Most - Index
Most - Pretplata
Naslovna stranica [Povec'aj]

Index · Novi broj · Arhiva · Trazhi · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 187 (98 - nova serija)

Godina XXX juni/lipanj 2005.

Latinica · Ћирилица · Transliteration

Prethodna · Sadrzhaj · Naredna

Zorica Turjachanin
Gromkost i gluhota kamena

Alija Kebo: ”Nepremost”, NIK Kujundzhic', Lukavac, 2004.

U svome tekstu Pjesnik i prognanik od nishtavila do sopstva pishuc'i o najnovijoj zbirci Alije Kebe Nepremost, tekstu poletnom i ponosnom koji makar mjestimice zvuchi kao pritajeno (da li svjesno?) natpjevavanje ili otpjevavanje na snazhan lirski i ljudski podsticaj, Atif Kujundzhic' je zapisao da je ”Alija pjesnik kamena i od kamena… koji je odkamenio chovjeka humske dushe”. Ovako srochena ocjena, kao vishe istovremenih poziva, odvlachi nashe sjec'anje stihovima koji su se davno ugnjezdili u pamc'enju i tu potrajali bez obzira na odrone vremena i nevremena koji su se na njih survali:

”Trebalo bi se odkameniti
I proc'i bez osvrtanja
Kroz kamene kapije ovog kamenog grada”

Kamen o kojem je rijech nije samo simbol postojanosti, nijemosti, udesnosti ljudskog postojanja pod suncem, ili nije samo to. Kada se kamen ”odkamenio”, a ovdje se misli na pjesnika, tada ”i kamen sam kao da nije kamen / Pod nebom visokim / Pod nebom plavim i mekim kao svila”. U stihovima ovim kao da se prepoznaju i susrec'u dva stvaraoca, dva bliska srodnika po zemlji, krvi, vodi i kamenu, po jeziku koji se propinje u ritmu disanja i otkucava teshkim klatnom srca. Sa istog tla, sa istim zvukom materinske rijechi u sluhu, zagledani u svoje gorje i mramorje, okamenjenu vjechnost i mudrost postojanja jedan dizdar a drugi mostar, chuvari kula i c'uprija, svrhovitih i vjekovitih zdanja kojim se ljudi odupiru zlu i prolaznosti, obojica istog imena, i Kebo i Dizdar, sad se zasigurno mozhe rec'i, popeli su se svojim ”kamenim” zbirkama u same vrhove poezije i svevremenog iskustva sanjanja i stvaranja.

U ”nepremostu” prebachenom preko intimnih lirskih predjela zemlje humske kao i u snovima spavacha pod stec'cima (”Davno ti sam legao / I dugo ti mi je / Lezhati”) dominiraju identichni simboli: kamen, grad, most, rijeka… Kod Dizdara ona je ”modra”, na razmedju svijetova, granici prolaznosti i vjechnosti, a kod Kebe stvarna i nestvarna, najprije ”srebrom ogrnuta”, ”u krvotoku i ochima”, a zatim oskrnavljena i ranjena. Dizdarevi ljudi oslobodjeni straha od skonchanja, sa vjechnoshc'u ”na dlanu”, skrasili su se u kamenu, u svojim ”sunchanim pochivalishtima” na drugoj obali plavetnila. Alijini savremenici, do grla u svom jadu i chemeru, podijeljeni, zgazheni, razdomljeni i razlomljeni tek treba da se vrate sebi (”Nama se valja skinuti do gola / I gaziti rijekom / Do svitanja i prebola”). Oni ponovo treba da podignu srushene mostove, povezhu dvije obale nade. Most i nepremost, punoc'a i praznina, uzlet i klonuc'e razastiru se shirom Kebinog stiha, olichavaju znachenjsko i energetsko zharishte njegovog poetskog samogovora. Kod Dizdara nema mostova u njihovoj vizuelnoj opredmec'enosti, ali ima pruzhenih ruku u kolu, zhivih mostova ljudske bliskosti i dobrote koja se opire zlu i patnji (”Kad je nekud gone preko oshtrog dracha”, s tugom spominje Gorchin svoju Kosaru, ”Gradim most od ruku njime da koracha”).

