Most - Index
Most - Pretplata
Naslovna stranica [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 208 (119 - nova serija)

Godina XXXII mart/ožujak 2007.

Latinica · Ћирилица · Transliteration

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Prof. dr. iur. Edin Šarčević*
Vodič kroz bosanske politike

Tarik Haverić, Ethnos i demokratija, Rabic, Sarajevo 2006, 362 str.

I.Studija ”Ethnos i demokratija” na govornom području bosanskog, srpskog i hrvatskog jezika donosi prvu zaokruženu rekonstrukciju bosanskohercegovačkog puta u etnokratski oblik vladavine sa preciznim opisima fenomena etnizacije bosanskog društva i državne zajednice. Polazna teza je da se Bosna i Hercegovina, kao jedna od jugoslovenskih republika, našla u tranziciji ka demokratiji koju je kontrolirao Zapad. Na toj pozadini je otvoreno pitanje odgovornosti zapadnih društava za ”tranziciju” koja je preko teritorijalizacije etničkog principa, etničkog čišćenja završila s genocidom: Da li Zapad djeluje u skladu sa vlastitim principima, sa principima koje su u području globalnog obavezivnja ljudskim pravima stvorile moralnu obavezu na intervenciju radi zaštite ljudskih prava? Odgovor je morao uzeti u obzir angažman domaćih političkih snaga i od te se tačke pojavio problem analitičkog rekonstruiranja uzajamnog odnosa demokratije i etnokratije, demosa i etnosa, onako kako su ove fenomene u komplementarnom odnošenju uobličavale bosanske prilike i međunarodni akteri. Autor ovu vezu postavlja kao pitanje načina na koji etničke činjenice utiču na uređenje jedne demokratske političke zajednice, rješava ga kao problem primjene liberalno-demokratskih načela na etnički separiranu državu. U osnovi, riječ je o analizi koja objašnjava sociološke i politološke korijene etno-psihologija po kojima funkcioniraju socijalni i politički rituali u Bosni.

Po sebi je razumljivo, da takva analiza ne može ostati na razini rekonstrukcije unutrašnjih događaja. Tako je ”unutrašnja” perspektiva dopunjena analizama ”vanjskih” dimenzija bosanskog slučaja, a internacionalni aspekti objašanjavaju putanje unutrašnjih događaja. Ovdje je riječ o rekonstrukciji i objašnjenju logike po kojoj su djelovale i djeluju strukture međunarodnog poretka i unutrašnje političke snage. Uzajamni odnos ethnosa i demokratije se u tom smislu dovodi u vezu sa teorijom legitimiteta, sa doktrinama suvereniteta, sa pitanjima kolektivnih i individualnih prava, konačno, sa pitanjem uloge međunarodnog prava i na njemu zasnovanog poretka vrijednosti – sve skupa je u službi objašnjavanja funkcionalne forme modernih demokratija, uzajamnih odnosa proceduralno legitimiranih pravnih poredaka i pozicije postdejtonske Bosne. Zbog toga autor u analitičkom postupku kombinira politološke rekonstrukcije sa pravnim stavovima, stapa sociološke natuknice sa historijskim rekonstrukcijama. Metod je upotrebljiv, rezultati su ubjedljivi i podsticajni. Etablirane vojnopolitičke strukture zapadnih demokratija se tako pokazuju kao novi tip suverene vlasti, a pozicija bosanskih političkih aktera zadobija realniju formu: oni su jednaki u jednoj tački – pozivaju se na ekskluzivne predstavnike jedne etničke zajednice i na toj empirijski neprovjerljivoj premisi uobličavaju etnokratski sistem vladavine koji okončava u konsenzualnoj demokratiji dejtonskog ustavnog modela. Rezultati otrežnjuju i ruše ustaljene, u dobroj mjeri, dogmatizirane poglede na bosanskohercegovačku državnu involuciju.

II.Knjiga je podijeljena u dva međusobno povezana dijela. Analizi prethodi ”riječ na početku” kojom autor vlastite motive pojašanjava biografskim napomenama. Slijedi instruktivan ”Uvod” u kojem se predstavljaju tematski okvir i noseće teze dijelova koji slijede.

II.1.Prvi dio je posvećen različitim aspektima bosanskohercegovačke državne involucije. Problem je kompleksan i analiza mu izlazi u susret rekonstrukcijom odgovarajućih aspekata: političkog i državnog odnosa muslimanskih intelektualaca prema raspletu jugoslovenske krize, držanja zapadnih političara prema ratu u Bosni i stavova zapadnih intelektualaca prema bosanskoj historiji i velikodržavnim ideologijama koje su podupirale rat za Bosnu.

