Dr. Smail Balic
BOSANSKI MUSLIMANI*
Nerazumijevanje
Bosnjaka i njihov jezik |
PRIVIDNI
PRESTANAK STOLJETNOG NIJEKANJA:
PRIZNANJE POD KRIVIM IMENOM |
Medju jugoslavenskim narodima i
narodnostima pojavljuju se od 1971. kao
treci po brojcanoj jacini Muslimani. Pod
tim pojmom se podrazumijevaju
jugoslavenski gradjani slavenskog
porijekla odgojeni ili samo rodjeni u
islamskoj tradiciji, koji se javno ili
pred vlastima izjasnjavaju kao Muslimani
u nacionalnom smislu. Pri tome ne igra
nikakvu ulogu, da li stvarno ispovijedaju
islam ili ne.
Tek cinjenica izricitog samoopredjeijenja
vazi kao osnovni kriterij njihove
nacionaine odredjenosti.
Pogled unatrag nam pokazuje, da su
bosanski Muslimani u osmanlijsko doba u
preteznom dijelu svoje dostupne
proslosti, kada se velikim dijelom i
obrazovala tradicija, na kojoj pociva
njihov nacionaini identitet - u drzavnim
ispravama i u knjizevnosti oznacavani kao
Bosnjaci.
Povijesno promatrano, Bosnjaci nijesu
samo stanovnici danasnje Bosne, vec i
Hercegovine, Sandzaka i muslimanski
ziteiji nekih crnogorskih predjela
(Niksica, Podgorice, Kolasina, Plava i
Gusinja). U osmanlijskim ispravama i
knjizevnosti Bosnjacima se nazivaju svi
muslimani sjevernog i sredisnjeg Balkana
koji govore slavenskim jezikom. Granica
dopire na jug sve do Kosovske Mitrovice.
U Bosnjake su nekad ubrajani,
zakljucujuci po nekim starim turskim
zabiljeskama, i Gorani, muslimanski
stanovnici zupe Gora u prizrenskom
vilajetu, opkoljeni mahom albanskim
zivljem.
Muslimani kao vecinska nacija u Bosni -
ukljucujuci u taj pojam i Hercegovinu s
Novopazarskim Sandzakom - su najveca
kompaktna muslimanska narodna skupina u
Evropi. |
KOLIKO NAS IMA I KOLIKO NAS JE
BILO? |
Prilikom pretposljednjeg popisa
stanovnistva, onog iz 1981., nijesu se,
medjutim, svi clanovi muslimanskog
tradicionalnog kruga koji govore
bosanski, hrvatski ili srpski izjasnili
kao Muslimani. Veliki dio njih (oko 13%)
se dao unijeti u liste kao Jugoslaveni, a
nesto kao Hrvati, Srbi i Crnogorci. Samo
u Bosni i Hercegovini su se iskazale
1,629.924 osobe kao Muslimani, a 326.280
kao Jugoslaveni. Kod prethodnog popisa
pucanstva, deset godina ranije, bilo je u
istoj republici 1,482.430 Muslimana, a
samo 43.796 Jugoslavena. Demograf Jure
Petricevic (1) je izracunao, da je u
razdobiju od 1971. do 1981. porast
Muslimana u citavoj Jugoslaviji iznosio
1,6% godisnje, dok se u Bosni i
Hercegovini popeo na jedva 1,0%. To je
posijedica zapazljivog
"prelijevanja" Bosnjaka iz
muslimanske u jugoslavensku rubriku!
Ukupan broj Muslimana u Jugoslaviji
iznosio je 1981. godine 2,000.034, od
toga 1,629.924 u Bosni i Hercegovini.(2) Skupa s onim uzim
zemljacima iz islamske tradicije, koji su
se izjasnili kao Jugoslaveni (njih oko
13%), Hrvati ili Srbi - oni cine u Bosni
Hercegovini apsolutnu vecinu
stanovnistva. Taj brojcani odnos je
slican onome koji je vladao u Bosni 17.
stoljeca.
