Most - Index
Most - Pretplata
Pierre-Auguste Renoir: Young Girls at the piano, 1889. [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 182 (93 - nova serija)

Godina XXX januar/siječanj 2005.

Latinica · Ћирилица · Transliteration

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Emira Karabeg
Oglas

Istinska ljubav se događa pukom igrom slučaja, čudnovatim sticajem okolnosti, kad joj se najmanje nadamo, kad je više i ne očekujemo… Pravu ljubav daruje, valjda, samo sudbina.

Sredinom decembra godine 1992. Nermina je odlučila da da u novine oglas: ”Sredovječna intelektualka, sklona lijepom, traži partnera za doček Nove godine”. Oglas je dala pod šifrom ”Minerva”, jer je tražila isključivo intelektualca. Niko od njenih prijatelja nije bio slobodan da s njom provede to veče. Nije željela da ostane sama u svome stanu, a nije imala ni društvo, niti dovoljno novca da negdje otputuje. Nije se mnogo nadala da će, preko oglasa, naći čovjeka s kojim će dočekati Novu godinu. No, po zanimanju pisac, predosjećala je da će bar dobiti zanimljivu temu za novu priču. Kakvi se ljudi javljaju na slične oglase?

Bila je u pravu. Poslije nekoliko dana, dobila je tri pisma i jednu kratku poruku sa brojem telefona. Najljepše, najzanimljivije i najpismenije pismo, stiglo je od Tome, udovca, profesora u penziji. Odlučila je da mu se javi. Dogovorili su se da se sastanu predveče ispred ”Jugoslovenske knjige”. Dotjerala se što je bolje umjela i pošla sa strahom, bez mnogo nade. Pred knjižarom je čekao starac oronulog izgleda, nemarno odjeven. Popili su kafu u obližnjem kafeu. Razočarana, slušala ga je, samo iz puke učtivosti. Nekako stidljivo i sa puno ustručavanja, ispričao je da ima dobru penziju, vlastitu kuću u Zemunu, odraslog sina, snahu i unuka. Predložio joj je da ga posjeti. Razočarana, našla je izgovor da se što prije vrati kući. Nije mu se više javila, kako je obećala, mada je, vjerovatno, bio čestit i pametan čovjek.

Drugo pismo napisao je Ratko, mladić od dvadeset i sedam godina. Poslao je i svoju sliku u boji. Bavi se, kako je pisao, privatnim biznisom, zajedno sa ocem. Umjetnički je fotograf, dobro zarađuje. Nije sklon alkoholu, voli sport, društvo, izlaske… Bio je, po svoj prilici, zainteresovan da, što prije, upozna usamljenu ženu koja je dala oglas.

Treće pismo stiglo je od Zorana, ekonomiste zaposlenog na Novom Beogradu. Napisao je da ima trideset i šest godina, da je lijepo građen, da ima plave oči, tamno-smeđu kosu… Nermina se nijednome od njih nije javila. Nalazila je da su isuviše mladi za nju, nije htjela da gubi vrijeme. Vazda je bila sklona zrelijim, iskusnijim ljudima. U muškarcu je, zapravo, tražila oca.

Dragan Nemtzov (Bugarska): Fimka, 2003.

Dragan Nemtzov (Bugarska): Fimka, 2003.

11. Tradicionalni bienalni festival portreta – crteži i grafika, 2004.,
Tuzla, Bosna i Hercegovina

Najzanimljivija za nju bila je kratka poruka sa brojem telefona – javiti se poslije podne. Tih dana je ležala. Razboljela se od virusnog gripa. Riješila je da se javi. S druge strane žice, čula je nadasve prijatan, vedar, mladalački glas. Rekao je da je doktor za pluća, da radi u Institutu za tuberkulozu. Ni ona se nije predstavila, niti je rekla da je u penziji. Brižljivo njegovana, vazda dotjerana, izgledala je mnogo mlađa, nego što je bila. Nije mu dala ni svoj broj telefona.