Alija Kebo: Nepremost

Alija Kebo: Nepremost

Iako je svijet gledao iz perspektive vjechnosti, iz dubine ishchezlih stoljec'a zaustavljenih u kamenu Dizdar stvaralachki, a pogotovu ljudski, nije mogao da se odrekne svog ”zhivog vremena”. ”Zapis o petorici” svjedochi o drhtaju straha u bic'u i bichu istorije koji fijuche nad glavom pojedinca i naroda utiskujuc'i krvave share po nechitkom pergamentu ”Ljudske komedije”. Kebo je, medjutim, sav u svome zhivotu, u vrtlozima i plic'acima sadashnjosti. Pamtilac je i odashiljach poruka ”od kraja do beskraja”. ”Po zanimanju Orfej i chuvar zvijezda” on i ne pokushava da svojoj mostarskoj sagi navuche odoru istorijskog diskursa. Nema nauchnih ambicija, poput Dizdara. On i ne mozhe i ne zheli da bude neshto drugo nego shto jeste – pjesnik, svjestan uzvishenosti svog pjesnichkog poslanstva u dosudjenom svijetu. Autor ”Nepremosta” gazi kroz rushevine grada koji je izgubio lice i adresu, ochajan i gnjevan, izranjavljen ali ”prkosan od sna”. Nepriklonjen ni jednoj ideologiji osim one koja promovishe humanizam kao svoj temeljni princip, Kebo je iskusio gorchinu, usamljenost, razocharenje, ali ni u jednom trenutku nije iznevjerio svoj unutarnji kompas niti istakao bijele zastave klonuc'a. Kada se putevi upletu u chvor bezizlaza, utochishte mu pruzhaju ”predjeli nenastanjeni”, ”carstvo trava / ptica i insekata”. (U Dizdarevim ”Vratima” jedan ”stec'i gost” takodje zalazi ”u mrave i bilje u privide i zbilje”) dozhivljavajuc'i punoc'u zhivota i postajuc'i, u opshtoj sjedinjenosti svega zhivog i nezhivog, dio kosmichke cjelovitosti (”Osjec'am sebe kao / nerazdvojnu chesticu / svekolike prirode”).

U sebi slobodan Kebo nije, kao larva, zatvoren u chahuri istorijskog vremena, njegova svijest ne robuje ni proshlosti ni sadashnjosti. Neopterec'enje iluzijama o dobrim starim vremenima (”Prvo otkachi proshlost / Onu davnu proshlost/ Onu dalju / I onu blizhu”) ili izuzetnost sadashnjeg trenutka u kojem, kao nikad ranije, magistra vitae upuc'uje svoje bosonoge sljedbenike per aspera ad astra. (”Razmotri sadashnjost / ne uzimaj je za ozbiljno / Vidi da li joj je istekao / rok upotrebe”). Nije opsjednut povijeshc'u: plakatiranim ruinama i nagrizhenim zastavama, ali kao chovjek i stvaralac zna da ne mozhe pobjec'i, svjestan da za opshte rasulo i pad moralnog imuniteta zajednice i sam snosi dio ljudske odgovornosti.

Medjutim, vishe od toga Kebo je sucheljen sa drugachijim vremenom, onim koje se ugradjuje u samobit egzistencije, nezaustavljivo odbrojava zhive trenutke ljudskog postojanja. Zna da, kako je davno govorio jedan pjesnik, ”tijek zemaljskog stana izmiche bjeguc'” da nema zhivota za rasipanje, da blago preostalih zrnaca svoje pjeshchane klepsidre treba da iskoristi na najbolji moguc'i nachin: plemenitom misijom neimarenja, podizanjem mostova nad ponorima mrzhnje i besmisla. Shimic'eva opomena (”Chovjeche, pazi da ne idesh malen ispod zvijezda!”) u Kebinoj interpretaciji izgubila je astralnu vertikalu i usredsredila se na zemlju koja je ”smrtnim sjemenom posijana”, ali je jedino ljudsko stanishte:

”Chovjeche, pazi. I ne trchi
Ako je i daleko, blizu je do groba.”

