|
Bijaše star preko četiri vijeka
Kad jednog novembarskog dana
Njegove odsječene ruke
Plačući zagrli zelena rijeka
Da li su ga zaista ubili
Jesu li mu bijelu dušu slomili
Neretvu u crveno prebojili
Sunce mostarsko oblakom zastrli
Ne, ubili ga nisu
Dušu mu nisu mogli iščupati
Iz naših srca nikad nije nestao
Naše porušene obale on je spajao
Ranjen, sakupljao je snagu
Hraneći se našom ljubavlju
I jednog sunčanog jutra, poput feniksa
Vinuo se visoko u nebesa
Kao da sve bje noćna mora
Bijeli galeb opet doletio s mora
Njegova snažna , moćna krila
Obale života zauvijek su spojila
|