|
Dvosmislenost stoji uz uzburkanu sliku
nepomičnog stabla ironije.
Pa onaj portret na kojem ne egzistira čak
ni jedna crta ličnosti.
Sila koja se proteže putem vječnosti,
ne osvrćući se za ostalim dokumentima impresije,
postavlja pečat na grudima ovozemaljskih vukova.
Realnost ne postoji,
samo je imaginarna i prati nas baš poput sjene,
ne odvaja svoju jačinu od našeg bića.
Uvijek nas nadovisuje,
pokušava nas progutati svojim tamnim,
nedohvatljivim pritiskom,
a mi nikako da se probudimo iz ovog sna.
|