|
Čerkezov rukopis je jedna jezička i misaona sehara o bdijenjima i htijenjima čovjeka, o ćudima raskošne ali i nemilosrdne prirode njegovog zavičaja i zemlje Hercegovine koja je autorova opsesija, a on njen zatočenik – zemlje koja surovo kažnjava i prašta, otima i daje, voli i ljubi. Za desetak, petnaest minulih godina, ratnih, poratnih i mirnodopskih, Zlatko Čerkez slijedi svoju misao, onu najsvojskiju kojom je izgradio čvrst koncept života i svog poziva prosvjetnog radnika pa će, zasigurno, ovaj literarni sanjar postati – ako već nije – zanimljiva pojava u našoj zajedničkoj i svekolikoj hercegovačkoj spisateljskoj baštini.
Pred ludačku agresiju na našu zemlju ovaj je autor bolno i zamorno posmatrao stolačko, blagajsko i mostarsko nebo po kome su procvali rojevi krvavih zvijezda, kao ognjene ptice, kao topla i, skoro, ugašena mala sunca u beskraju. To mogaše činiti samo onaj koji je znao voljeti, odoljeti i preboljeti, ko je znao trpjeti i ko je imao dušu za patnju, ali i za borbu.
Nakon početničkih lutanja i nesnalaženja, ispoljenih donekle i u prvoj objavljenoj knjizi ”Pričaj, Bregavo!”, sada se Zlatko Čerkez oglašava novim, smjelijim stilom i izrazom, čime svoj rukopis transponuje u solidno i pitko poetsko štivo u kojem postiže ono što je, možda, najpresudnije i najdragocjenije – stvaralačku individualnost znatnog potencijala. Taj nesumnjivi potencijal je i dalje otvoren za nova traganja i osmišljavanja svog pjesničkog progovora, jer Zlatku Čerkezu valja još dosta raditi da dosegne cilj, što znači da potpisnik ove recenzije vjeruje u vitalnost ovog autora koji impresionira svojim izrazitim kolorističkim temperamentom, svojim osobenim doživljajem zavičajnih voda i starina, uvijek s karakterističnim detaljima našeg miljea.
To se naročito zapaža u pjesmama: Lebdim, Aksioma, Omrkle ne osvanule, Život, Drveni točak na rijeci Buni, Buna, Matica, Urađeno, Blagaj, Suho korito, Fantaziram, Korak i dr.
Čitajući ove stihove, stiče se dojam daje Čerkezova opservacija toliko ukorijenjena u ovo tlo, da mu nije lahko naći uzora u njegovoj generaciji. Njegova poezija je jasna, strukturalno čvrsta i logična, uvjerljiva u slikama i metaforama. Očigledno je da Čerkezovi stihovi imaju svoj lirski dah, da su racionalnost, konciznost, pa i škrtost njihova odlika. Samo ponekad ovaj autor djeluje narativno, kida i presijeca riječi da bi ih ponovo vezivao u neobične spregove koji imaju, gdjekad i nemaju prirodnu potrebu za udruživanjem.
U svakom slučaju, Zlatko Čerkez uspijeva u ”brušenju” svojih pjesama i u nakani da, stih po stih ispuni jednostavnim smislom, što je potvrdio i s čitavom rukoveti objavljenih pjesama u časopisu ”Most” u kojima, nesporno, svoje lirsko iskazivanje dovodi do prečišćenog, autentičnog domašaja. Uvijek u želji da nastavi i slijedi blistavu i prebogatu književnu tradiciju Stoca, Mostara i Hercegovine, i u težnji da grad na Bregavi vrati onaj duhovni i civilizacijski sjaj koji je imao, uprkos svim nedaćama, podvalama i opstrukcijama.
U tom znaku, autoru čestitam i želim nove stvaralačke uzlete i sa zadovoljstvom rukopis preporučujem za štampu, uz sugestiju autoru da svom novom rukopisu dadne naslov: ”Sunčani krvotok”, ”Rijeka života”, ”Gnijezda u srcu”, ”Zemljana sinija”, ili kako on sam odluči.
|