|
Ili dodatak jutarnjoj kafi s majkom
Parče uramljenog jutra na verandi
prohladno i vedrinom diše.
Uz jutarnju kafu
pričam ti – majko – o snu bez kraja
kako me sirena tvoje generacije
hrani suvim ukljevama i pelinovim medom,
a meduza iz istog mora tvojih bora
dubljih od ponornice
odvraća od virova i razblažuje vino
da, polupijan, ove stihove ne odam nikome.
Čak se i večernji čaj od jabuke ohladio
a jutro na cimet miriše.
Dok se izvinjavam što te, na tren,
zamijenih meduzom i sirenom,
ti, umilnije od sirene, pjevušiš neku
pjesmu na grčkom (iako ni riječ ne znaš)
i pogledom kameniš kafu
pretvorenu u vulkanski mineral
strašnije od meduze, govoreći –
Bože svemogući, požuri da ne okasniš
na posao, zbog čega se izvinjavaš
kad me, ni za tren, nisi zanemario.
Zašto si tajio ovu priču
i od tebe skrivanu vjekovima.
U jutrima nakon toga
pričaću ti – majko – o sportu, politici, zastavama,
govorićeš o šivenju, glavobolji, golubici što
čeka mladunca i krofnama sa džemom od šljiva
ali snove, lišene iluzija, zaobiđimo
da te inkvicizija grešnicom ne proglasi.
noć 26. april 2007.
|