|
Kada bi se mogli dodiri zadrzhati,
izvan sjec'anja
ili uspomena,
pobrani i nosheni sa sobom,
kao kada se tijela u sebi
sahranjuju,
a onda tako sjedinjeni
da uskrsnu u neprestanu
dodirljivost,
da li bi onda nestao
kao drhat s mamca
taj neulovljivi ostatak?
Ponoc'no klonuc'e
lice prekriveno
maramom bjelijom
od snjega
dusha sakrivena
duboko
u glavi
mirno,
premirno
zatvaraju se
te premorne ochi.
Kao
rechenica prva
nakon duge priche
dodje
sumrak,
i nasta noc'.
Nekog nemir
Budnog
drzha.
Opet kao
nekog tudja pricha.
Iako je bila samo izmishljena.
Svjezh sok od narandzhe i
medeno zasladjena vruc'a chokolada
za doruchak prije svitanja.
Za koga
to ne bi bilo
sjec'anje na djetinjstvo?
Ne,
ne reci:
”Za mene!”
Nec'u
da smo stranci
prije samog pocheka.
Ja sam vishe
poezija nego
sve mi pjesme
Jedno lice
u ruci,
Ja,
od gladi neposhtedjen,
od samotnje stjeshnjen,
ja,
dokazan, ne
sluc'en.
Ja,
ne vi.
Ja,
plug i kolac,
noc' i zamka,
zrak i osmjeh.
Moj spas
Ja.
Ja, ta ideja:
”Ja, taj smisao!”
Ja, ne smisao. Be-
smisao, smisao, ne
obrnuto. Ja sam
oboje, ti i ja,
vishe od tog samo jednog
mi.
Ko nishta
nema rec'i,
taj pricha o sebi
stidi li se stablo
kad u jesen
s njeg lishc'e opada i golo stoji
da ga prolaznici ismjejavaju?
Da li je jesen nesramna,
zato shto mu bez stida,
kao s Krasuljka,
list po list otkida?
Lahko je, rec'i,
biti drvo, ne zhivjeti,
u ove dane, ova praznina,
bez svojih tragova.
Trebam li se sramiti za svoju
poshtenu sudbinu,
svoje shtake i
svoje shtule?
Sharene kuc'ice nisu za mene,
princip mi ne da da glasno pjevam,
osim kada sam pijan ili
sam – kao na primjer sada.
Neko drugi
drugachiji sam.
Njemu slichan.
Ja – Neja.
Stidim
se, kao
shto se
treba.
Samo ponekad mi se chini
da sam kao Dedamraz:
koji poklonima natovaren
ulazi u neku praznu kuc'u.
|