|
Mon coeur s’ouvre a to voix
Krinovi zlatni poliježu k vodenom dnu,
krinovi bijeli zlatnim posuti prahom tonu,
i čaške im se pregibaju prozirnom kamenju
sjajnom, što se kotrlja blago, podajući se snu
o obali kojoj ga valovi zamamni nose;
snu o žalu kojim svjetluca srh dodira
glasa one, što prominu poput leptira,
krila otežalih od tuge; niz moje kose
glas se toči, treperi i traži te, za tobom
čezne, za tobom zrakom plovi
i prostranstvima novim stremi; lovi
tvog svijetlog pogleda sjaj; kojom
dušom ti prići, što se sve srcu snilo, znaš li
tko sam, tko si, i što nam donose glasa tog bijeli
raskriljeni ždrali…
|