Vrijeme nije samo trajanje, ono je i mjera, sud o svemu shto je bilo i shto c'e biti, uzaludnosti i svrhe, poraza ili djela koje c'e nadzhivjeti ”zadatu konachnost”. Olicheno u ”rijeci srdite ljubavi” ili djelic'ima vjechnosti pod kapcima kamenih spavacha ono je neodvojivo od svega shto je obiljezheno ljudskim predznakom. Staze mrtvih i zhivih jednako su u njemu ucrtane i njime usmjerene. Dizdarev ”Chetvrti jahach”, iz onostrane perspektive, poruchuje:

”Vrijeme je da se misli o vremenu
Jer vremena ima tako malo
I vremena nec'e biti”

Kebina opomena o blizini groba nije intonirana beznadjem. Stojec'i na visokoj tachki ljudske i pjesnichke zrelosti, superiornoshc'u chovjeka koji je proshao sito i resheto i umjetnika svjesnog svojih dometa autor nikada nije skrivao krvnu vezu sa brac'om koja su svoj stih ”grijali na vatri srca” ili izgarali na stvaralachkoj lomachi. ”Sve shto je meni u zhivotu bilo potrebito”, priznaje on, ”Trazhio sam od umrlih pjesnika”. Pa iako je na svojim chitalachkim obzorjima rado vidjao kule i gradove sazidane otpornim materijalom Borhesovih, Kafkinih ili Meshinih rijechi, on je, mozhda zato shto je pjesnik i Hercegovac, intimnije susrete dozhivljavao sa Shantic'em, manje, a vishe sa Hamzom (Humom) sa kojim je, u mladosti, ispijao lirske pehare hercegovachkog sunca, a najvishe sa Makom Dizdarom koji je u sebi nosio gotovo identichan stav prema zhivotu (”Zatvoren u mozak zarobljen u srce / u toj tamnoj jami vjechno sanjash sunce”), ulozi pjesnika u svijetu (”Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti / Prostor taj do neba / Kako da premosti?!”), opchinjenost istim vizijama kamena i vode, ”teshkim” metaforama trajanja i prolaznosti, jezikom, zvukom i ritmom stiha nad chijim se daljinama razlijezhe ”zvono tishine”.

Pjesma omoguc'ava da se stvari i pojave nazovu pravim imenom, iskazhe pjesnikovo stanje dushe, shapat i krik, tamnilo i bljesak. (”Kad je svijet tijesan / Kad je zhivot nesan / Slovo se ugnjezdi / Tu u moju pesan”).

Dizdarevo krugovlje pjesama ili, kako je rekao Midhat Begic', onaj ”vijenac pjesama Kamenog spavacha” koji ”se misaono i mezichki svije u cjelovitu kruzhnu pjesnichku ornamentiku”, kod Kebe se zaobruchuje u visoki luk mosta. Kod Dizdara mozhemo pratiti uspon po spirali vremena, a kod Kebe sadashnjost se izvija poput duge, sjajni polukrug chiji se drugi, tamni i nevidljivi, dio zariva u zemlju chinec'i cjelovitost kruga kao najpotpuniji oblik harmonije i ljepote.

Edmund Misera: Mostar – Stari most 1881., akvarel

Edmund Misera: Mostar – Stari most 1881., akvarel

Da bi stvaralachki ovaplotio svoju zhudnju, Kebi je bila potrebna punokrvna, snazhna i strasna rijech, ne ona koja prazno leprsha oko ushiju, rijech za kojom se mora tragati, rudariti kao za grumenjem zlata u dubini zemlje ili do dna vlastite utrobe. (”Trazhim rijech kao kopach zlata / U njedrima zemlje…”) Ta rijech je nasushna kao hljeb i so, topla kao dah krushne pec'i, shushtava kao svila i zaglushujuc'a kao grmljavina. Kebo kao da je dozvao ”kamenu rijech” ispod jezika ”kamenog spavacha”, uchinio je svojom (”Rijech je tek tada rijech ako / Za nju i chulo steknemo”), vidio njenu svjetlost (”Bdije ta rijech kao usamljeni svjetionik”) kao i onaj koji se naselio u gluhotama ali je rijechi po sjaju raspoznavao (”Zatrepti u zraku zasvijetli u mraku”). Rijech posjeduje magijsku snagu chak i onda ako ostane iza granice shutnje. Jer, veli Dizdar, ”Najvec'e je slovo shto se / samo sluti / Najdublje je ono shto u / nama / C'uti”, pa zatim ”Najgolemija je ona / koju i ne / Reknemo”. Bez obzira da li govori ili c'uti svoje rijechi (”Zamrla rijech josh je rjechitija”) Kebo osjec'a njenu bliskost ”do ushita i bola” ponavljajuc'i vlastitim chulom Dizdarevo iskustvo slova (”Slovo zna da voli, zna i da boli”.)