Popis stanovnistva iz 1991. iskazao je
broj "Muslimana u nacionalnom
smislu" u citavoj bivsoj Jugoslaviji
sa 2,229.328. Preko 92% gradjana te
nacionalnosti izjasnilo se, da govori
bosanskim jezikom. Procentualno se
stanovnistvo Bosne i Hercegovine
sastojalo tada od 43,7% Muslimana, 31,3%
Srba, 17,5% Hrvata i 7,7% ostaiih. Buduci
da su Muslimani iz uvjerenja ili iz
drugih razloga cesto iskakali iz svoje
vlastite grupe, moze se sa sigurnoscu
racunati, da je tako bilo i prilikom
posljednjeg popisa stanovnistva.
Neosporno je bosnjacki elemenat
prevladavao u znacajnoj skupini
Jugoslavena, a naslo ih se i medju
Hrvatima i Srbima. Time je opravdano
polaziti od pretpostavke, da su Bosnjaci
bili 1991. ne samo relativno, vec i
apsolutno vecinski narod.
Kad bi se u rubriku muslimani po vjeri
unijeli svi Muslimani, Turci, Albanci
(izuzev oko 50.000 katolika) i oko 50.000
muslimana Roma, koji zive u Jugoslaviji,
onda bi islam u ovoj drzavi imao vise od
cetiri miliona pripadnika. Vjerska se
statistika u Jugoslaviji posljednji put
pravila 1953. prilikom drugog
poslijeratnog popisa stanovnistva. Od
Muslimana, koji su se tada mahom dali
unositi u liste kao Jugoslaveni, 935.081
gradjanin se izjasnio kao vjernik.(3) Osim popisnih
lista iz 1953. nema drugih pouzdanih
pokazatelja o stvarnoj prisutnosti islama
u svim slojevima stanovnistva. Sigurno je
samo, da je vjerski faktor u porodicnom
zivotu jaci kod Muslimana nego kod drugih
naroda i narodnosti. Godine 1953. svega
se 39.393 Muslimana- Jugoslavena
izjasnilo da su bez vjere.
MIGRACIJE
Sa izuzetkom selidbi u vezi s potrebama
"privremenog rada na strani",
prestala su iseljavanja Muslimana u
Makedoniju, u Tursku i u prekomorske
zemlje, nakon pada Aleksandra Rankovica
1966. Do tada je vladao ziv selidbeni
pokret posebno na podrucju Novopazarskog
Sandzaka. Glavni pravci kretanja su danas
Hrvatska, Slovenija i Zapadna Evropa. Od
1961. Do 1981., prema istrazivanjima Ruze
Petrovic, iz BiH se iselilo 15.355, a u
nju doselilo 10.093 Muslimana.(4) U Makedoniji su od
1945. do 1961. nastale tri vece bosnjacke
naseobine: u Skoplju i njegovoj okolini,
kod Titova Velesa i kod Prilepa. To su
muhadziri (preseljenici) iz Sandzaka.(5) Prvotna namjera im
je bila, da smjestajem u Makedoniji
steknu priznanje o "pripadnosti
turskom narodu", kako bi se mogli
iseliti u Tursku. Turski imigracijski
zakoni ne dopustaju naime useljavanje
Bosnjaka i nekih drugih naroda s Balkana
u Kemalovu republiku. U medjuvremenu,
padom progonitelja Rankovica, otpala je
potreba za daljim seljakanjem, pa su
ostali u Jugoslaviji. "Doseljeni
Muslimani iz Sandzaka govore
srpskohrvatski. (Mestani kazu
"bosnjacki".)(6) |
NERAZUMIJEVANJE BOSNJAKA I NJIHOV
JEZIK |
U juznoslovenskoj javnosti ima dosta
informacionog deficita, kad je rijec o
Muslimanima. Od njega pate ponekad i
uceni ljudi. Kad se tako nedostatno
upuceni gradjani suoce sa slucajem po
jacini treceg jugoslovenskog naroda,
