog cilja mora se voditi racuna o raznovrsnim i okolinskim faktorima. Izmedju ostalog potrebna je pouzdana identifikacija psiholoskih izvora poteskoca u odgoju djece u izbjeglickim uvjetima. Koje su? Moguce je nabrojati veci broj relevantnih psiholoskih izvora. Medjutim, u okolnostima u kojima se sada nalaze izbjeglice, opravdano je izdvojiti samo one koji iskustveno egzistiraju i na koje, odgovarajucim psiholoskim i pedagoskim postupcima, mozemo uticati. Psiholoski izvori poteskoca su: (1) oskudnost uslova za biolosko odrzanje, (2) socijalna izolacija izbjeglicke porodice, (3) barijere u procesu adaptacije, (4) narusenost mentalnog zdravlja roditelja i (5) posljedice traumaticnih dozivljaja djece.
"(7)

Iz sire razrade prirode i karaktera i smjera uticaja svakog od izvora omogucava siri uvid u nacine otklanjanja njihovog djelovanja u procesima odgoja djece u izbjeglickim uvjetima.

Tegobe izbjeglistva teze podnose stariji i bolesni, pojedinci koji su izgubili nadu u povratak a, narocito, osobe koje su izgubile svoje najblize ili su razdvojene od njih. Ali, bez obzira na duzinu i tezinu psiholoskih potezkoca svakom izbjeglici i prognaniku je potrebna odgovarajuca psiholoska pomoc. Vazno je da izbjeglice dobijaju ono sto im, u uvjetima izbjeglickog zivota, najvise treba: smjestaj, ishrana, obuca i odjeca i zdravstvena zastita. Ali njima treba i ono sto je isto tako vazno, a sto se, u praksi rada sa izbjeglicama, zapostavija: potreban im je respekt, razgovor i nepatvorni ljudski kontakt.

Mnogi nisu "dozivjeli" ono sto je njihovim napacenim dusama jako trebalo.. razumijevanje, emotivna podrska, duboko saosjecanje sa njihovim psiholoskim poteskocama i problemima. Mnogo toga potresnog se desavalo u njihovom individualnom i zajednickom zivotu sto je ostalo nezapazeno, sto nije smatrano "vaznim" i preko cega se olako prelazilo. Vjerovalo se da ce se poboljsanjem ishrane i uslova stanovanja u kampovima (do prije nepuna dva mjeseca to su bili hladni i neudobni prostori) otkloniti svi, ispoljeni i neispoljeni, simptomi psiholoskih problema i poteskoca izbjeglica. Doduse, uvodjenjem centralnog grijanja u hladne prostore kampova (mada je i to, nazalost, doslo nakon mnogo hladnih dana) emotivna napetost je donekle smanjena ali i ne onoliko koliko su vjerovali oni koji misle da je izbjeglicama jedino vazno da dobro jedu, udobno spavaju i da imaju, kakvu takvu, odjecu i obucu. Smanjena je, i to, najvise, zbog cinjenice sto su izbjeglice, i ova mala poboljsanja njihovih uslova, protumacili kao znak zeljene vece brige drzave za njih.
"(8)

ZIVOT OD MILOSTINJE

Pruzanje psiholoske podrske podrazumijeva dobro poznavanje opkolnosti i dogadjaja koji su uslovili njihov odlazak ili progon iz ranijih sredina, njihovih individualnih i grupnih osobenosti kao i obicaja i tradicija kraja iz kojeg su potekli. Dobri poznavaoci psihologije traumatizma znaju sta treba i kako treba raditi sa ljudima koji se osjecaju nesretnim, nepotrebnim i suvisnim, zabrinutim i anksioznim, ogorcenim a, u nekim situacijama, i vrlo agresivnim. Ali, sigurno je, da ce im se mnogo pomoci ako budu angazirani u bilo kojim vidovima aktivnosti, ako budu podsticani na razmisljanje o onome sto imaju, a ne samo o onom sto su izgubili. U zastiti mentalnog zdravlja izbjeglica, koristan rad ima jako veliku vrijednost. Izbjegiice zele biti korisni. Voljeli bi da rade ono sto su ranije radili. Razlog je jasan: izvor je njihove sigurnosti. Ako to nije moguce, oni ce raditi sve samo neka je rad. Sto ce raditi? Kopati, vesti, siti, zidati, farbati, pretovarati, ili ... nije od bitne vaznosti. Medju njima ima i poznatih inovatora, dramskih umjetnika, novinara, naucnika. Ima dosta i talentirane djece. Svi oni zele da se ispolje, da pokazu svoje umijece i znanje. To sto ce oni uraditi bit ce vidljivo svima. Ali ono sto ce za njih to znaciti nije uvijek vidljivo. Zapravo, nije dovoljno ocigledno ono sto rad, sam po sebi, donosi. Vraca im samopouzdanje, osmisljava njihov svakodnevni i jednolicni zivot, povecava u njima osjecanje psiholoske sigurnosti. Vraca im izgubljeni ponos i osjecanje sopstvene vrijednosti, jer ne zive od "milostinje", vec od vlastitog rada.
"(9)

(1) Guus van der Veer, Counselling and Therapy with Refugees, New York, 1992.
(2) Ismet Dizdarevic, Painful are the days of the refugees. Zbornik radova: "Refugees and film", Cinematheque of Macedonia, Skopje, 1994.
(3) Vladimir Kolesaric i Damir Lucanin, Psiholoske posljedice prognanstva i izbjeglistva. U knjizi "Psiholoske posljedice prognanstva i izbjeglistva. U knjizi "Psiholoska pomoc ratnim stradalnicima", M&D, Zagreb, 1994.
(4) Vladimir Kolesaric i Damir Lucanin, Psiholoske posljedice prognanstva i izbjeglistva. U knjizi "Psiholoska pomoc ratnim stradalnicima" M&D, Zagreb 1994.
(5) Ismet Dizdarevic, Bosnian Refugees Face on Uncertain Future, "War Report", October 1992.
(6) Libby Tata Arcel, Izbjeglicka iskustva. U knjizi "Psihosociialna pomoc zrtvama rata: zene izbieglice i njihove obitelji", IRCT, ZAGREB, 1995.
(7) Ismet Dizdarevic, Multeci guclukierinin psikolojik kaynaklari, "Birlik", 31.01, 02.02. i 04.02.1995. (Rad je u cjelini publikovan i u casopisu "Porodica i dijete", broj 3, 1996. pod naslovom "Psiholoski izvori poteskoca u porodicnom odgoju u uslovima izbjeglickog zivota").
(8) Ismet Dizdarevic, Ne e se vo jadenjeto, "Puls", 04.03.1993.
(9) Ismet Dizdarevic, Da li smo odvisni?, "Puls", 30.07.1992.

Prethodna · Sadrzaj · Slijedeca

Ibrahim Novalic - Motiv iz zavicaja

Home · Arhiva ·
Novi broj · Obavjestenja · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-1999 Casopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 22-01-2005

Design by © 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo