|
”Hmmmm, Tito? Ko je sad Tito? I kako bi on mogao sve ovo sprijechiti? Bi’ li ja, da je taj chiko zhiv, mogla sada jesti ’Zlatnih Osam’? Bi’ li ja mogla prelazit preko Starog mosta i opet se smijat dok mama pokushava da me nauchi kako da ne padam preko skoro svakog praga na Starom…?”
Dijete, k’o dijete, u glavi samo chokolada, smijeh i ono shto djeca vole.
A sad kad pomislim… Je li taj chovjek mogao sprijechiti godine mraka, bi li uspio sprijechiti toliko mrtvih, toliko mrtvih zhena i djece, bi li meni i ostaloj djeci bilo omoguc'eno normalno djetinjstvo, shkolovanje kao shto je bilo djeci vec'ini svijeta??
”Ma, ustat c'u”, tiho sebi kazhem.
Ustajem i ulazim u”dnevni”.
Pospano lice mi osvijetli vatra shto viri iza odshkrinutih vrata velikog, smedjeg shporeta. Svi se pochinju shaliti na moj rachun, na rachun mog spavanja.
”Oooo, odakle tebe prije, tek je chetiri popodne.”
”Je li stvarno?”, pitam, a mama klima. ”A je l’ to po noc'i?”, opet pitam, a sestra odgovara:
”Nije Inga, nego po danu… Chetiri ujutro je naveche, odnosno ujutro”, i opet smijeh.
Ja samo slegnuh ramenima i uzeh tek ispechen hljeb. I ”dubim” ga.
(Kao mala, imala sam naviku da jedem samo sredinu hljeba, a koru bih ostavljala drugima. Taj moj velikodushni chin bi zvali ”dubljenje hljeba”.)
Smiju mi se i zbog toga.
”Nemoj da sluchajno polomish zube. Ne znam kako bismo to prezhivjeli. Evo granate i nekako, ali da bude neshto tvojim zubic'ima… Bozhe sachuvaj!”
”Samo da znate, ne shljivim ja vas ni dva posto”, sikc'em smijuc'i se.
”Reci nam neshto novo”, i svi se smiju.
Sjedim neko vrijeme na tvrdoj sec'iji i shutim… Kad, opet spominju Tita.
”Odlichno”, pomislih, ”sad c'u ih putat ko je Tito!”
I pitam. Daidzha mi kazhe: ”Dodji, sjedi da ti kazhem.”
I ja mu sjednem u krilo, a on pochinje objashnjavati, jednostavno i sazheto kako se chetverogodishnjakinji i mozhe objasniti. Sjec'am se da je rekao otprilike ovako:
”To je, Inga, chovjek koji se jednom radja. Bio je predsjednik bivshe Republike Jugoslavije koja je zbog njega bila ugledna, i u svijetu priznata, a zbog njegove smrti je bivsha. Dok je vladao, u zemlji je bilo jedinstvo; zhelio je u svijetu postic'i mir i svakom djetetu omoguc'iti lijepo djetinjstvo i dobro obrazovanje jer su djeca, kako je to chesto i naglashavao, stepenica na kojoj stoji buduc'nost zemlje. Puno ljudi, i obichnih kao i poznatih ga poshtuju i uvijek c'e i poshtovati, te uvijek nalaze lijepe rijechi za njega. Tako je Branko C'opic', znash onaj chiko shto je napisao onu izokrenutu prichu, shto ti je mama chitala neki dan…”
Ja klimam glavom. ”E, on ga je uporedio sa ’divom koji je doshao iz narodne bajke, izvrshio besmrtno djelo oslobodjenja i ponovo se vratio u bajku’.”
”Aha… A kad je zhivio, kad je umro?”, zainteresovano sam pitala, jer sam htjela saznati vishe o chovjeku o kojem tako lijepo pishe Branko C'opic' chije su mi pripovijetke bile najdrazhe…
Nastavio je: ”Rodio se davno, 1892., a umro je 8 godina prije tvoga rodjenja, znachi 1980. Uradio je mnogo dobrih djela, znao je slushati narod, znao je shta treba narodu i znao je kako to da dobije. Volio je narod. To narod lahko osjeti, te je i narod ubrzo zavolio Tita. Jer, Tito je zhelio poboljshati Jugoslaviju, Tito je zhelio poboljshati cijeli svijet. Nikad prije njega Jugoslaven nije bio tako ponosan shto je Jugoslaven. Osvjetlao nam je obraz i svugdje smo bili priznati A kad je umro, polahko ali sigurno smo tonuli u mrak i evo, vidish i sama da smo sad u mraku. A ovaj mrak je nastao zbog toga shto su se ljudi mjerili po tome ko je koje nacionalnosti i religije. Inga, nikad nemoj prosudjivati po tim i slichnim stvarima! Samo gledaj je li neko dobar ili losh. Ako je losh, kloni ga se, ako je dobar budi s njim i pomazhi mu, a ako mu ne mozhesh pomoc'i, nemoj mu ni odmagat.”