"onda se kod njih", tuzi se
sociolog Mustafa Imamovic, "radja
nerazumijevanje", koje, nazalost,
cesto ide zajedno s nervoznom
netolerantnoscu i negiranjem svega sto je
muslimansko. Zato je cudno, da znatan dio
ne samo starije nego i mladje
inteligencije, skolovane poslije rata
stoji potpuno na pozicijama burzoaske
nauke i politike kada je rijec o
Muslimanima. Zanimijivo je, da mnogi to
svoje neznanje drze za progresivnost i
vrlinu.(7) Od odraza tih
praznina u obrazovanju je i cesto
ponavljana tvrdnja, da je nekadasnji
austro-ugarski ministar novcarstva i time
carski opunomocenik za Bosnu i
Hercegovinu Benjamin Kallay izmislio
"bosanski jezik". Neodrzivost
te tvrdnje u medjuvremenu je postala
jasna i strucnjacima zagrebackog
Leksikografskog zavoda, u cijim se
kapitalnim izdanjima neposredno prije i
poslije Drugog svjetskog rata Bosna
nedovoljno temeljito predstavljala. U
Opcoj enciklopediji iz 1979. Pod
natuknicom "Muslimani" pise:
"U pisanoj tradiciji Muslimani su
svoj jezik nazivali bosanskim, a to je u
austro-ugarskom razdoblju bio i sluzbeni
naziv za jezik kojim je govorilo
stanovnistvo u BiH do 4.10.1907., kada su
vlasti izdale naredbu po kojoj se taj
jezik ima sluzbeno nazivati
srpskohrvatskim. Uzimajuci u obzir, da je
naziv bosanski jezik ukorjenjen u
materinski jezik Muslimana, zemaljska
vlada je novom naredbom od 29.11.1907.
propisala, da se u okviru autonomnih
institucija moze i dalje jezik sluzbeno
nazivati bosanskim u svim dokumentima kao
sto su skolske svjedodzbe i sl."(8)
Bosansko jezicko blago nije ni u
hrvatskoj ni u srpskoj leksikografiji
dovoljno uvazeno. Rjecnici su, osobito u
novije vrijeme, sastavljani mimo njega,
pa cesto i protiv bosanskog jezickog
osjecanja. Sarajevski knjizevnik Alija
Isakovic je s velikom strpljivoscu na
temelju 140 raznih djela pretrazio
leksiku muslimanskih pisca, koji su
stvarali od 1555. do 1983. Plod toga
pretrazivanja - 250.000 govornih
primjeraka iz Bosne - on je uporedio s
priznatim hrvatskim i srpskim rjecnicima
u zemlji. Pri tome je dosao do zakljucka,
da je udio muslimanske leksike i
postovanje njezinih osobina bilo
srazmjerno najvece kod nastajanja Vukova
Rjecnika 1852., a najmanje: u Pravopisu
obiju Matica 1960. Muslimanski leksicki
udio u izvorima, na kojima se razradjuju
hrvatski i srpski rjecnici u Zagrebu,
Beogradu i Novom Sadu ne iznosi ni pun
jedan procenat.(9)
Prema tome ni hrvatski ni srpski jezik -
sudeci po sluzbenoj leksikografiji - ne
mogu biti puni adekvat bosanskom jeziku.
Letimican pregled Hrvatskog pravopisa
Matice hrvatske iz 1971. pokazuje, da ni
on nije zasnovan na mnogo siroj, prema
bosanskom govoru otvorenijoj, osnovi.
Tako nedostaju, na pr., u njemu ciste
narodne rijeci, poznate vec bosanskom
pjesniku s kraja 16. i s pocetka 17.
stoljeca Muhamedu Havaiju (umro iza
1651.): oglav (jular), ognjilo (cakmak),
pohva (kuskun), rajnik (dzennetlija),
svitnjak (uckur), urvina (hendek),
sanjtav (sakat) i dr.