Na početku analize stoje dva dokumenta. Oba je savremena ustavna znanost zajedno s politologijom i dnevnom politikom skoro u potpunosti potisnula iz misaonog vidokruga i odstranila iz sjećanja. Riječ je o Rezoluciji muslimanskih intelektualaca iz 1991. i Platformu za djelovanje Predsjedništva BiH u ratnim uslovima iz 1992. godine. Precizna rekonstrukcija iznešenih stavova je upotpunjena instruktivnim analogijama. Autor pokazuje da su oba dokumenta udarila temelj legalizaciji konstitutivnih naroda. Oni do tada nisu postojali kao politički subjekt, pa tako nisu mogli ni postojati entiteti pojedinih naroda. Posljedice koje je takva legalizacija proizvela na unutrašnjem planu autor predstavlja kao proces u kojem etnička pripadnost postaje izvorom opštih političkih prava. Ovaj proces pretpostavlja prethodnu etničku identifikaciju građana radi pristupa javnoj vlasti. Zaključak ima sasvim praktične konotacije: Građani mogu ”postati državni službenici samo s pristankom jedne od stranaka koje imaju monopol imenovanja svaka za svoju etniju” (str. 61). Jasno je da je sa ovakvom konstitucionalizacijom naroda anticipirana i teritorijalna organizacija buduće Bosne i Hercegovine. No, navedeni dokumenti, autor to na više mjesta ističe, nisu izazvali etničku separaciju Bosne, ona je započela via facti. Ali, Rezolucija je ponudila teorijske osnove etničkoj podjeli teritorija, a platforma pravno-političke osnove ustavnom poništavanju države (in conclusio str. 63). Sve u svemu, rekonstrukcija ”dva bosanska dokumenta” pokazuje onu, danas zaboravljenu mjeru po kojoj su muslimanske intelektualne elite zajedno sa samoproglašenim političkim predstavnikom muslimanskog naroda, Strankom demokratske akcije, obavile pionirski rad na razaranju bosanskohercegovačkog državnog naroda. Da je time bitno olakšano srpsko-hrvatsko razaranje političke zajednice građana i da je država povedena prema dejtonskom projektu etno-konsenzualne demokratije, ne može biti sporno.

Slijedeći korak je rekonstrukcija ”zapadnog uma”, kako ga otjelotvoruju ovdje predstavljeni publicisti, filozofi i političari Edgar Morin, Georg Soros, Alain Finkielkraut, Bernard Henri Levy, Henry Wynaendts i Alain Juppé. Ni jedno od imena nije slučajno izabrano. Radi se o ličnostima koje su o Bosni pisale afirmativno, sa simpatijama, i tako pokušavale uticati na centre odluka ukazujući na konkretne nedosljednosti i neproduktivne poteze. Sva imena su, u najmanju ruku, suodređivala zapadno držanje u ”jugoslovenskoj stvari”, ali su istovremeno profilirali osjećanja i samosvijest lokalnih aktera. Haverićeva rekonstrukcija ih dovodi na pravo mjesto: njihove opservacije su negdje između solidnog diletantizma i ”iskrenih namjera”; zasigurno u miljeu nekompetentnih i predrasudama obojenih procjena koje zamućuju zdravorazumska zapažanja. Najčešće upotrebljavan obrasci za objašnjenje bosanskih prilika jesu ”bosanska multietničnost” i ”vječna uzajamna mržnja”. Autor upravo ovdje insistira na korektnom razumijevanju pozadine: figura etničnosti mora biti napuštena kao referentna tačka u pravnoj izgradnji države – ako se jedna država (kao Bosna) dovede u pitanje izvana, racionalno zasnivanje njene odbrane bi se utemeljilo na tipu uređenja čiji je samo jedan proizvod multietničnost, a ne na odbrani multietničnosti same. Zaključak opominje i podučava: ”(…) ako se samo Bosnu i Hercegovinu uznosi u nebo kao ’multikulturnu idilu’ to je stoga što se ona namjerno isključuje iz sfere kojoj pripadaju Sjedinjene Države, Švajcarska ili Velika Britanija, izrazito ’multikulturna’ društva. Posljedica toga isključenja jest da se, u javnom prostoru zapadnih demokratija ’linija odbrane’ bosanske stvarnosti znatno razlikuje od one koja bi bila usvojena kada bi se spomenuta društva našla na udaru topovske vatre” (str. 172). Drugi obrazac o ”vječnoj mržnji” ima literarne i historijske korijene – no on u percepciji zapadnih ”mislilaca” služi praktičnim potrebama: ako teritorijalna podjela, koju je Evropa predložila bude usvojena, pokazaće se prednosti etničkog separiranja. Jer, samo se tako može ophoditi sa činjenicom uzajamne mržnje, a narodi natjerati da žive jedni s drugima. Haverić ovakvu strukturu argumenata ubjedljivo obesnažuje i pokazuje da slična zapažanja predstavljaju školske primjere pseudo-normativnog diskursa koji sakriva ćorsokak u kojem se našla međunarodna zajednica tražeći razloge za neintervenciju.