Poneseni magijom istinskog poetskog proniknuc'a nama se, koji stojimo na dvije obale chitanja, chini da pratimo odbljeske iste rijeke, svejedno da li modre ili smaragdne ranjene gvozhdjem, chujemo eho glasova koji se odbijaju o ”vjechni kamen” povezujuc'i vremena i narashtaje. Prisutan je napor da se dosegne istina i hrabrost da se ona kazhe, ostvari i ostavi trag ljudskosti. Kao da nemushti glas onoga sa stec'ka (”Ali rijech ako reknesh / Neka bude teshka kao svaka istina / Neka bude rechena za chovjeka”) odzvanja u Alijinom tvrdom dvostihu prozhetim istim osjec'anjem odgovornosti (”U sveopshtoj pojavi demokratije / Zabranjuju mi da pishem istinu”; ”Rijech snazhna i odvazhna / Ne smije biti krhka i lazhna”), shvatanjem da sve bude i prodje, ali ostaje pamc'enje o djelu i nedjelu, ponosu i ponizhenju.

Hrabrost i klonuc'e, prkos i patnja, gorchina i revolt, kontemplativna shirina i satirichna britkost, svevremeno i hronicharsko ne unose zbrku medju Kebine rijechi. Tu i tamo, u slici izokrenutog zhivota, u njegovoj negativnoj eksponazhi, pojavljuju se nelogizmi (neprebol, nepremost), ali oni su mentalna projekcija srushenog doba i tezhnje da chovjek ugradi sebe u neke buduc'e mostove. (Istorijske okolnosti iznjedrile su takvu psiholoshku klimu u kojoj negacija ostavlja duzhu sjenku od samih stvari shto vidimo i kod autora ”Kamenog gnijezda”.)

Inache, Kebin ”hercegovachki” stih je, kako sam kazhe, ”Brushen i kovan od iskona / Siromashan hibridima / Bogat metaforama / Topao i mirisan kao hljeb / Chitljiv kao sveta knjiga…”)

Ritam mu je gibak, neponovljiv, uvijek drugachiji, pa nas pjesma grafichki podsjec'a chak na pjeshchanu nit klepsidre (”Ljetopis”), chas na raspelo (”Manjina”), plakat (”Kulturna hronika”), razbijenu vojsku krstacha i nishana (”Umiranje harema”), na razlomljeni pejzazh zidova i vode (”Obnavljanje grada”), rasklimane stepenice koje se sunovrac'uju u odaje bez prozora (”Kuc'a”). Ponegdje, osobito u distisima, (koje je i Mak volio) pjesma dostizhe istinsku pojavnost, glatkoc'u oblutka koji se josh kotrlja u zvuchnoj matici rijeke:

”Presahla i vrlo vrela
Gdje je kob uzavrela”

”Nepremost” Alije Kebe je knjiga za polagano i ponovljeno chitanje. Ona je svjedochanstvo poshtenja i talenta, ljudske i stvaralachke odgovornosti, poziv na razmishljanje ali i prashtanje. ”Nepremostom” pjesnik je, kao davni kameni brat, podigao ruku prema suncu (”Kad c'e ovo tijelo / da postane djelo”) potvrdjujuc'i podudarnost postojanja i djelovanja, govorenja i chinjenja.

Prethodna · Sadrzhaj · Naredna

Zadnja stranica [Povec'aj]

Index · Novi broj · Arhiva · Trazhi · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Zadnja izmjena: 2005-11-15

ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden