POEZIJA
PAPE IVANA PAVLA II |
DJECA
Izrastu nenadano od ljubavi, i onda tako
neocekivano odrasli
drzec se za ruke u velikome putuju
mnostvu-
srca uhvacenih poput ptica, profili im
urastaju u polutamu.
Znam da im u srcima bije bilo citavog
covjecanstva.
Drzec se za ruke sjedose tiho nad obalu.
Stablo drveta i zemlja u mjesecini:
nedosaptani tinja trokut.
Magle se jos ne podigose. Srca djece nad
rijeku se nadnose.
Hoce li uvijek tako biti - pitam - kad
ustanu odavde i podju?
Drugim rijecima: pehar svjetla nagnut
sred biljaka u svakoj od njih otkriva
dotad nepoznato neko dno.
Hocete li uspjet sacuvat to sto se u vama
zace, hocete li uvijek znati odijelit
dobro i zlo?
OTVARANJE PJESME
Nisam se znala takvom, kakvom se pronadoh
u pjesmi.
Kretah se medju ljudima, ne lucec
njihovih briga od svojih jednostavnih
cina, od misli svojih zenskih za koje
rijeci ne birah.
A kad je buknula pjesma i svu me
zahvatila ko zvono, tad vidjeh kako Te
rijeci izvode iz zaklonista ko svjetlo u
misli utonula u dubinu - I moje ces misli
bolje cuti, kad pjesma se ponovo stisa.
I dugi ce sred tolikih raznih ljudi
proteci dani za koji ritam moje krvi u
pohode Ti dolazit ce. A drugu Ti pjesmu
ne dam. Ta ipak, prije no sto mi se vrati
okrznut ce jekom dubokom citavo bice.
- da bi, vrativ se, u tihi mi se usana
sapat skupila: na njima ostaje najduze -
i najjednostavnije traje. |
|