Rekonstrukcije ovog dijela su začinjene detaljnom analizom jednog napisa objavljenog u rubrici Pisma čitalaca pariskog Le Monde iz 1995. i izvještaja Međunarodne komisije za Balkan iz 1995. godine (kod nas preveden kao ”Nedovršeni mir”, HHO/Pravni centar, 1997). ”Pismo” je predstavljeno kao ilustraciju sažetog iznošenja predrasuda, ali i kao metod prikrivanja stvarnih argumenata lapidarnim stilom. ”Izvještaj” je predstavljen kao analiza koja je ispod razine zdravorazumskog poimanja bosanskohercegovačke stvarnosti. Izvođenja su i ovdje, kao i u cijeloj studiji, uklopljena u briljantne rekonstrukcije, čije čitanje osvježavaju duhovite analogije, a prateća argumentacija osvaja pažnju i ubjeđuje.

Uz sve to je, kao posebno poglavlje (IV, str. 111 i dalje), obrađena tema ustavnog preobražaja Bosne. U njemu se postavlja prva orijentacija glede ustavnog razvitka od Republike do Anexa 4. Kako je ovaj temat smješten otprilike u sredinu prvog dijela istakao bih njegovu pojmovno-orijentacionu funkciju. Ovdje su postulirani okviri i kategorije koje će u drugom dijelu biti razvijene u zaokružene teorijske koncepte. Uz to, prikazanje organizacioni dio ”komunističkog ustava” kako bi se odredili jasni javnopravni okviri etničkom separiranju države. Jer, suprotno stavovima srpskih stručnjaka za ustavno pravo (npr. Kuzmanović, Lukić, Fira, Dmičić) koji su danas postali opštim mjestom ne samo ”srpske nauke o Ustavnom pravu”, nego su dijelom preuzimani u radovima eksperata za Balkan, posljednji republički Ustav nije predviđao dogovor triju naroda za donošenje političke odluke. Haverić sasvim tačno utvrđuje da se radi o potpunoj izmišljotini i objašnjava da su se odluke donosile većinom glasova ukupnog broja delegata, osim u slučajevima organskih zakona i promjene ustava za koje je potrebna kvalificirana većina. Ovo objašnjenje je konstitutivno za razumijevanje opšte etnizacije državne zajednice, ali i za razumijevanje fenomena koji na pozadini etnizacije javnog prava možemo označiti pojmom ”etnizacija Ustavnog prava”. Ni jedno ni drugo nije u centru Haverićevih rekonstrukcija, nego fungira kao neophodan analitički nus-produkt koji omogućuje shvatanje razlike između građanskog ustrojstva i prve legalizacije etnije kao ustavotvorca iz Vašingtonskog sporazuma. Takav nus-produkt predstavlja granično područje u kojem se prožimaju pravna znanost i znanost o politici. I upravo se ovdje otvaraju pitanja etnizacije društva i etnizacije javnog prava, dakle, problemi koji su u drugom dijelu obrađeni u formi teorijskog diskursa i predstavljeni unutar izabranih pojmovnih jedinica.

II.2.Drugi dio je, dakle, posvećen sistematizaciji rekonstrukcija iz prvog dijela i osiguranju jasnije teorijske potpore osnovnim tezama. Izabrani toposi dijelom zadiru u pitanja opšte teorije države i prava, dijelom osvježavaju premise savremenog politološkog diskursa; u svakom slučaju, vraćaju čitaoca na ”slučaj Bosna” i podsjećaju da pravnodržavne doktrine žive od proklamacija čije provođenje nije moguće jamčiti.

