|
 Voljeni naš Nina!
U sveopštem haosu, u svemu što svaki pa i ovaj rat sa sobom donosi, u vrijeme kada je na hiljade majki u hropcu i suzama, u trenutku kada je Mostar počeo da se vraća miru i normalnijem životu, zla sudbina nam te uze. Uze nam Ninu iz njedara našeg i njegovog Mostara i svih onih koji su ga u srcu i duši nosili, a takvih je, zaista, bilo mnogo.
Dragi i plemeniti naš Nina, pamtimo tvoje igranje dječačko na virovima Radobolje na Pijesku, pamtimo i u sebi nosimo svo tvoje djetinjstvo jer je ono i dio našeg bezbrižnog doba. Nisu izbledjele slike iz vremena kada smo sa smokovim štapovima i kukom od žice zakačenom na kanafu uzaludno al strasno pokušavali uloviti ribu u bistroj Radobolji.
Krpenjače pravili od pređe i poderanih čarapa i prkosili onim bogatijim jer znali smo igrati naš ples, drugačiji i osobeniji od bilo kojeg drugog. Bio je to ples s loptom po mostarski u kome je ovaploćen naš šarm i boemsko poimanje života, u kome se izgaralo i umiralo u ljepoti a sve za svoju dušu. Samo je to veliki Sulejman Rebac znao prepoznati i cijeloj zemlji podariti najljepše što se u fudbalu može postići. Tajna se nalazila u pjesničkoj duši Mostaraca u traženju izraza za skrivene tajne prebogate duše.
Na Rondou, na onom ćošku gdje počinju lipe, u rana nedjeljna jutra, iskreno i toplo jedni drugima smo naivno a pošteno pričali naše velike male tajne, prve momačke dodire sa djevojkama što mirišu na čežnju. I bilo nam lijepo prelijepo…
Potom svraćali do kafane ”Rondo” a prijatelji te očima pozivali za njihov stol da čuju tvoje tople riječi prebogate iskrenosti, da vide vedrinu i sjaj oka tvoga, da sve to upiju i dan učine sebi ljepšim i smislenijim. Odmahivao si Franji, Tuci, Miši, Sefiću, Adilu, Radiljeviću, Bruku, Palfiju, a i u tom pokretu bilo je nečeg što je samo tvoja specifičnost. Veliki se poznaju po svakom detalju.
Nina voljeni, koliko u srce tvoje mogaše stati dobrote i čovjekoljublja to znaju mostarska raja, najbolji žiriji za ocjenu duše. U očima ti iskrilo mostarsko sunce – kapljice smaragdne Neretve i Radobolje. Vaj, gdje su dani provedeni uz tikve, šlaufe i spuštanja od Skakala do Starog. A na tom putu pokoja crnica divljaka, šanduda kod Majksnera, kupina i murva. Desert bez tacne i uštirkanog konobara sa pećina neretvanjskih, za mršavu mostarsku djecu. Plodovi u kojima je snivalo mostarsko sunce. Nagrada za privrženost ovoj, od prirode povlaštenoj vali.
Živio si na svoj način za porodicu i svoju raju sa gospodskog Rondoa. Gdje god si dolazio svi su te dočekivali kao svog najrođenijeg. Imao si neku skrivenu snagu da privučeš i one najzatvorenije. Da li ih je tvoja prevelika jednostavnost magično privlačila ili je po srijedi tipičnost kakvu je ova priroda skladno uobličila u pojedincima sada više i nije važno.
U duši nam ostaje ogromna praznina, u oku suza, u grlu grč koji steže a duša hropi. Odlaze nam dragi ljudi a s njima i mi sami. Ponestaje nam mirisa behara i poj slavuja iz bašti uz Radobolju.
Nina, čedo naše mostarsko, znamo nema više tvog sanjivog pogleda, ni mahanja ruke koje je značilo ”eto me”, ali zaista ima toga isuviše nataloženog u nama što si uspio udahnuti u nas da nikada nećeš izbledjeti iz naših memorija i duša. Tvoj duh je zapreten u naše dane koje trošimo idući ka tebi. Mostar nam otac, Neretva majka i tako postadosmo svojta najrođenija. Oni što danas upadoše sa strane bi da nam uzmu zajedničke roditelje.
Imamo drage uspomene, imamo tvoju ljubav koju si nam u amanet ostavio i njima vidamo rane nastale odlaskom tvojim. Imamo bezbroj onih nezaboravnih trenutaka provedenih zajedno pod zvjezdanim nebom mostarskim, u noćima prepunih opojnih mirisa iz bašća uz tvoju Radobolju. Danas plačemo, neko sa suzama, neko unutra u duši svojoj očajno tražeći da čuje tvoj glas i vidi krajičak ti usana na kojima sniva skriveni osmijeh plemenite duše.
Osjećamo da je sada Mostara manje jer je otišao jedan njegov zaljubljenik, šarmer i boem, brat, otac i muž. Otišao je veliki Čovjek.
Tužna je Stefanijina aleja. Rondo i Pijesak su utonuli u smrtnu tišinu, Kujundžiluk jeca podjednako kao i Biskupova glavica i Bjelušine sa Pašinovcem. Odlaze djeca ovoga grada, krune se generacije.
Nina dragi, ti si ipak smješten u nama a mi hodimo zemljom.
Mostar, 18.02.1995. g.
(Emitavano na Radio Mostaru 1995. g.)
|