|
____________________
Baletni spektakli
Pjesme ljubavi i smrti
(Predstava zagrebačkog HNK u povodu obljetnice – 60 godina
umjetničkog rada Milka Šparembleka…)
Šest desetljeća umjetničkog i baletnoga djelovanja Milka Šparembleka, koreografa, koji od svih južnoslavenskih risača baletnoga i plesnoga mizanscena i arsenala gibova i pokreta, ima pravo, odnosno godinama je sticao to pravo, da se naziva i redateljem, dakle tvorcem umjetničke cjeline, obilježeno je na ozbiljnoj umjetničkoj razini u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.
Čudesno, na tren iritantno realna, a većim dijelom poetski metafizička glazba Gustava Malera u dramaturškom promišljaju prizorišta i figura, u njima, Milka Šparembleka, dobila je, još jedanput, autentičnog, nikada ponovljivoga čitača i UMJETNIKA – tumača – provodnika kreativne energije glazbenoga tonovlja u nezaboravne, upečatljive pozorničke slike!
Arhetipska freskovitost pozorničkoga karusela, na način Šparemblekov, temeljno se izdiže iznad Druge Malerove simfonije, ali i djela Pjesme o zemlji, Pjesme putujućeg djetlića i Dječakovog čudesnog roga.
Scenska pripovjednost, koja nikada kod Šparembleka nema elemenata doslovnoga i doslovnosti, koja ”uništava” scensku deskriptivnost, svoj hod kroz prostorišta i vremena osvjetljava i podcrtava (dodatnom!) govornom artikulacijom njemačkog pjesništva pučkoga podrjetla.
Naravno, ni ovoga puta mudri Šparemblek nije propustio da svoj filozofsko-umjetnički hedonizam ”nahrani” dijelovima blistavog pjesništva Ničea i Tagore…
Krećući se koreografskom, super suvremenom, lingvalnošću, u varijacijama između Erosa i Tanatosa, ovaj moćni mislitelj maštovitih cjelina za balet, koji i nije uvijek na ”vrhovima prstiju”, imao je kreativne i nadahnute pratitelje u Milki Hribar-Bartolović i Iliru Kermiju.
Vječni putnik Ilira Kermija snažna je evokacija emotivnog u odnosu prema metafizisu predstave.
Vrijedi pomenuti i umjetnički doprinos Ovidiu Muscalu i Petre Vargovic.
Ipak, ovaj baletno-likovni, umjetnički spektakl Đenizi Pecotioć, kostimografkinji i skulptoru Svanu Vujičiću (maske) treba zahvaliti za svoju neponovljivost, koju je trajno ostavio, u našim očima…
Hedonizam za one koji znaju gledati i slušati!
I ovom je postavkom na sceni hrvatske stožerne kazališne kuće Šparemblek zasvjedočio dvije krupnice svoje karijere: intelektualno nadahnuće u promatranju totaliteta svijeta i beskrajnu maštu u baletnoj i scenskoj lingvalnosti.
Bravo maestro Šparemblek!
____________________
Mjuzikli
Lako da lakše biti ne može!
(Paljetak-Jusić Dan od Amora – mjuzikl u interpretaciji
Kazališta Marina Držića iz Dubrovnika)
Na Valentinovo Sarajlije su vidjeli, a posredstvom Sarajevske zime i poduzetnoga joj direktora Ibre Spahića, jednu laku, do neobvezatnosti, pitku predstavu dubrovačkih kazališnih gospara.
U predstavi Dan od Amora, nastaloj na temeljima držićijane redatelj Vlado Štefančić insistira na lakoći, lepršavosti, ”ljuvenim čuvstvima”, praveći niz scenskih tabloa – situacija koje koreografski nadgrađuje, nadsvođuje Suzana Silva, autorica, inače, vrlo suvisle umjetničke koreografije u brojnim teatarskim, ali i TV spektaklima (što se, neminovno, vidi i u ovoj predstavi!??!).
Redatelju je od pomoći bio i suvremeno suveren scenski prostor, likovno oblikovan od Marina Gocea.
Video projekcija Denija Šesnića, suviše je predvidljiva, i pored svoje autentične likovnosti, suviše van temeljnog teatarskog mišljenja.
Predstavom glumački dominira Frane Perišin (Grižua).
Mara i Bara, na zvoniku dubrovačkom, oživljavaju scenski, s mjerom, a nevjerojatno duhoviti Niko Kovač i Ivica Barišić.
