|
San me doveo pred vrata pravednijeg svijeta.
Ogromna, nevidljiva, a dobro znana, otvarala su se i zatvarala propuštajući unutra samo karusele probranih duša. Zaustavio sam se pred portom pravednosti. Nisu me puštali unutra. Na nemušto očajničko pitanje ”zašto”, odnekud je u eteru prolebdio odgovor ”nije došio tvoje vrijeme”. U odgovoru sam još naslutio da moja duša još nije zrela. Trebalo je proživjeti do kraja školu nepravde i bola da bi se kapija otvorila i pokazala savršenstvo.
Ljutit na ustrojstvo lupio sam poput zemljotresa nogom u jedno odškrinuto krilo vrata medu svjetovima. Činilo se da su se granice uzdrmale i pomjerile, a praiskonska bol u slomljenom palcu lijeve noge doprla je do utrnula mozga kroz uzdrhtalu koštanu srž.
Buđenje je bilo bolno, a kuća je poskočila od udarca palca u tvrd zid.
Ne vrijedi, izgleda, udarati ni glavom (ni nogom) u zid sudbine. Izgleda da je naka nafaka sniti i čekati da se zid sam sruši. A vječnost čeka dugovjeka dušu čovjeka do vijeka, pa ko dočeka.
|