|
Lice je bilo bez izraza i dok su se mijenjali krajolici izvan voza, ništa od njih nije išlo ka unutra, čovjeku. Lice je i dalje bilo isto. Dobila je želju da ga ispuni, oboji, oslika borama, okomitim, horizontalnim, da povuče usne na gore ili na dole.
Nije se ni najmanje trgnula kada se začulo praskanje na sve strane, detonacije, paljba. Fascinantno je zurila u lice muškarca, kojeg se ništa nije doticala. Kakva li je to ogromna životna nepogoda zbrisala sa njega baš sve, pitala se, dok joj se muka povećavala, jer je osjećala da je lice nasuprot njoj skamenjeno, otuđeno od čovjeka samog i osuđeno na onu vrstu beživotne pokore, koju čovjek odredi sam sebi, nakon što okusi zlo.
Svjetla su titrala napolju, a punim kupeima su hodali ljudi u uniformama i oni rijetki bez. Svi su se oni slijevali u jednu masu, najsličniju mutnoj rijeci koja plavi i ostavlja talog truleži.
Čovjek je promjenio ugao gledanja. Nije bila sigurna, gleda li on to uopšte, ili se očne jabučice tek tako pomjeraju, mimo njegove volje, gonjene prirodnim refleksima.
|