Hrvatski rjecnik ne uvazava citav niz
bosansko-muslimanskih govornih varijanti,
pa mu je pravije alaj-barjak nego alaj
bajrak, alka nego halka, azdaja nego
azdaha, kava nego kahva, megdan nego
mejdan, odanuti nego odahnuti, marama
nego mahrama; hljeb mu je samo oblik
kruha, hiljada mora biti tisuca; bosca mu
je rubac itd. Iako se danas u Bosni cesce
cuje tacka nego tocka, ipak je ova, po
Hrvatskom rjecniku jedina priznata,
varijanta posvjedocena u staroj
muslimanskoj knjizevnosti. Da tacka znaci
i nesto drugo nego francuski point ili
njemacki Punkt, na to upucuje i jedna u
mom djetinjstvu medju mostarskom
mladjarijom pjevana saljiva djecja
pjesmica, u kojoj se pjevaju stihovi:
Hodza dize tacku
Da ubije macku;
Macka dize rep (itd.)
Dvadesetak posebnosti cine razliku izmedu
srpskog i hrvatskog jezika, na jednoj
strani, i bosanskog jezika, na drugoj
strani. Bosanski jezik je ujednacen i
nije rastocen podrucnim narjecjima ili
govorima kao hrvatski (cakavski,
kajkavski, stokavski) i srpski
(vojvodjanski, niski, cacanski). Narod u
Bosni i Hercegovini govori uglavnom
knjizevnim jezikom, pravilno i sa
osjecanjem za muziku i sklad. U tom
govoru su pomno sacuvani glasovi h i f,
koji u srpskom, a djelimicno i u
hrvatskom jeziku nedostaju, pa su potpuno
strane rijeci poput Ercegovina (umjesto:
Hercegovina), leb (umjesto: hljeb),
uvenuo (umjesto: uvehnuo), suv (umjesto:
suh), kalup (umjesto: kaluf), snaja
(umjesto: snaha). Bosanski jezik je
otvoren i multikulturalan. Jednu desetinu
njegova jezickog fonda cine pozajmice iz
stranih jezika, posebno iz arapskog,
turskog i perzijskog jezika. Neke od tih
pozajmica su nezamjenjive domacim
rijecima, kao: cekic, cizma, carapa,
dzep, duhan, limun, kamfor, muskat,
pamuk, sirup, sofa, secer, top.
"Govori, da vidim, ko si!",
imao je obicaj reci veliki filozof
Sokrat, kad bi se sreo s nekim nepoznatim
savremenikom. Zaista i iz jezika
vecinskog stanovnistva Bosne i
Hercegovine zraci duh njegove
tolerancije, otvorenosti,
multikulturaliteta i humanizma. Svaki
narod govori svojim jezikom. Nakon
razbijanja Jugoslavije, Srbi su otkrili
da govore "srpski", Hrvati
"hrvatski". Bosnjacima nije
preostalo drugo, nego da se vrate
historijskom nazivu svog jezika.
Neodrzivo bi bilo, da Bosna govori tek
"maternjim" ili
"srpsko-hrvatskim" jezikom.
Opasna sintagma
"srpsko-hrvatski" implicira
misao, da u Bosni zive Srbi i Hrvati, a
da Bosnjaka nema.
DUBOKO UVRIJEZENI U POVIJESTI
Najstariji tragovi islama u Podunavlju i
na Balkanu daju se slijediti vec od 8.
stoljeca. U 12. stoljecu bilo je u
Srijemu, Macvi i sjeveroistocnoj Bosni
muslimanskih naselja.(10) Stvarna i
neprekinuta povijest bosanskih Muslimana
medjutim pocinje tek u 15. stoljecu, kada
je dio bosanskog stanovnistva - patareni,
katolici od starina ili obracenici na
katolicku vjeru, pravoslavni - presao na
islam. Prelasci na drugu vjeru u ono
vrijeme nijesu u Bosni bili nista
neobicno. Jedva nekoliko desetljeca prije
toga su Rimska kurija i madjarski
kraljevi, djelomicno i uz pomoc bosanskog
Dvora, bili prisilili veliki dio
bosanskih paterena (bogumila) da predju
na katolicku vjeru. To su isto u 13. i
14. stoljecu radili s muslimanima koji su
zivjeli u zemljama Krune Svetog Stefana.(11)
Sirenje Osmanlijskog carstva se ne smije
mjesati s islamizacijom. To su dva jedan
od drugog nezavisna procesa.