I dok je u šansonjerskom maniru, a redajući arsenal svojih moćnih glumačkih potencijalnosti briljirao Frane Perišin ova dva glumca davali su dubrovačku, specifičnu, ”finecu” – jedan sloj duhovite dubrovštine ovoj predstavi Kazališta Marina Držića.
Ipak, predstava je prelaka, na rubu revijalnosti, bez obzira na izvrstan tekst Luka Paljetka i glazbu vrhunske dubrovačke umjetničke učitanosti u prostor i vrijeme, maestra Đela Jusića.
Takve su nam predstave potrebne, publika ih obožava, a intendant Petar-Mišo Mihoćević to mudro koristi i pravi spektakl koji će se gledati!!!
Nije baš sve u teatru smišljeno radi namrštenih kritičara.
Teatar ipak živi od pučkih žudnji i veselosti koja, ponekad i obavezuje! ! !
____________________
Trijumf glazbe!
(Kraljevska filharmonija iz Štokholma, sa dirigentom
Alanom Gilbertom u Narodnom pozorištu Sarajevo)
Desilo se čudo glazbe u dvorani Narodnog pozorišta Sarajevo. Zato i jeste autor ovih redaka ”skoknuo” van Bosne i Hercegovine, da još jedanput posluša ovaj čarobni orkestar.
Vrijedi živjeti da se, tek jedanput u životu (možda: nikada više!?!) posluša ova glazbena harmonizacija, ovaj blagdan za čulo sluha, ovaj trijumf glazbe!
Švedska vlada pomaže Bosni i Hercegovini, na jedan rijetko suptilan način – šalje nam svoje vrhunske umjetnike, koji naš život čine snošljivijim, i u najboljim trenucima, razgaljujuće ljepšim.
Na tren povjerujemo da stvarno jesmo dio europske civilizacije!
Tako je bilo i ovog puta: Kraljevski filharmoničari pokazali su dvije komponente vrhunskog muziciranja – interpretativnu moć svih dionica orkestra i sjajan suodnos sa solistom.
Najznačajnijim, krunskim događajem ove koncertne bakanalije – poslastice za znalca, ali i prosječnog slušatelja i kibica treba zabilježiti nastup soliste na trubi Hakana Hardenberga, koji je dvoranu Narodnog pozorišta Sarajevo, bukvalno, digao na noge.
Svirao je suvremeno djelo Olge Najvint, Austrijanke, ali i Hajdnov Koncert za trubu u S-duru.
Briljantna čistoća tona i nevjerojatna ”dužina daha”, virtuoznost izvođenja u ”brzim” dijelovima partiture, sve je to bio jedan nevjerojatni doživljaj…
U drugom dijelu koncerta izvedena je Četvrta Bramsova simfonija u E-molu.
Precizno, nadahnuto, veličanstveno.
Bila je to i veče dirigenta Alana Gilberta, koji je superiorno vladao orkestrom, koji je u stvari skup vrhunskih europskih glazbenika.
____________________
Šostaković i Beograđani – za doživljaj!
Beogradski filharmonijski orkestar, koji kao institucija djeluje od 1923. godine, zahvaljujući okolnostima – okončanju Sarajevske zime 2007, gostovao je u sarajevskom Narodnom pozorištu.
Pod ravnanjem dirigenta Doriana Wilsona Beograđani su izveli zahtjevan program.
Svirali su Šostakovićevu Šestu simfoniju, te Elgarove Enigmatske varijacije i Pebroilov Balkan bolero.
Ovjenčan višestruko, europskim dirigentskim odličjima Dorian Wilson je i pred sarajevskom publikom pokazao raskošan registar glazbenih rješenja, minucioznog smjera, a posebno je imponirao njegov partnerski, umjetnički prožimljen, odnos sa svim dionicama i odsjecima moćnih beogradskih filharmoničara.
Kada pogledate ovaj Filharmonijski orkestar, onda se na prvi pogled, uvjerite da je ovo ansambl izgledne budućnosti!
Jer, nevjerojatno mladi sastav Beogradske filharmonije, sa svojom preciznošću i instrumentalnim virtuozitetom garantira europski zvuk, još dugi niz godina, u svim prostorima, u kojima budu, pozivani…
Da ih oplemene i učine nestvarnijim, naravno!
I oplemiće.
Veličanstvom europske glazbe!
|