”A da je on zhiv, ne bi bilo rata, je li tako?”, i dalje propitkivam.
”Nikad se ne zna shta bi bilo, to se ne mozhe znati. Ali ja mislim da on nikad ne bi dozvolio rat iz ovih razloga. Glupih razloga. Tako da ovog rata ne bi bilo da je on zhiv, a ti bi se mogla igrati sa drugom djecom, slobodno, vani pod vedrim nebom. Bilo je lijepo zhivjeti u njegovo vrijeme, ali sad je drugachije. Medjutim, ni ovo nec'e trajati vjechno, tako, nemoj se brinuti, brzo c'esh moc'i izac'i vani i trchkarati Cernicom i Bulevarom.”
Zadovoljna onim shto sam chula, ustala sam, uzela svoju najdrazhu i najljepshu Barbiku s kosom dugom do chlanaka i pochela se igrati sama, mashtajuc'i o prelijepom proljetnom danu u kojem se nec'e osjetiti miris baruta i u kojem c'u moc'i da se igram sa svojim novim prijateljicama…
To je bilo moje prvo ”upoznavanje” s Titom, njegovom mudroshc'u, hrabroshc'u i zasluzhenom slavom. Poslije rata, kad sam vec' malo odrasla, chula sam dosta ljudi kako se zaklinju: ”Tita mi”, pa sam se josh vishe zainteresovala za njegova djela… Zheljela sam da saznam o chovjeku koji je ostavio takav utisak na toliko ljudi… Zbog toga sam zamolila onog istog daidzhu da mi da knjige o njemu, one koje rat nije uspio unishtiti. Sa korica knjiga se smijeshilo Titovo dobronamjerno lice, a sadrzhaj unutar korica je tjerao moje lice na osmijeh chitajuc'i pohvalne stvari o njemu, njegovim akcijama. Njegovim zalaganjima, njegovoj praktichnosti, njegovoj svestranosti.
Zbog toga sam bila iznenadjena kad sam prvi put chula da ga neko psuje. Ali, odmah sam se sjetila rijechi jednog vojnika iz Londona koji je bio u prilici da upozna Tita. On kazhe:
”Chovjeku se Tito mozhe svidjati ili ne. Nekima se ne svidja. Chovjeku se 20. stoljec'e mozhe svidjati ili ne. Nekima se ne svidja. Ali oni idu zajedno, taj chovjek i stoljec'e. Buduc'a pokoljenja sjec'at c'e se Tita kao jednog od najvec'ih vodja otpora u historiji.”
Slazhem se s njim. Iako nisam zhivjela u Titovo vrijeme, urezano mi je u sjec'anje sve shto sam prochitala i chula o njemu, i ponosit c'u se chinjenicom da je sa nashih prostora. On je omoguc'io bolji zhivot tolikom broj ljudi, pa mislim da zasluzhuje svaku hvalu.
Ne znam… Mislim da bi mi bilo ljepshe zhivjeti u njegovo vrijeme… Mozhda i zbog svih tih pricha o lijepom zhivotu za vrijeme njegove vladavine, a mozhda i zbog chinjenice da sam prozhivjela rat u najranijem djetinjstvu…
Ne mogu da ne spomenem rijechi nekog anonimusa, koje su mi se jako svidjele:
”Dok je ’bravar’ bio na vlasti, sva vrata su nam bila otvorena.”
Koliko tu istine ima… Danas nigdje bez vize, danas nigdje sa nashom diplomom…
Ma, zhivio drug Tito! Zhivio u srcima svih rodoljuba, pravednih i poshtenih ljudi, kakav je i sam bio.
Inga Kotlo, uchenica IV razreda II Gimnazije
|