|
Sklavinos Savas, dakle, polazi od misli da se bajka ne obraća jednoj dobnoj skupini, djeci koja su to po godinama nego se obraća djetinjskom u čovjeku, potisnutom pamćenju sa početka postojanja. Iako to nigdje izričito ne kazuje, on očito dijeli mišljenje njemačkog pjesnika Šilera koji je, u nadahnutom tonu, tvrdio da se ”dublja značenja kriju u bajkama koje je slušao u djetinjstvu nego u istinama” kojima ga je ”naučio život”.
Autor ”Simbolike” krenuo je u pravcu svjetlosnih signala koje je iz kosmičke dubine zajedničkog ljudskog pamćenja emitovala pradavna pripovijedna vrsta. Približavanje mu je donijelo saznanje da bajka ima toliko značenjskih nivoa, toliko receptivnih ravni da ju je gotovo nemoguće obuhvatiti jednom studijom. Naravno, prema predmetu svoje naučne (istraživačke) znatiželje nije pošao nepripremljen. Prostudirao je obimnu literaturu, u prvom redu tekstove psihoanalitičara od Junga i Frojda, Frimena ili Betelhajma do strukturaliste Propa koga, više od svega, zaokuplja funkcionisanje kompozicionih elemenata u žanrovskom mehanizmu djela.
Na početku, dakle, put je bio obilježen signalizacijom arhetipskih simbola koji su usmjeravali u predjele podsvjesnog. Prije nego što je počeo da sriče zaumni jezik simbola, Sklavinos je morao da riješi pitanje ogledala, transformacije konkretnog okruženja u apstraktni pejzaž podsvijesti. I kao što je Alisa morala da prode kroz ogledalo da bi se dokopala druge dimenzije postojanja stvari, tako bajka koja ”odgoneta život iznutra”, mora računati sa optičkim zamkama transsupstancije, izmjene oblika i energetskim preusmjeravanjem značenja. Kako je, po Čestertonu, ”bajka ogledalo unutrašnjeg doživljaja”, pisac je, da bi dopro do tog ogledala i odraza u njemu, morao da pristane na jezik priče. Tada je došao do zaključka da se odrasli i djeca služe istim riječima, ali ne govore istim jezikom i da se zbog toga ne razumiju. (Nije li se i Mali princ žalio da odrasli ništa ne shvataju.) Odrasli su, naime, zaboravili jezik prvotnosti, a bajka je ispričana upravo jezikom nastalim ”u zoru čovječanstva”, jezikom nesvjesnog koji, bez posrednika, bez otpora dopire do nesvjesnog uma mališana. Naravno, bajka je djetetu sasvim jasna. Nju ne treba prevoditi na jezik odraslih, jezik intelekta i racionalizacije jer time, kao i svaki prevod, gubi sugestivnost originala i magizam njegove neponovljivosti.
Sklavinos je očito svoje ”dubinsko čitanje” namijenio odraslim. On je ispod pitoreskne fabularne odežde otkrio mukotrpni proces sazrijevanja ljudske jedinke, njezinu borbu s destruktivnim silama podsvijesti, animalnim instinktima i opterećenjima svake vrste. Na primjerima naših, ali i motivski srodnih bajki nastalih u vremenski i geografski udaljenim sredinama pokazuje da je pitanje ljudskog, civilizacijskog uspona, konkretizovanog u svakom pojedincu, bilo praćeno istim poteškoćama, zaprekama koje je, kao nemani gradacijski raspoređene na putu bajkovitog junaka, valjalo savladati svjesnim naporom duha, duše i srca. Složenost ljudske prirode, raznosmjerne energije koje treba obuzdati i kanalisati u pravcu postupaka uravnotežene, stabilne i zrele ličnosti slikovito su prikazani serijom likova koji se, u različitim ulogama, pojavljuju u istoj bajci. Njihovo prisustvo, promjenljiva ravnoteža snaga i odnosa, podcrtavaju neizvjesnost unutarnje borbe, ličnosti koja mora da se sukobljava na unutarnjem i vanjskom planu protiv neobuzdanih (nekontrolisanih) poriva u sebi i spoljnih okolnosti koje je ometaju u postizanju humanog cilja.
Sklavinos diferencira obične ljude i one koji nadmašuju mjeru prosječnosti, koji su rođeni za predvodnike. Ideal moralnog samousavršavanja je, po ovom autoru, jaka ličnost koja čvrsto gazi po zemlji i ne zanosi se snagom svojih krila, visinom leta iza kojeg slijedi pad.
Ima, međutim, jedna stvar u kojoj Sklavinos za korak iza sebe ostavlja Betelhajma ili bar relativizira njegovo tvrđenje da se ”bajke ne bave korisnim obavještenjima o spoljnom svijetu”. Iako je pretežno zaokupljena ”unutarnjim procesima koji se odvijaju u pojedincu”, ona ipak taj spoljni svijet, pogotovo procese od kojih zavisi egzistencija zajednice, ne može mimoići. U IV poglavlju svoje knjige pisac napušta izdvojenog junaka i pokazuje dubinske tektonske poremećaje u kolektivnoj svijesti izazvane neminovnošću promjene načina života prelaskom na nove oblike proizvodnje, obezbjeđivanje elementarnih uslova opstanka. Prelazak sa lova na zemljoradničku i stočarsku proizvodnju pružao je veću sigurnost, ali je zahtijevao i ogroman radni napor što nije moglo proći bez opiranja i odioznosti. Sklavinos bajkama otkriva da je prvi veliki civilizacijski korak načinjen u materijarhatu (Bajkama u kojima preovladavaju ženski likovi) kada dolazi do pojave kućne radinosti, zanata, trgovine i transporta. Bajka na svoj maštovit način obrađuje psihološke, istorijske, sociološke, ekonomske, ontološke probleme pojedinca i društva u razvoju.
Knjiga Sklavinosa Savasa, naravno, ima i svojih manjkavosti, u prvom redu stilske i kompozicione prirode, ali djeluje svježinom zapažanja, hrabrošću iskoračivanja iz utabanog prostora razmišljanja, ovladavanjem djetinjskim jezikom bajke koja pred njim otvara još jedna vrata svoje mnogostruke tajne.
|