|
Ovih je dana grad na Neretvi strasno obgrlilo i dvoje mladih, do ushiju zaljubljenih Mostaraca: Hrvat Mate s desne obale Neretve i Muslimanka Emina, s lijeve. Njihovu ljubav nishta na svijetu nije moglo pobrkati. Pa je Mate postao – Ammar. Preshao na islam, onda preshao preko Carinskog mosta i u tamoshnjoj dzhamiji zakazao vjenchanje sa svojom izabranicom. Dogadjaj je, kazhu ochevidci, medju kojima je bilo i nekoliko Matinih rodica i prijateljica koje su se prekrile shamijama, bio dirljiv. Svechan. Od dragosti mladencima i njihovim svatovima niz lice su se skotrljale i suze.
Pa, ko kazhe da je, Mostar podijeljen zavazda i da u njemu nema, niti c'e biti suzhivota i tolerancije!
Rodjeni, ne berite brigu, dok je ljubavi bic'e i tolerancije.
Bic'e i boljitka.
A ko, u ljubavi i slozi nec'e s nama – hish!
S nama, chestitim Boshnjacima, Hrvatima, Srbima, ateistima, pa taman neki od njih prelazili na islam, ili na krshc'anstvo, svejedno.
Kada bi u ovom zapisivachu bilo toliko vjere, on bi molio Tvorca svega vidljivog nevidljivog da nas ne razlikuje, i da nas razvrstava i svrstava samo – po dobru i zlu.
Tvorac je velik, najvishi. Tvorac je milostiv i dobrostiv i On bi uslishio molbu – iako c'e neki novoprimitivci da se zgrazhaju na ovakve ”poduke”.
Kao shto se zgrazhaju na svaki pomen tolerancije u staroj ili Titinoj Jugoslaviji.
Stoga c'emo isprichati prichu shto smo je nedavno zabiljezhili na Gradachachkim knjizhevnim susretima. Prichu je kazivao prof dr. Ismet Smajlovic' (90) chovjek od ugleda i imena i ”zhivi leksikon” koji i birvaktilske dogadjaje pamti kao da su se juche zbili:
– Bolje je biti bez hljeba nego bez tolerancije. Do kore hljeba, inekako, mozhesh doc'i, ali kada se tolerancija izgubi jednom teshko se obnavlja, preteshko… Sjec'am se u Kraljevini Jugoslaviji (od 1933. do 1941.) svaki chas u shkolama je pochinjao molitvom: kad profesor udje u razred i odlozhi dnevnik, djaci ustaju i redar zapochinje molitvu koju svi uglas ponavljaju: ”Molimo Te svemoguc'i Bozhe, djela nasha preteci miloshc'u i pomoc'u svojom i prati da svako nashe djelo i svaka nasha molitva s Tobom pochnu i s Tobom da se zavrshe. Amin!” Tako isto i na kraju nastave: ”Hvala Ti svemoguc'i Bozhe za sva dobrochinstva Tvoja koji zhivish i vladash uvijek i dovijeka. Amin!”
Fizichki i mentalno josh uvijek izuzetno vitalan profesor Ismet Smajlovic' josh c'e dodati da u Kraljevini Jugoslaviji, a kamoli Titinoj Jugoslaviji nije bilo kao danas, ni blizu vjerske netrpeljivosti, mrzhnje – svi u njegovom razredu bili su jedno, bili isto, a tako razlichiti, tako svoji i – nashki.
Zato, brac'o, obgrlimo ovaj Gradachac kad je ovako ubav, bozhanstven, obgrlimo zemlju Bosnu i Hercegovinu, svaki njen potok i jarugu, svaku njenu travku i kamen, svaku njenu kuc'u, selo i grad, pa c'e nam svima biti bolje i ljepshe, – rec'i c'e profesor pred spomenikom Hasana Kikic'a.
Banjaluchanin Ismet Smajlovic' upoznaje nas da gorepomenutu molitvu, na bosanskom i latinskom jeziku pamti samo josh jedan chovjek u zemlji, i to uvazheni profesor Muhamed Hukovic' u Sarajevu.
Dotle, Omer Pobric' i Miralem Gluhovic', zemljom i svijetom pronose miruh sevdaha i pjevaju:
”Obgrlimo Mostar
I kaldrmu staru
Da nam mimar Sinan
Sanja u beharu.”
|