Opcenito se moze reci, da Osmanlije nisu
silile stanovnistvo osvojenih zemalja da
prelazi na islam. To bi proturjecilo i
izrazitom slovu Kur'ana, temeljnog izvora
islamske nauke, koji kaze, da sila u
vjeri nije dopustiva (sura 2:256). |
KULTURNO STVARANJE ZA VRIJEME
OSMANLIJA |
Od pada Bosne 1463. do austro-ugarske
okupacije 1878. iz ove nase sredisnje
oblasti proisteklo je oko tristo
knjizevnika, koji su pisali na
orijentalnim jezicima, i citav niz
drzavnika i vojskovodja. Medju
drzavnicima najslavniji je Mehmed-pasa
Sokolovic (ubijen od jednog fanatika
1579.). Ovi javni radnici i vojnici
ostaviii su u svojoj uzoj domovini citav
niz arhitektonskih, humanitarnih i
kulturnih spomenika, koji i danas zemlji
daju njezino obiljezje. Medju njima su
monumentalni mostovi, sahat-kule,
dzamije, medrese (muslimanske srednje i
vise skole), pobozne zaklade razne vrste,
imareti (besplatne javne kuhinje za
socijalno ugrozene gradjane ili
cinovnistvo poboznih zaklada), biblioteke
i knjizevna djela bogostovnog,
znanstvenog ili beletristickog karaktera.
Dolaskom Svabe - austrijskog
administratora – u Bosnu 1878.
nastao je u zivotu bosanskih Muslimana
dubok prelom. Jak talas evropeiziranja
zahvatio je citavu zemlju. Nacin rada i
odjevanja, prehrana, obicaji pri stolu,
skolski sustav, pismo - sve se
promijenilo. Muslimani su se polahko
morali oprostiti od svojih dotadasnjih
pisama: arabice i bosancice. Medju njima
skoro da nema vise, ni onih koji pisu
svoja knjizevna djela na arapskom,
turskom i perzijskom jeziku ili stvaraju
na podrucju aljamiado knjizevnosti tj.
skromnijih tekstova na narodnom jeziku,
koje biljeze arapskim pismima.
OAZA ISLAMA NA EVROPSKOM TLU
Pored svih povijesnih nedaca, koje su
prezivjeii u "turskim ratovima"
iza 1683., prilikom okupacije i za
vrijeme obaju svjetskih ratova, bosanski
Muslimani obrazuju i danas najznacajniju
oazu islama na evropskom tlu.
U Sarajevu djeluje Fakultet islamskih
nauka kao jedini zavod ove vrste u
Evropi. Tu su i Gazi Husrev-begove
medrese: muska i zenska. Islamskim
teoloskim istrazivanjima sluzi i Gazi
Husrev-begova biblioteka - poput muske
medrese stara pola milenijuma i bogata
vrijednim rukopisima.
U glavnom gradu Bosne izlaze danas
muslimanski casopisi Glasnik Islamske
zajednice, Islamska misao, Zemzem (djacki
list), dvomjesecnik Preporod i sedmicnik
Ljiljan. U Tuzli izlazi od 1993.
mjesecnik Hikmet (Mudrost), a u Mostaru
od 1995. Kabes (Luca). Posebnu vrijednost
cini Behar, casopis za kulturu i
drustvena pitanja, koji izdaje pjesnik
Ibrahim Kajan u Zagrebu. Za vrijeme
stravicnih dogadjaja u Bosni 1992-1995.
Zagreb je u mnogome, kao u izdanju
Takvima, zastupao Sarajevo.
