|
”Alene”, shapnula je Evelina, ”zashto, zashto se…” Ruke mu je drzhala na licu i htjela josh neshto rec'i.
”…Sada na onom proplanku, draga, raste divlje cvijec'e bez mirisa i shutljive crne ptice kruzhe nad njim, a ja stalno chujem korake…”, prekine je mrmorom. ”Koraci…”, ponovio je a neshto u njima govorilo mu je da su Evelinini. Da, ponovno prema Crvenim stijenama idemo, pomisli. I pun jeze vec' stoji nad njima. U sjec'anje mu se vrate one ljetne kishe. Koje je uvijek volio… I ogromnih tmastih oblaka koji najedanput odnekud nahrupe kao prijetnja nad grozdom kuc'ica u dolini.
Nechiji koraci su sasvim blizu…
Uskoro se lagano otvorishe vrata kupea i poput lepeta malog noc'nog leptira zashumjeshe kretnje i glas nepoznate djevojke:
”Je li slobodno?”, upita odlazhuc'i veoma teshku knjigu shto se moglo primijetiti po njenom drzhanju i zadihanosti.
Alen pogledom pokaza na prazan kupe koji je jurec'i kroz tamu ljetne noc'i sada u ozrachju njezine neobichne ljepote postao prijatniji.
Smjestivshi se, elegantnim pokretima iz torbice izvadi kutiju s cigaretama, kresne upaljachem koji medju lijepim, njegovanim prstima, umjesto plamena proizvede stotinu iskrica. Neobichan i prodoran pogled zadrzhi na Alenu… pa mu se tiho i uchtivo obrati:
”Oprostite, imate li shibicu?” Ne sachekavshi odgovor, pruzhi mu ruku i reche kratko: ”Irena.”
”Alen…” Izusti tiho svoje ime stegnuvshi joj njezhno ruku i prije nego potvrdno odgovori na pitanje, mashi se dzhepa. ”Tu su shibice sigurno”, promrsi, i u tom trenutku nechim neobjashnjivim proguta ga noc' u kojoj zamre svaki zvuk. Sad se vlak nechujno klizec'i provlachio kroz tunele, da bi izbivajuc'i na nepoznate bezbojne predjele, beshumno nastavio juriti…
”Ah, da”, trgne Alen: ”Imam upaljach. Uvijek je tu.”
”Da ugasite mrak?”, primijeti djevojka prinosec'i cigaretu malom treperavom plamichku. Alen na njenom sada osvijetljenom licu zadrzhi pogled… Htjede neshto rec'i, ali zasta gledajuc'i kako s uzhivanjem uvlachi prvi dim.
”Bash tako”, odgovori poslije krac'e stanke i ne snashavshi se nakon njezine duhovite primjedbe. ”Pa… slozhio bih se s vama. Svijet je pun mraka, zar ne?”
”Imate pravo na koji god mrak mislite. Mnogo je tame u svijetu.” Rekavshi to nechija volja kao snaga nevidljive ruke okrene je prozoru. On u noc'nom staklu ugleda lice, malo poznato lice i glas, daleki glas nekontrolirano se izvi prema njemu: ”Spavaj… eno, tamo su bijeli oblaci… i miris livada. Snivaj… I ja spavam, budan, jer chekam hoc'e li u plamenu smrti zemaljske opet zamirisati ona bashta kad… prodju stoljec'a a iz nashih zjenica prhnu mrtve ptice…”
Hej, s brda struji sjeverac. Svjezh i prijatan. Snjegovi c'e doc'i, izdaleka. Kako c'esh, ljubavi, u hladnoc'i grobnoj…?, i otac se prikljuchi pogledom uprtim u zime i daljine.
Navikne se, na sve se navikne, shapat dolazi iz nesagledivosti.
Shutec'i, iz mraka i mira gledaju ga nepomichne ochi nepoznate djevojke. Moja sestra zvala se Snjezhana, pomisli za sebe. Nije znao koliko je proshlo vremena do trenutka kad se sjetio razgovora i, kao da mu kontinuitet i nije bio razbijen, nastavi u neobjashnjivom trenutku prekinut dijalog:
”Tama je zapravo u ljudima”, odgovori, vjerujuc'i da potkrepljuje njenu maloprijashnju tvrdnju. ”Otuda je i svako zlo koje nas pritishc'e, sva ta mrzhnja koja nas okruzhuje, koja je zarazila svijet. Da li c'e nekada postojati drushtvo u kojem c'e se ljudi znati voljeti? Jer, zlo zapravo vlada svijetom.”
U Alenu se pokrene chitava bujica na nehotice zachetu temu, ali osta na licu samo grimasama manifestirana i zadrzhana u njemu svojstvenom grchu. Da li onda uopc'e postoji Dobro? pita se.
”Da ga nema”, brzo odgovori djevojka kao da mu chita misli, ”ne bi ni Zla bilo, Zla kao njegove suprotnosti. Ni Najvec'eg Dobra ne bi bilo. Zar nije tako?”
”Hoc'ete rec'i”, ustrajava Alen, ”da bez postojanja zla ne bi bilo ravnotezhe na kojoj pochiva svijet i kao fizichka…”
”I kao duhovna pojavnost”, prekine ga djevojka.
