|
Sve te zadjevice nastanjuju se u mojim borama i mojim zorama. Ponovo, crno platno razapinju dani i noći iz zvjerinjih provalija. Zanijemio glasnik probuđene duše svijeta!
Neukusno je etiketirati, vrijeđati i hvatati za gušu naše ”lidere” koji su ovih dana u Briselu i Vašingtonu raspravljali o ustavnim promjenama u Bosni i Hercegovini. Ali su prevršili svaku mjeru. Evo što zanemaruju Dejton i nalaze mu stotinu mahana, što se šegače i sprdaju s otmjenim gospodinom Pedijem Ešdaunom – i jedni i drugi i treći udaraju istom ćuskijom u temelje bosanskohercegovačke državnosti i samobitnosti: osporavaju AVNOJ i ZAVNOBIH, a riječ oslobođenje od fašističkih okupatora i domaćih izdajnika 1945. godine – stavljaju pod znake navoda!
O Svemilosni i Svemogući, molio bih te, ipak, da im ovo ne uzimaš za otežavajuću okolnost na Sudnjem danu. Neuki su i nedorasli da vode jednu seosku ili prigradsku mjesnu zajednicu, a kamoli jednu zemlju sa hiljadugodišnjom tradicijom.
Tako, bude ono vrijeme kada se okopile neljudi i kada majke krvavim mlijekom djecu doje. Bude rat, pa onda mir. Bude sreća i rahatluk, a zatim zavlada kuga i morija… Prođoše dani, godine i decenije kao melodija kroz violončelo. Sada su na sceni neki novi ratovi i mirovi. Svi hoće da na zategnutom užetu čvor razmrsuju, ali ih, izgleda ni anđeli ni vukovi ne čuju.
Tako, često sretnem starog Mostarca, znanca iz djetinjstva i mladosti. Samo se rukujemo. On ne priča. Ućutao ga rat, dva rata, tri rata, nevolje, šta li. Ali, neki dan progovori. Progovori bolno, iskidano i s naporom:
… – Komšija, šta se ovo zbiva, zaboga miloga… okren’o se dunjaluk… Zar nama Bosancima i Hercegovcima moraju Amerikanci da kroje kapu – reče i opet zašuti, kao zaliven.
Šta odgovoriti dobrom starom čovjeku!
– Mene više tišti tvoja mala, jadna penzija, i još dosta, dosta stvari, nezaposlenost, razjedinjenost grada, prljavština, a – trenutno – ponajviše me tišti što su lopovi, zapravo neka organizovana banda kradljivaca i trgovaca odnijeli gotovo sve šahtove-slivnike s gradskih ulica i sokaka u koje ljudi po noći i nevidjelici, ali i po danu upadaju, lome rebra, ruke, noge - dodadoh. I opet se rukovasmo. Bez riječi i pozdrava.
Pomislih: čovjek je u pravu. On je zabrinut za sudbinu svoga grada i svoje zemlje, za Mostarce, Bosance i Hercegovce koji, uprkos svemu, ostaju ovdje gdje smo korijene pustili. Ali, i pored svega što se dešava okolo nas, i u nama, on nije obeznađen, niti je zakleti pesimista. On vjeruje da je njegov grad, ma kako da ga ustroje, vječan, kao što je sama ljubav besmrtna.
Zato: valja odbaciti oholu svirepost i okrenuti se – ne zaboravu – nego praštanju i voljenju, okrenuti se životu, današnjem i sutrašnjem, životu novih generacija koje će prevazići ratne i poratne drame i traume.
Bez toga, nema selameta ni berićeta: nikada se nećemo približiti jedni drugim, niti ćemo zavoljeti i osjetiti svojim sve ono što se stvara i što je vijekovima stvarano na ovim prostorima. Ideolozima mržnje, podjela i svojatanja nije toliko stalo do svog naroda, koliko im je do takvog ”svog” u kome bi oni bili u dominaciji nad drugim i drugačijim. Protagonisti nacionalne samodopadljivosti zahtjevaju monopol nad svim i svačim. Iz dana u dan, već drugu deceniju mi postajemo sve udaljeniji jedni od drugih, zaboravljajući da smo ikada (ako smo, a jesmo) živjeli složno i zajedno.
Dobra djela i plemenite inicijative što su nastajale ili nastaju u bilo kojem dijelu grada i u zemlji Hercegovini i Bosni trebalo bi da budu prihvaćene u svakoj sredini. Podjednako… Ovako više ne ide. S đavolom nema šale, svi zajedno smo izvrgnuti nezapamćenom ruglu. To je vjerovatno htio da poruči i moj ćutljivi komšija, i to na svoj čovjekoljubivi način, lišen gorčine i staračkog zlopamćenja.
Nekada, u mladosti on bijaše u svakom pogledu harmonična ličnost, da ne kažem mostarski šeret, liska, uvijek nasmijan, vedar i drag. Volio je život i pjevao, a sada plače zbog svoje zgažene zemlje i svog raspolućenog grada.
Još uvijek dvograda, Dovraga!
|