Inace, pocetkom svake godine pojavljuje
se teoloski almanah Takvim. Osim u
Zagrebu izasla su dva broja Takvima u
Becu. Znanstvenog znacaja su Anali Gazi
Husrev-begove biblioteke (izaslo ukupno
10 svezaka). Druga veoma znacajna cezura
u zivotu Bosnjaka uslijedila je
stvaranjem Socijalisticke Republike Bosne
i Hercegovine 1944/45. Nakon pocetnih
poteskoca, povezanih s osjetljivim
zrtvama u vjerskom integritetu i
gospodarskoj snazi vjerske organizacije,
doslo je medju Muslimanima do izvjesnog
samoosvjescenja. Konstituirali su se kao
"muslimanski narod". Sluzbeno
je taj razvoj uzet na znanje prvi put
1971. Prethodili su mu krupni dogadjaji
na podrucju kulturnog zivota Republike,
kao sto je osnivanje potpunog
Univerziteta u Sarajevu (1949.) i Naucnog
drustva Bosne i Hercegovine, koje je
1966. Preraslo u bosansku Akademiju nauka
i umjetnosti.
KULTURNI PROFIL DANASNJICE:
PRIJE I POSLIJE VELIKOG STRADANJA
Nema sumnje da su Bosnjaci usli u korak s
ostalim sugradjanima u kulturnom
stvaranju. O tome svjedoce imena kao sto
su: Mesa Selimovic, pisac uspjesnih
romana, posebno monumentalnog Dervisa i
smrt, Mak Dizdar, koji se zbirkom Kameni
spavac i pjesmom Modra rijeka, izdigao u
sami pjesnicki vrh jugoslavenskih
knjizevnika, dalje Ahmed Muratbegovic,
Edhem Mulabdic, Hamza Humo, Hasan Kikic,
Alija Nametak, Skender Kulenovic, Camil
Sijaric, Dervis Susic, Ahmed Hromadzic,
Avdo Sidran, Alija Isakovic, Nedzad
Ibrisimovic, Irfan Horozovic i dr. - u
cijim se djelima zrcali nepatvorena
Bosna.
U dramskom stvaranju ovjekovjecili su
svoje ime: Skender Kulenovic, Fadil
Hadzic, Dervis Susic, Alija Isakovic i
Dzevad Karahasan.
U knjizevnoj kritici su se uspjesno
isticali: Midhat Begic, Muhsin Rizvic i
Enes Durakovic.
Kao knjizevni analiticar, antologist i
jezikoslovac ima velikih zasluga Alija
Isakovic, tvorac Rjecnika bosanskoga
jezika. U istrazivanju bosanskoga jezika
slijede ga Senahid Halilovic i Alija
Piric.
U ovim navodjenjima ne smiju se ispustiti
istaknuti historicari Nedim Filipovic,
Hamdija Kresevljakovic i Hamdija
Kapidzic, te izvanredni osmanista Hazim
Sabanovic i politicki pisci Atif
Purivatra, Kasim Suljevic i Nerkez
Smailagic. Zapazljiv obol filozofiji dali
su Abdulah Sarcevic, Muhamed Filipovic,
Kasim Prohic i Arif Tanovic.
Uz leksikografa Abdulaha Skaljica, koji
je prvi sustavno obradio jezicko kulturno
naslijedje Turaka, zauzeli su cvrsta
mjesta u nauci Teufik Muftic, arabista,
Besim Korkut i Enes Karic, arabiste i
prevodioci Kur'ana na bosanski jezik, te
Lamija Hadziosmanovic, Ahmed Alicic, Adem
Handzic, Sulejman Grozdanic, Esad
Durakovic i Fehim Nametak, osmaniste u
sarajevskom Orijentalnom institutu, koji
su bezdusnici s brda ognjem unistili.
Njima treba pridruziti Esrefa Kovacevica,
svjetski cuvenog kaligrafa.
