|
Jedna nezbrinuta misao
zasjekla u očuđavanje pećinolika Boga.
Plave kore s obodima od svjetlosti.
Kanalisan bljeskovima. Raspamećen,
unutar nove osjetljivosti.
Ne tražim zaklon!
Pravim mjesto za osjećaj vjetrometine.
Pokleknulo more, okamenilo u Forte mare.
Obzorom osvještane osjemenile duše čvornate
do u Žvinje i refleksije jeretike.
Prošupljio sam koljena da ne bih umoždio odogmoljenost.
Ucrkvenjele misli umorno jalovaše usahlošću
ujezičena horizonta odzelenjelog od mojih očiju
Bože pomozi mi neki drugi put.
Raskolačen pojam lucidnosti premetnu se u val,
jadranizirajući pogledom ekshumiranim iz neočiglednog.
Duša ogrezla u um manje trpi obeskriljena.
Posvećena samozaboravu opet laže Istinu.
Odluđenom, plišavost mu pomočvarila ulobanjenu svijest.
Leprozno odgojen počeo je da se kremira još od djetinjstva.
Okrezubilo je vrijeme već na piramidama.
Gorim u komadu od sad pa u bilo kom pravcu kazaljke na satu.
Tako vrijeme u krastama odumire u nama
koji dajemo posljednju pomen Nebu
monumentalnim crkotinama naduta uma,
kao da nismo slijepi putnici ovog Planeta.
|