|
Pod uspavljujućim svjetlom
duguljaste kutije,
olovka topla, a pogled je stran,
kuda i kako kroz maglu putujem
ne znam ja kamo, nit’ želim da znam.
Mutna al’ topla lopta me prati
možda bar ona put ovaj zna.
Žuti se s neba, kraj mene sjeda
nosi sa sobom oblak mi slan.
Za ruku uhvati mjesec
umotaj u papir i okači na zid,
budi kao oblak – prati ga svud.
Možda ti pokloni ljubav
i zauvijek ostane pun.
Mostar, 3.2.2007.
|