Duga je lista bosanskih kulturnih
trudbenika, koji zasluzuju pozornost i
tudjeg svijeta. Pored prostorom nametnute
kratkoce, ne bi trebalo izostaviti
graficke umjetnike: Dzevada Hozu, Mersada
Berbera, Halila Tikvesu, Emira Dragulja i
Safeta Zeca. U nizu likovnih umjetnosti
izdize se figura kipara Arfana Hozica,
koji svojim djelom dize tabu s ovog vida
kulturnog stvaralastva. Medju
karikaturistima-crtacima i putopiscima s
humoristickim tonovima strsi Zulfikar
Zuko Dzumhur. Njemu treba pridruziti
karikaturistu Ismeta Icu Voljevicu,
tvorca tipa "Grga", ilustratora
Hamida Lukavca i putopisca Fadila
Hadzica.
Prvake u graditeljstvu predstavljaju
Zlatko Ugljen, Dzemal Celic i Husref
Redzic, a istaknuti pozorisni umjetnici
su Bahrija Hadzic i Amila Baksic, operske
prvakinje, Izet Hajdarhodzic, Fahro
Konjhodzic, Sulejman Kupusovic, Mustafa
Nadarevic i Zijah Sokolovic.
I na drugim podrucjima Bosnjaci su
potvrdili svoju vrijednost i zrelost za
Evropu. Tako je - spomenimo samo nekoliko
primjera - Kemal Gekic, pijanista,
osvojio glas nenadmasivog interpretatora
Chopina. Omer Kecenovic je kao izumiteij
nekoliko novih tehnickih rjesenja osvojio
zlatnu medalju "Mihajio Pupin".
Asim Kurjak, internacionalno priznati
ginekoiog, je pisac vise od 250
znanstvenih radova s podrucja medicine.
Na kraju ovih sumarnih podataka treba
spomenuti danas poznatog izdavaca Ihsana
Icu Mutevelica, koji je pokretanjem Prve
knjizevne komune 1970. ucinio da Mostar
ponovo bude vazan kulturni i izdavacki
centar. Sve bibliofilske knjige u
njegovom izdanju dobile su prve nagrade
na medjunarodnim sajmovima, a Kameni
spavac i naziv "Cvijet
Jugoslavije". Nagradu grada Beograda
i Udruzenja izdavaca Jugoslavije za
najuspjesniji izdavacki poduhvat godine
(1988.) dobila je knjiga Umjetnost
multioriginala, koja je 1989. nominovana
za svjetsku nagradu Velikom medjunarodnom
ziriju u Lajpcigu.
Mutevelic je pravio drukcije knjige od
drugih, knjige koje su smanjivale
raskorak izmedju covjeka i knjige, jer su
pruzale dvostruki dozivljaj - literarni i
likovni. Inace, te su knjige postigle
zapazene rezultate na afirmaciji
bosnjacke knjizevnosti i bosnjacke
likovne umjetnosti.
To je samo nekoliko imena velikih
bosnjackih stvaralaca.(12)
OSVJESCENJE
Trebala je prohujati teska tragedija
1992-1995. nad Bosnjacima, da bi dosli
sebi. Dozivljeno je nepredstavivo mnogo
zla. Narod je gonjen sa svog stoljetnog
ognjista. Muskarci su odvodjeni na
mucilista, inavalidirani i ubijani. Zene
i nejac silovani, pljackani, cviljeni.
Citavom bosnjackom narodu stavljena je
sintagma malovrijednosti. Taj pogrom
pocivao je na pripomoci vjerskih i
mitskih raspolozenja. Krstovi su stajali
iza noza, kome je bila dodijeljena uloga
dokusurivanja islama kao navodnog
neprijatelja krscanstva. Ljudi su
razbacivani sirom zemaljske kugle.
Dosao je i otpor Bosnjaka. Dok je napadac
jos bio na poslu i unistavao posljednje
znakove prisustva Bosnjaka u zemlji,
dotle je medju ucviljenim pocelo
sazrijevati osjecanje o vlastitom
identitetu. Tok je bio neuzastavljiv.
