|
Aisha
Po jednom telegramu Aisha je iznenadno otishla u Maroko. Njen bivshi muzh bio je ubijen udarcem nozha u jednoj tuchi.
Obitelj, veoma siromashna nije mogla nastaviti brinuti se za njenog sina, sad kad je otac bio mrtav.
Presretna da mozhe preuzeti svoje dijete, nije nishta rekla. Administrativni postupci bili su dugi i skupi.
Mislila je na Jana ali mu nikad ne bi dala neki znak. Aisha je bila takva, slobodna da chini ono shto ona hoc'e i kako ona hoc'e. Tijekom godina ona je zhivjela skucheno, u lishavanju od svega. Njen muzh, iako ga je drzhala zavodljivim, bio je potpuno podvrgnut svojoj majci, i konachno jedna mala nishtarija. Njena osobna srec'a bila je imati to dijete. Kad bi njena svekrva htjela podic'i ruku na njega, to bijashe jache od nje; sva mrzhnja koja se godinama nakupljala u njoj izbila je na povrshinu. Ona je staroj vjeshtici pochupala sve kose na glavi. Bez milosti za njenu starost, njen bijes posta tako nemilosrdan da su susjedi morali ju spasiti od te furije. Pred ogoljenom lubanjom i ponizhenjem koje je dozhivio od svoje majke njen se muzh odluchio razvesti od svoje zhene u koju je josh uvijek bio vrlo zaljubljen. Svekrva dodade josh jedan drugi uvjet, za njenog zhivota Aisha nikad nec'e moc'i vidjeti svojeg sina. Aisha je gotovo umrla od tuge. Odluchi otic'i u Europu zaklevshi se da c'e vec' jednog ili drugog dana doc'i po svoje dijete.
Chetiri mjeseca kasnije ona uze avionsku kartu posljednjim novcima i ode u sinovljevoj pratnji.
Kroz avionsko okno vidjela je more i mislila na Jana chija joj slika izroni u mislima.
On je zaista ljubazan, pomisli ona, kad se slijedec'eg trenutka vratila na kolodvor, ako ne bude ondje ic'i c'u ja k njemu.
Na obali Escauta2
Jan je ostao samo sjena onog nekadashnjeg ionako prozrachnog, nije gotovo uopc'e jeo, nije se brijao.
– Aisha je mrtva, ona je mrtva krichao je put galebova koji su odlijetali odnosec'i eho njegovih rijechi.
Hodao je uzduzh rijeke, izgubljen. U daljini su se nizali brodski jarboli, ali osjec'alo se da magla nec'e zakasniti baciti svoje neprozirne sjene na to mjesto, uostalom veoma sharmantno pod vedrim i ozvjezdanim nebom. Na chas Jan nije vishe sanjao, imao je ogavni izgled sirote lude. Nastavio je krichati:
– Ona je mrtva, mrtva, tko c'e mi ju vratiti ?
Dugo je fiksirao jednu tochku.
Jedan podrugljivi glas, kao iz tmine, izdera se put njega:
– Tko je mrtav?
– Aisha, moja lijepa Aisha, reche on kao da odgovara samom sebi.
Odjeknu prostachki smijeh. Podrugljivi glas nastavi: Drzh’, drzh’, veoma zanimljivo, to nije ime jedne blondinke.
Jan se okrenu, naljuc'en usprkos svojoj smetenosti. Pred njim se ustobochila jedna grupica mladih iskreveljenih lica, ochiju obrubljenih crnilom, obrijanih malo suvishe visoko, chelichnog izraza, s cipelama na ogromnim petama.
– Shto vi hoc'ete? Ja hoc'u samo malo mira. Ja chekam Aishu. Odlazite.
– Naravno da c'emo otic'i, mi smo samo u prolazu Ali znash, nema nicheg za nas bolje nego pomoc'i jednom jadnom tipu, narochito kad trazhi jednu Aishu.
Aisha i njen sin radosno su chekali u pivnici. Ona je znala da bi Jan mogao propustiti chekati ju, i da je mozhda imao prjechih briga. Na svaki nachin, bila je odluchila otic'i kod njega i izmoliti oprost za jedno tako dugo odsustvo.
– Chekaj me, od mah c'u se vratiti, idem do kioska i vrac'am se, ti uzmi bombona, reche ona sinu.
Ona je listala po nekakvim revijama chekajuc'i da dodje na red. Jedna joj slika u novinama privuche pazhnju, jedan je chovjek lezhao na ledjima, na njegovoj zguzhvanoj odjec'i jedan nespretni napis. Ostade zapanjena: njeno ime bijashe napisano na onome koji je imao izgled zhrtve.
Ona kupi zhurnal. Nije dobro razumijevala flamanski, ali jedan jezivi predosjec'aj joj nagna srce da zalupa.
Nadje ime pokraj rijechi Schelde3, Jan Krkhoven. Jedva zadrzha krik, a novine joj ispadoshe iz ruku.
Ona se vrati k svom djetetu i ne ostade vishe ni minute u Anversu.
Trebalo joj je vremena da se povrati iz shoka i zakljuchi da se bar mogla raspitati., mozhda to nije bio njen Jan, ali strah joj je bio prevelik i nije se mogla varati tom pogledu.
Sjeti se da je prva stvar koju je uchinila dolazec'i u Bruxelles, bilo je otic'i kod frizera i oshishati se na djechachku frizuru kod prvog frizera na kojeg naidje. Kasnije je shvatila da se tako osjec'ala oslobodjenom tereta kosa i slobodnija. Jan ih je dugo vremena promatrao, divio im se, ljubio. Imala je dojam da su se Janove ochi zaklopile onog chasa kad su i njene kose pale.
Ona je otishla ne pogledavshi na tamnu masu koja je ostala iza nje lezhati na tlu.
Biografija:
Autorica romana ”Zeida niotkuda” (1985), ”Kad vidish more” (1988) i ”A grad, o njemu ti govorim” (1990) Leila Houari, rodjena je u Casablanci 1959. godine a u Belgiju dolazi 1966. da bi se pridruzhila sa sestrama, brac'om i majkom ocu koji je radio u Belgiji.
Godine 1979. vrac'a se u Maroko i udaje, no dozhivljava razocharenje. Vrac'a se u Bruxelles i pochinje se baviti animacijiom u okvirima raznih sociokulturnih projekata gdje nalazi i gradju za svoja djela. Godine 1996 preseljava u Pariz gdje stjeche veliki ugled kao spisateljica drama i romana, filmskih scenarija i kao redateljica.
Prijevod: Tomislav Dretar
____________________
1 Na Zapadu nezaposleni radnici, koji primaju novchanu pomoc', duzhni su se u odredjeno vrijeme prijaviti opc'inskoj administraciji kao dokaz da negdje ne rade ”na crno”, i to se zove stavljanje tochke, poantiranje ili poantazha.
2 Najvec'a belgijska rijeka koja se ulijeva u Sjeverno more.
3 Flamanski naziv za rijeku Escaut. Chitava ta oblast zove se Sheldeland (Scheldeland), a tu je i rodno mjesto velikog flamanskog i francuskog pjesnika Emilea Verhaerena koji simbolizira raskid sa starim pogledom na umjetnost tako i Aishina gesta.
|