|
&
Zaista se pitam chemu vishe razmishljati i govoriti o zajednishtvu u zemlji koja to vishe i nije? A mozhda nikada i nije bila? Sve dok je moguc'e da bijeli papir (a i mi sa njime) mozhemo trpjeti nebuloze novovjekovnih i ovostranih antisemita, jahacha apokalipse koji nam sada govore kako su Jevreji onomad maltene sami sebe u gasne komore gonili a ni pepela iza sebe nisu ostavili. I najgore je kada nas to sve podsjec'a na onu strashnu prichu iz rata kada je pijacu Markale u Sarajevu ”granatirala muslimanska a ne srpska ruka”. I najgore je kada antisemiti postaju pojedinci – ljudi iz tvog naroda. Moga naroda. E, jadni moj narode. I ja sa tobom. I sada se dechko ”pere” kako to nije napisao vec' kazhe, samo citirao, navodno, navodno… No, da upitam i druge, jer ipak je ovaj moj narod josh uvijek predvodnik ”samopranja” unutar sebe. Shta rade drugi? Koliko su spremni suprotstaviti se nebulozama u vlastitim redovima? Odgovor prepushtam njima. Njihov je narod.
&
Zaista se pitam chemu se vishe boriti za obrazovanje dostojno chovjeka u zemlji koja ima najvishe fakultetskih diploma po glavi stanovnika u Svijetu uz apsurd da je ogroman, kazhem ogroman, broj nepismenih stanovnika na ovako maloj povrshini? Jer, ne zaboravite da je najlakshe manipulisati neznanju uoblichenim narodom/narodima. Onaj ko zna i umije trazhi vishe a onaj ko ne zna bori se za goli zhivot. Shta mislite koja je vec'ina odnosno manjina ovdje kod nas u igri?
&
Zaista se pitam chemu sve ovo vodi`? Ovo je otvoreni esejistichki oblik promishljanja jednog knjizhevnika, uz, ako to mogu rec'i (ovo je za dushmane – papke, kako mi to kazhemo, jer u nashoj nam dragoj domaji sve mogu oprostiti ali uspjeh nikako), i medjunarodno priznatog rejtinga, chovjeka bogatog pisanog fonda (shto knjiga, shto chlanaka, shto eseja, shto…), ali chovjeka koji je uvijek shvatao da ide ”malen ispod zvijezda” nosec'i sopstvenu ”grbu” i iduc'i nosom ne visoko u oblacima vec' dahom duboko po zemlji samo sa jednom zheljom:
Da ova zemlja i ovi ljudi, narodi i gradjani pokushaju shvatiti (a i on zajedno sa njima) da je pretpostavka individualnog dobra chiniti opc'e dobro.
&
Dragi chitaoci, kolege knjizhevnici, novinari, politichari nashi nepresushni, majke, sestre i djeco, pokushajte jednom, samo jednom u toku dana misliti na opc'e. I raditi za opc'e. I kao shto reche Henry James ”Dok ne pokushate, ne znate shto ne mozhete uchiniti.”
A mozhe se mnogo, zaista mnogo. Samo da se hoc'e. A na ovim prostorima kao da je i nada umrla, iako posljednja. No, ne zhelim vjerovati da je tako neshto moguc'e u zemlji Andric'a, Selimovic'a, Dizdara, Sidrana, Shopa, Tanovic'a, Hemona, Kebe, Gojera, Hajdarevic'a, i inih… A, opet sve govori i ide ka suprotnom. Josh shansu imamo. Malo je vremena preostalo. Veoma malo. Zaista… Zaista malo..
Bugojno, Ano Domini 2005.
|