|
Te noc'i dugo nije mogao zaspati. Prevrtao se i znojio, mashtao i lomio se, odluchivao o svojoj nafaki. Kada je pred zoru konachno umoran zaspao, sanjao je chudan san.
Veliki rogati ovan, njegov ponos, najjachi megdandzhija na planini, prichao mu je chudnu prichu, o svojoj nafaki.
”Bio sam krzhljavo i metiljivo jagnje, oca i ne znam, a majku mi zaklali ljudi. Svi u stadu su me tukli, rugali mi se i progonili me dalje od sochne trave. Molio sam se Bogu da i mene ljudi zakolju jer nikakve nade nisam vidio. A onda, kada sam pristajuc'i za stadom izashao na Veliki Vrh i vidio nepreglednu dolinu sa puno zelene trave, odluchio sam da krenem. Dugo sam ishao preko potoka, shikara i shuma dok nisam izbio na jedan proplanak sa kojeg nisam znao na koju c'u stranu. Stao sam tu da chekam sudbinu. Smrklo se i ja sam zaspao. Probudio me vreo dah. Neki pas me nashao i prijateljski me lizao po licu. Ubrzo je iz shume izashao i chovjek sa pushkom. Nasmijeshio se psu, a i meni, uchinilo mi se. Dugo me je dobri chovjek hranio kozijim mlijekom, ovaca nije imao, i ja sam ubrzo pocheo da osjec'am nabujalu snagu u tijelu. Pocheli su da mi rastu i rogovi. Kasnije sam sa kozama shumskog dobrichine probirao samo najbolju planinsku travu i sochne vrhove zhbunja. Izrastao sam kao tele, a rogovi se uvili u moc'nu spiralu. Milina ga pogledati, govorio bi gazda. I tada je naishao tvoj otac. Kada me vidio odmah je donio odluku da moram biti u njegovom stadu. Dugo je nagovarao mog dobrog shumskog chovjeka da me proda. Na kraju je i moj dobrochinitelj shvatio da bi mi najbolje bilo sa drugim ovcama. I tako sam ponovo doshao u selo iz kojeg sam pobjegao. Niko me nije prepoznao. Pun snage, pocheo sam se tuc'i sa seoskim ovnovima i ubrzo postao kralj planine sa krunom od spiralnih, dugachkih rogova za kojima su sve ovce uzdisale, a ovnovi im se sklanjali sa puta.”
– Ustaj, sine Midho, morash goniti ovce na Veliki Vrh. Babo ti naredio. Gore je, kazhe, najbolja trava. – budila ga je njezhno majka.
Popeo se na Veliki Vrh i ugledao nepreglednu dolinu. Krenuo je kao u snu. Ishao shumom i shikarama dahc'uc'i i nadajuc'i se svojoj nafaki. Neshto je ubrzano zujalo na kraju shume, nekakve zujec'e sjene promicale su, kao grmljavina, putem koji se nazirao iza bukovih stabala.
Istrchao je na put kao jelen, iskochio pred grmljavinu mislec'i da mu gromoglasni zvuk donosi nafaku.
Nije josh ni osjetio asfalta pod svojim opancima kada ga je veliki kamion smrskao. Veliki tochkovi zahuktale sudbine samljeli su njegovu krhku, ushic'enu priliku od koje je ostala samo krvava krpa vunenog dzhempera i rascijepljena kost cjevanice u opanku.
Kamion je bio natovaren svjezhom planinskom travom.
Mozhda je u travi bila i neka djetelina sa chetiri lista.
Eh, shto ti je nafaka. |