”To i htjedoh rec'i… Dakle, postojanje zla u svijetu potvrdjuje postojanje neke vrste drugog pola, shto znachi Dobra, nekog najvec'eg D…”
”Upravo to”, ponovno mu, bez isprichavanja, ne da zavrshiti misao, ”jer, dozvolit c'ete, nishta u svijetu nije PO SEBI ni dobro ni zlo.”
Nevjerovatno, ali kao da sam znao da c'e se ova djevojka pojaviti, pomisli dok je ona, naglo zashutivshi, otvarala knjigu na mjestu oznachenom ljubichastim papiric'em.
”Znachi da ste prorok?” upita ne podizhuc'i pogled s knjige.
”Kako to mislite… prorok?”
”Pa… ochekivali ste me.”
”Kad sam vam to rekao?”, pitanjem zbunjeno odgovori i – zastade. Neobichno jasno chuje svoje rijechi, a isti glas dopire od prigushenog hoda kotacha, glas koji nastavlja: ”Prije nego shto ste ushli, tu knjigu sam vec' vidio u nechijim rukama!”
”Mogli ste je vidjeti samo kod mene, jer je drzhim vec' chitav sat, a od vremena kad sam ushla vi niste nigdje izlazili. Takodjer ste pazhljivo slushali ono shto sam chitala”, mirno objasni zagonetna djevojka.
Chitala? Shto je chitala? On se pobuni… chudec'i se, a trzne se kad mu se licem uokvirenim omaglicom okrene neka davna radost, dio nestalog zhivota. Nevjerovatno! Moja… Ne! Ne! Nije moguc'e. Nemoguc'e je! Se… moja – seka?! Mala Snjezhana… Kako, ovaj, kako? Zar ona nije… umrla. Davno. Bila je mala, sasvim mala… kad je… oh, Bozhe moj (!) gore u planini, na izletu…!! Licem je uronio u dlanove. Chemu se nada taj… taj silovatelj i ubica?! jeknuo je. Eho mu u srce vratishe planine, i on prozbori: Eno… chujem svoju seku… i lice joj vidim, zaustavljeno i okamenjeno. I majka je tu. Isto je tako njeno beskonachno toplo srce stajalo u jednom izgubljenom ljetu nad provalijom, nad pruzhenim ruchicama… nad bespomoc'nim glasovima iz dubina koji su se zavrshavali rijechima: Mama, mama…!
U kojoj mjeri i koliko bolno je taj trenutak raznosio onaj majchin najrudimentarniji oblik vjere da ljudsko bic'e, osim ako nije monstrum, mozhe zaustaviti put rasta i razvoja malom, bezazlenom, nevinom bic'u koje ima pravo na zhivot… i radost?
”Mama, kazhesh RADOST, SREC'A…! Ha, ha, ha…”, smijeh se prolamao dolinom kao umiruc'a zvijezda u beskraju, pretvarajuc'i se potom u neobichan sjaj bijelog oblaka pare koja je ispushtena iz lokomotive shishtala medju brdima na maloj zheljeznichkoj stanici. Alen jasno vidi stanichnu zgradu i lice djevojke kao obrise daleke snjezhne planine. Osvrne se, ali osim knjige koju je maloprije vidio u njenim rukama, nikoga nema. Vlak se pokrene s nekoliko kratkih trzaja. On otvori knjigu na zabiljezhenu mjestu.
I tek tada shvati da je njegova. Od naslova ispisanog kurzivom koji je glasio: JA I OVO TI PORED MENE, ide dalje pogledom: ”…Ovo ti…”. Pa to sam slushao noc'as. Gdje? Od koga? Shto se deshava? Umjesto odgovora na uzrok noc'nih koshmara, on zbunjeno utisne poljubac na Evelinine tek probudjene usne i tek jasno chuje maloprijashnje svoje rijechi – Evelina ih izgovara budec'i se. On pogleda prozor na kom su se ocrtavali prvi zraci zore. Jedan krajichak njegova oka biljezhio je kako svanjiva blago jutro ljetno. Na maloj stanichnoj zgradi slova postajashe jasnija. Poredana su u rijech BRADINA.
”Bradina”, Evelina proshapc'e i nastavi: ”Alene, sanjala sam tezhak san! Ponovno.”
Gledao ju je razrogachenim ochima, zblanut.
”Znam na shto mislish… Sutra je…”
”Cvijec'e”, prekine je, ”buket ruzha, svijec'e, krizanteme. Ah, da, nema sada krizantema.”
”Ne, nema krizantema”, kratko odgovori, ”a shto se cvijec'a tiche, to sam sve vec' pripremila. A san c'u ti, ipak, kasnije isprichati”, reche ne michuc'i ruku sa njegova chela kao da mu bdije nad sudbinom, kao da ga vec' sada smiruje kad sutra na proplanku na malom grobu iznad Bradine upale svijec'e i sjete se zlochina neprimjerenog ljudskom bic'u… Obje ruke (kao da ispoljava nachelo: Tvoje dobro – i moje je dobro) drzhala je na njegovu licu okrenutom prozoru iz planinske kolibe, tamo gdje vjechno miruju daleki vrhovi snjezhne planine.
|