Nakon poglavlja ”Narod i nacija” u kojem se zaokružuje razlika između državnog naroda (nacije) i kulturno-biološkog naroda (etnije) slijedi unekoliko neizdiferencirano predstavljanje suvereniteta. Dolazi kratko i vrlo pojednostavljeno razmatranje pojmova država i granice, a zatim uz opis centralnih problema politologije i teorije države i prava, legalnost i legitimnost, preispitivanje historijske situacije u kojoj su ovi problemi došli na dnevni red kao pitanja raspada Jugoslavije, važnosti i važenja ustavnog i međunarodnog prava. Kao logičan nastavak se nameću pitanja demokratije i demokratizacije, sve u svjetlu problema volje i predstavljanja, a potom ispitivanje ”dijalektike manjina”, ovdje kao analiza njihovog obrazovanja i normativnog tretiranja manjina u Jugoslaviji. To je mjesto na kojem se konkretizira recepcija doktrinalnog stava o manjinama u jugoslovenskim prilikama. Jasno se ističe obrazac srpskih komunističkih rukovodilaca preobraćenih u nacionaliste: srpska nacionalna manjina ne postoji ako srpski narod iskoristi svoje pravo da živi u jednoj državi – način da se ovo pravo realizira jeste voluntarističko tumačenje prava naroda kojim se samo jednom, srpskom narodu omogućuje da definira druge, a ”etničko čišćenje” priziva kao priznat metod stvaranja države.

”Trpeljivost” i ”Identitet. Kultura” su naslovi zaključnih poglavlja drugog dijela. Trpeljivost je rekonstruirana na osnovu pitanja da li je fenomen kao moralni ideal spojiv s političkim idealom države. Zaključak upućuje da su u ”bosanskoj sredini” šanse za prevazilaženje formule trpeljivosti bile otvorene sa mogućnošću uspostavljanja pravnodržavnog uređenja. Ta je prilika, međutim, kratko po urušavanju komunizma, propuštena – povratak ka trpeljivosti kao nosećem principu bosanske državnosti je uspostavljen formama etnizacije javnopravnog odnosa. No, ovim nije dostignut ideal zajedništva apstraktnih građana, državljana, nego je uspostavljena zajednica kulturno-historijski definiranih etnija. Tako bosanski povratak paradigmi trpeljivosti, prema autorovom mišljenju, predstavlja eklatantan primjer historijske regresije.

Kritičko propitivanje nosećih teza multikulturalizma koje su nastale u okrilju debate o konstitutivnim principima i antinomijama multikulturnih zajednica (Kymlicka, Taylor, Walzer) slijedi u poglavlju o identitetu i kulturi. Analiza navodi na zaključak da univerzalno važenje multikulturalnih teza mora biti osporeno. Autor na primjeru raspada Jugoslavije i konstituiranja bosanske državnosti utvrđuje da je institucionalni pritisak konstitutivan za stvaranje i jačanje modernih kolektivnih identiteta. Jer, ”pripadanje nekoj skupini nije samo stvar slobodno izražene volje već, također, i vrlo često, stvar prinude” (str. 322). Kako ni nacionalni pokreti nisu ništa drugo do kultura ili bar njena bitna determinanta, odnosno, djelo narodnih masa koje egzistira unutar institucionalnog poretka, to je multikulturni stav da niko nije manipuliran ili prisiljen da prihvati kulturne vrijednosti koje predstavljaju javne ustanove, upitan. Haverić ga obesnažuje upotrebom primjera Jugoslavije i Bosne. Upravo su ovdje pojedinci izmanipulirani nepotpunim obavještenjima o posljedicama svoga izbora i prisiljeni da se upuste u kolektivne projekte koji su zadobili formu zločina. Zapadne demokratije, opredmećene u ”predstavnicima međunarodne zajednice”, su iz perspektive ove analize jasna potvrda kako su ciljevi tranzicije, koje je ona potakla i usmjeravala, izigrani izborom i povlaštivanjem ratnih vođa i prije nego što je rat započeo. Pouka koju autor izvodi glasi: u kulturno heterogenim autoritarnim društvima svako kolektivno pozivanje na realizaciju prava suprotstavlja individualnim pravima kojima zapravo mora biti data prednost.

Studija završava poučnim zaključkom u kojem se jasno zahtijeva da buduće intervencije za zaštitu osnovnih ljudskih prava budu postavljene kao pravilo, a nemješanje kao izuzetak. Ovaj stav zvuči kao kategorički imperativ svjetskoj politici, predstavlja, zapravo, koliko teorijski tačnu, toliko pravno jedva provodivu logičku izvedbu. Nadopunjuje je glavna pouka koju autor izvodi iz bosanskog slučaja: Nikakvim se kolektivnim zahtjevima u kulturno inhomogenim društvima ne smije priznati važenje prije nego se u potpunosti osigura zaštita pojedinaca! Sa ovim se svaki razuman čitalac mora usaglasiti.

