|
Tamno oko rujna
Kamen-kaciga vrijeme. A sve bujnije naviru
kovrdzhe boli uokolo lijepog lica zemlje,
pijane jabuke, osmedjene dahom
grjeshnichke jedne izreke: lijepe i odbojne igri
koju igraju u loshem odrazu
svoje buduc'nosti.
Kesten cvate po drugi put:
znak sirotinjski raspaljene nade
narednim povratkom
Oriona: jasno ozvjezdani zhar
slijepih prijatelja neba
poziva ga prema gore.
Nadomak vratima sna, neskriveno
jedno se usamljeno oko trza.
Dosta mu je znati
ono shto se zbiva svaki dan:
na prozoru Istoka
noc'u mu se prichinjava izduzhena
lutalica - sjena chuvstva.
U vlagu njenog oka ti uranjash svoj mach.
Shansona o jednoj dami u sjeni
Kad Shutljivica odrubi glave tulipanima:
Tko dobija?
Tko gubi?
Tko ide na prozor?
Tko prvi kazhe njeno ime?
Ima jedan koji nosi moje kose.
On ih nosi kao shto se mrtve nosi u svojim rukama.
On ih nosi kao shto nebo nosilo je one godine
kad sam ljubio?
On ih iz tashtine nosi tako.
Taj dobija.
Taj ne gubi.
Taj ne ide k prozoru.
Taj ne govori njeno ime.
Jedan je koji ima moje ochi.
Ima ih otkad se portali zatvaraju.
Nosi ih na prstu kao prsten.
Nosi ih kao krhotine zadovoljstva i safira:
on bijashe vec' mojim bratom u jesen,
on vec' broji dane i noc'i.
Taj dobija.
Taj ne gubi.
Taj ne ide k prozoru.
Taj posljednje govori njeno ime.
Ima jedan koji ima ono shto sam ja rekao.
On to nosi pod rukom kao svezhanj.
On to nosi kao sat na tornju shto nosi svoj najloshiji sat.
On to nosi od praga do praga, on to ne odbacuje.
Taj ne dobija.
Taj gubi.
Taj ide k prozoru.
Taj prvo govori njeno ime.
Taj, s tulipanima, bit c'e obezglavljen.
Pohvala daljini
U izvoru tvojih ochiju
zhive vrshe ribara poludjelog mora.
U izvoru tvojih ochiju
more drzhi svoju rijech.
Ja ondje bacam
srce koje je boravilo kod ljudi,
odjec'u koju nosio sam i sjaj jedne prisege:
Najtamnije na dnu tamnog, ja sam ogoljeniji.
Ja nisam, no samo jednom otpadnik, pouzdan.
Ja sam ti, kad sam ja.
U izvoru tvojih ochiju
ja odjeljujem san od otimachine.
Jedna vrsha u svoje petlje ulovila je jednu vrshu:
mi se razdvajamo spetljani.
U izvoru tvojih ochiju
jedan objesheni davi svoj konopac.
Kasno i duboko
Zla kao zlatna rijech pochinje ova noc'.
Mi jedemo jabuke nijemih.
Mi stvaramo jedno djelo koje se rado prepushta
svojoj zvijezdi;
u jeseni nashih lipa mi stojimo kao misaono
crvenilo zastava,
plameni gosti s juga.
Mi prisezhemo po Kristu Novom pridruzhiti
prashinu prashini,
pticu lutalichinoj cipeli,
nashe srce jednom stubishtu u vodi.
Mi prisezhemo svijetu svete prisege pijeska,
mi ih rado prisezhemo,
mi ih prisezhemo snazhnim glasom s krovova usnulosti
bez snova i vitlamo bijelu kosu vremena…
Oni kriche: blasfema!
Ima dugo vremena da mi to znamo.
Dugo vremena da mi znamo to, i shto onda?
Vi meljete u mlinovima smrti bijelo brashno Obec'anja,
vi to predlazhete nashoj brac'i i sestrama -
Mi vitlamo bijelim kosama vremena.
Vi nas pozivate na red: blasfema!
Mi to dobro znamo,
da grijeh padne na nas.
Da padne na nas grijeh svih znakova upozorenja,
da dodje grgoljajuc'e more,
udar vjetra oklopljen zlovoljom povratka,
dan sastavljen od ponoc'i,
da dodje ono shto nikad nije bilo.
Da dodje jedan chovjek iz groba.
Korona
Jesen mi iz ruke jede svoje lishc'e: mi
smo prijatelji.
Mi oslobadjamo vrijeme iz orahove ljuske i uchimo
ga hodati:
vrijeme se vrac'a u ljusku.
U zrcalu nedjelja je,
u snu je usnuli,
usta govore istinito.
Moje oko silazi prema spolovilu ljubljene:
gledamo se,
govorimo iz tame,
volimo se kao san i pamc'enje,
spavamo kao vino u shkoljkama,
kao more u zraci krvi iz lune.
Mi smo ondje upleteni u prozor, oni nas gledaju
s ulice:
vrijeme je, nek’ se zna!
Vrijeme je da se kamen najzad pusti procvjetati,
da neprekidno srce kuca.
Vrijeme je da nastane vrijeme.
Vrijeme je.
Prijevod: Tomislav Dretar
|