Tako je krajem septembra 1993. na Drugom
Svebosnjackom saboru donesena jednodusna
odluka, da se odbaci zabludno
deklariranje "Muslimanima u
nacionalnom smislu" i da se jednom
za sva vremena prihvati staro,
historijsko ime Bosnjaci.
Nema sumnje, da su bosanski Muslimani,
usprkos povremenih teskih udaraca, koje
bi im znali nanijeti opci politicki
razvoj, u poratnom razdoblju, zadobili na
kulturnoj i drustvenoj svijesti. Teska
iskustva, koja su sabrali u Drugom
svjetskom ratu i u neuporedivo
upecatljivoj formi za vrijeme svog
holokausta, uputila su ih na sebe.
Priznanjem Muslimana drzavotvornim
narodom stvorene su pretpostavke za
njihovu jednakopravnost s drugim
jugoslavenskim narodima i tradicionalnim
zajednicama. S Hrvatima-katolicima
Bosnjake veze dio, davne i rane
povijesti. Ali, Bosnjaci u Bosni zive i s
pripadnicima jednog drugog rodjackog
naroda, sa Srbima-pravoslavnima, koji
cine 31,3% stanovnistva. I s njima imaju
dio zajednicke povijesti i sudbine.
Vecina njih zele nenatrunjene susjedske
odnose i ljepsu buducnost nego sto im je
bila proslost. Zato, mislim, da vecina
osjeca, da su duzni postivati jedni druge
i da se njihovi prvotni zadaci ocrtavaju
na liniji ljudstva i snosljivosti, a ne
na liniji bilo kakvog nacionalistickog
izivljavanja.
(1997.)
(*) Clanak "Bosanski Muslimani"
je izasao u prvotnom slogu Jure
Petricevica (izdavac): Na prekretnici,
Brugg: Adria 1986., str. 66-70. Pri ovom,
trecem objavljivanju, clanak je 1997. po
piscu uskladjen novonastaloj situaciji.
(1) Uporedi: Jure Petricevic,
Nacionalnost stanovnistva Jugoslavije,
Brugg, 1983., str. 46.
(2) Yugoslav Census: Findings with Muslim
numbers, Impakt-International, London,
26.3. - 8.4.1982.
(3) Milan Lazarevic: Statistika i
politika. Popis i po veri?, NIN,
26.1.1986., str. 20.
(4) Milan Milosevic: Nacije i migracije,
NIN, 17.11. 1985., str. 17.
(5) Mustafa Imamovic: Nesporazumi oko
Muslimana, Gledista, Beograd, 12/1971.,
str. 25.
(6) Jovan F. Trifunovski: Preseljavanje
sandzackih Muslimana u Makedoniju,
Glasnik Srpskog geografskog drustva,
1/1956., str. 61.
(7) M. Imamovic, na istom mjestu, str.
247.
(8) Opca enciklopedija, Zagreb, 1979.,
str 630.
(9) Vidi: Alija Isakovic: Leksika u
muslimanskih pisaca i nasi pravopisi,
Sveske Instituta za proucavanje
nacionalnih odnosa 1984., 5/6, str 333. i
Otto Kronsteiner: Plädoyer für die
Sprachbezeichnung Bosnisch (Govor u
prilog jezicke oznake bosanski), Die
slawischen Sprachen, Salzburg, 33/1993.,
str. I-VII.
(10) Dr Smail Balic: Die Moslems in
Bosnien (Muslimani u Bosni), Renaissance
des Islams, Graz-Wien-Köln, 1980., str.
98/99. (Tu je navedena i druga literatura
o ovom predmetu.)
(11) Dr Smail Balic: Der Islam im
mittelafterlichen Ungarn (Islam u
srednjovjekovnoj Madjarskoj),
Südost-Forshungen, 23/1965., str. 19-35.
(12) Vise o ovom predmetu u mojoj knjizi
"Kultura Bosnjaka", II izdanje,
Tuzla, 1994., str. 195-259. (Uz svu
pomnjivost, i u knjizi su nazalost
izmakla neka vazna imena.) |
|