III.Studija razbija stereotipsko mišljenje i ne ostavlja ravnodušnim. Ona najprije demitologizira poziciju muslimanskih intelektualaca zajedno sa SDA-nomenklaturom i pokazuje vrstu njihove odgovornost za etničku separaciju bosanskog društva. Ovim se stavlja tačka na debatu o ”raspodjeljenoj odgovornosti” za rat u BiH. Ona, zatim, nudi jasne parametre za uspostavljanje obaveza na strani internacionalnih aktera i egzaktno utvrđuje vrstu i stepen odgovornosti zapadnoevropskih intelektualnih i političkih krugova za ratne bilanse u BiH. Konačno, iz nje se može dobiti znanstveno validan materijal za novo ustavno uređenje i političku reformu koja u Bosni čeka na razumne političke snage. Njen bi osnovni princip morao glasiti: prvo definirati obim i vrsti individualno zaštićenih i nedodirivih prava, koja bez izuzetka vrijede na cijelom državnom teritoriju, a zatim utvrđivati obim kolektivnih prava etničkih grupa i način njihove zaštite.

Napomenuo bih na ovom mjestu da će pravničko čitanje zasigurno dovesti u pitanje materijalnu tačnost pojedinih stavova npr. o odnosu politike i (ustavnog) prava, o pojmu naroda ”koji su razvili pravnici”, o odnosu prava na samoopredjeljenje i suvereniteta, o pravnoj zaštiti kolektivnih prava ili izvođenju konkretnih prava i obaveza iz ustavnopravnih principa. O ovim problemima postoji, kako u internacionalnom pravu tako i u nacionalnim pravima, primjenjivo i dogmatski utemeljeno stajalište koje danas vrijedi kao važeće standard pravne znanosti, ali u rukopisu nije uziman u obzir. No, treba imati u vidu da miješanje pravnih argumenata ovdje ima funkciju ”režijskih iskaza”: oni ne govore ništa o znanstvenom tretmanu pravnih problema i njihovoj zasnovanosti, nego obrazuju tematski okvir i nude polaznu argumentaciju kako bi se analizirani problem situirao u politički i državni kontekst. Samo se pod tim uslovom miješanje pravnih standarda i pravničkih argumenata može prihvatiti kao (još uvijek) metodski prihvatljiv i argumentativno-tehnički korektan postupak.

Sintetički rezultati ove studije, obuhvatna razmatranja, preciznost i sofisticiranost argumentacije, kao i istančan osjećaj za pravac analize, ali i jednostavnost i jasnoća izlaganja, čine je jednim od najtemeljitijih i najznačajnijih istraživačkih radova u aktuelnoj bosanskohercegovačkoj politikološkoj produkciji. Još jednom bih istakao da njenom znanstvenom kvalitetu doprinose metodološki konsekventne analize političke prakse u Bosni i Hercegovini nakon ”prvih slobodnih izbora”. Uz to se premise liberalnih demokratija, odnosno, liberalno-demokratski ideali kao moralni regulativni cilj dovode u kontekst bosanskog državnog razvoja. Oba aspekta – politička praksa i ideali političkog liberalizma – su iskorišteni kao analitički most prema razumijevanju bosanskohercegovačke državne involucije, odnosno, kao ontološka premisa za razumijevanje odgovornosti ratnih aktera i globalnog suverena, međunarodne zajednice.

Studija ima još jedan, ne manje važan, akademski nus-produkt: ona ilustrira mjeru u kojoj internacionalni eksperti fungiraju kao površni i nekompetentni prepisivači socijalnih rituala i političkih događaja, ali i kao nosioci konkretnih ideologija kojima boje sopstvene analize Nakon ovog djela bi moralo postati jasno da kompetentne analize u ovom kulturnom krugu ne može biti bez temeljitog poznavanja lokalnih jezika, bez odličnog znanja političke kulture i državnopravne historije, konačno, bez perfektnog senzibiliteta za domaću običajnost i politički ritual. Tarik Haverić je na najbolji način zadovoljio sve kriterije – studiju ubuduće neće moći zaobići univerzitetski krugovi, ali je treba preporučiti domaćoj političkoj nomenklaturi kao bukvar iz demokratije. Preporuka je upućena i širokom krugu čitalaca, svima koji bi htjeli iskusiti objektivnu, ideološki neopterećenu i znanstveno kompetentnu valorizaciju bosanskog političkog i ustavnog modela.

____________________

* Autor je profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Leipzig (Njemačka)

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Zadnja stranica [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Zadnja izmjena: 2007-04-14

ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden