|
Nova serija ”Mosta” pokrenuta je u gradu koji je dugo umirao, ali nije ispustio dušu; u gradu koji je ’95., sablasno srušen, avetinjski izgledao; u kojem četiri proljeća behar nije zamirisao i iz kojeg su, kažu, bile pobjegle i ptice. I ovaj pisac nije htio da ode iz ovog grada, ali su ga otjerali.
Mostarski duhovni amblem grada Stari most jednom su srušili, a ovaj su časopis rušili stoput, i više. Stari su srušile ustaše, a ”Most” su minirali i ustaše i četnici i fundamentalisti i fatalisti. Rušili ga mrzitelji i djelitelji Mostara, cjepači Bosne i Hercegovine i naciasaurusi, ali mu nisu mogli odbiti ni jedno slovo.
Na prvom inicijativnom sastanku za pokretanje ”Mosta” – u prisustvu čelnika Okruga Mostar Smaila Klarića, rahmetli Muharema Tanovića i Zlatka Tanovića – članovi Redakcije su rekli da je, u ovakvim prilikama, svrha života – u borbi. Dok tako čovjek rezonuje – živ je. Koprca se, hrve sa sotonom, nada boljem i ljepšem. Srećnijem.
A prve brojeve ”Mosta” – štampane u Domu štampe u Zenici, zatim u štampariji ”Slovo” u Blagaju, pa u IC Štampariji Mostar, mostari su pripremali, vazda s novim zanosom, energijom i ljubavi. Sve što se događa ovdje, u Mostaru, i okolo Mostara – smatrali su – događa se jedino zbog ”Mosta”; da se sve može prenebreći osim ”Mosta” i da su najljepše pjesme i najljepše slike što su tiskane na stranicama ”Mosta” potekle iz njedara njihovih saradnika.
U prvim brojevima ”Most” je informisao svoje čitaoce o onome što su već znali a i nisu mogli da ne znaju – da ovaj časopis nosi antiratnu poruku iz koje provejava duh tolerancije i humanizma, s posebnim akcentom na sadržaje koji afirmišu naše, bošnjačko, bosanskohercegovačko stvaralaštvo i koji doprinose kulturi dijaloga i međusobnog uvažavanja. Prestankom ratnih strahota, s intenzivnom obnovom i revitalizacijom grada na Neretvi, mostopisci i mostoljubci su krenuli u obnovu pisane riječi kao najvrijednije i najsvjetlije građevine i tekovine ljudskog duha, čineći sve da Mostaru bar unekoliko vrate onaj kulturni i civilizacijski sjaj koji ga je nekada krasio.
Tako se ”Most” uvijek koncepcijski opredjeljivao za istinske vrijednosti. Njegove su rubrike bile, i biće, otvorene za sve autore koji se za novu umjetnost najvećma bore samim stvaranjem, kvalitetom. Njegovi urednici shvataju da je njihov prevashodni cilj da oblikuju viziju novog čovjeku primjerenijeg svijeta, da pišu protiv mržnje i podjela, nasilja i razaranja.
Tako, poštovani čitaoci, ime našeg i vašeg časopisa danas ima još veći simbolični značaj – da povezuje u ratu pokidane duhovne niti koje u ovoj sredini nikada nisu imale granica i međa; da održi kontinuitet multinacionalne misli i da ne bude jednoobrazan, kako su pojedinci htjeli.
Jeste, kao takav, ”Most” je zasmetao nekim pojedincima uskih pogleda i afiniteta. I danas im smeta.
Nedavno, jedan Mostarac pozvao nas telefonom glasom od samih usklika. Ovaj čovjek, bez imena i ugleda, ali veoma vješt u širenju laži i dezinformacija – pita: zašto smo u posljednjem broju objavili prilog pod naslovom ”Aparthejd u Opštini Stolac”.
– ”Most” je otvoren za različita, pa i suprotstavljena mišljenja – a vi, ako ste kadri, demantujte navode u pomenutom tekstu – rekosmo mu.
– C-c-c-c… samo je zacvokotao, ili zaškripio zubima, opsovao i spustio slušalicu.
Šta misliš, vrli čitaoče, jesmo li uzvratili psovkom. Ne. To je u našoj prirodi, u našoj naravi.
I sutradan, javio se isti čovo, još žučnijim glasom. Kaže da će ”oni” (!) ukinuti časopis ”Most” i, opet, srušiti sve mostarske i bosanskohercegovačke mostove.
E, moj čovo, jadniče i bjedniče… nije ti ovo devedesetidruga i devedesetitreća godina.
Ovo je dvijehiljadeipeta u kojoj ćemo, ako bude sreće i kolajluka, graditi nove i sve novije mostove, jer ljudi idu na jednu stranu, a mostovi na obadvije, što reče moj kolega, slikar i pjesnik Vlado Puljić.
|