Zvala ga je svake večeri. Razgovori su trajali dosta dugo, katkad po cio sat. Pričinjavali su joj veliko zadovoljstvo. Lako su nalazili teme za razgovor. Bili su odlični sagovornici, često istomišljenici. Tajanstveni doktor, zaljubljen u svoj posao, u slobodnom vremenu dosta je čitao, pisao pjesme, učio engleski. Imao je dosta hobija. Da bi se odmorio od intelektualnog rada, bavio se stolarskim i staklorezačkim zanatom. Volio je tehničke uređaje, koristio je svaki slobodan trenutak da nešto nauči. Stara latinska izreka ”Nulla dies sine linea”, postala je njegovo životno načelo. Nerado je napuštao svoj stan, zvao ga je ”golubarnik”. Bio je rodom iz Negotina. Njegov otac, Ukrajinac, poticao je iz stare kozačke porodice.

Kad je poslije više razgovora, otkrila daje doktor otprilike njenih godina, odlučila je da mu predloži da se upoznaju. Rado je to prihvatio, ali je naglasio da je taj izlazak za njega izuzetak.

Sastali su se jedne studene decembarske večeri u centru grada. Nermina se ovoga puta nije razočarala. Doktor je bio visok, mršav čovjek, crne kose, prosijede brade. Sportski, a skupo odjeven, imao je otmjeno držanje, gospodske manire. Dok su razgovarali u kafani, uz piće, primijetila je da ima fine, aristokratske ruke sa dugačkim prstima. Predložio je da se prošetaju, nije podnosio miris duhanskog dima. Izbjegavao je kafane. Više je volio da se bavi sportom, igra šah, karte… Mnogo je pričao o svojim roditeljima, raspitivao se o njenim. O svome privatnom životu, nije rekao ni riječ. Nije ni ona. Tek na autobuskoj stanici, kad su se rastajali, Nermina mu se predstavila. Rekao, je da se zove Igor. Nije imao olovku da zabilježi njezin broj telefona, zamolio ju je da se ponovo javi.

Kad su se rastali, Nermina je imala utisak da je nije ni primijetio kao ženu. Nije je čestito ni pogledao. Veoma joj se dopao, te je, ipak, odlučila da ga pozove. Igor je rekao da je, upravo, namjeravao da joj se javi, kako bi malo predahnuo od višečasovnog učenja. Bio je zapamtio njezin broj telefona. Nije predložila da se ponovo sastanu. Riješila je da mu se više ne javlja.

Približavali su se novogodišnji praznici. Nermina je odlučila da sama, preko turističke agencije, otputuje u banju. Bila je premorena od neprijatnih događaja koji su je pratili tokom cijele godine. Uoči samoga polaska, pozvala je doktora za pluća da mu poželi srećnu Novu godinu. Rekao je da mu nije do slavlja, zbog loših prilika u zemlji.

Dok se odmarala u banji, Nermina je razmišljala o svome neobičnom poznanstvu preko oglasa. Igor je, nesumnjivo, bio čovjek vrijedan pažnje. Zanimljiv. No, veliki osobenjak, dovoljan samome sebi, poput Heseovog ”Stepskog Vuka”. Volio je da posmatra i proučava ljude, da pomno iščitava čitulje, oglase u novinama. Možda mu je poznavanje i opuštanje s ljudima zadavalo poteškoće? Da li se ikada ženio, da li je imao porodicu? Bila je uvjerena da mu se nije svidjela kao žena. I gotovo sigurna da ga žene uopšte ne zanimaju. Možda se nekad razočarao, patio? U svakom slučaju, bio je više zaokupljen nekim, za njega prečim, poslovima.

Nije joj bilo pravo. No, nadala se da će bar ostati prijatelji, dobri sagovornici. Javila mu se čim se vratila kući. Njen poziv ga je, kako joj se činilo, obradovao. Nisu dugo razgovarali. Doktor se upravo vratio s posla. Bio je umoran, gladan. Obećao je da će njihov sljedeći razgovor trajati duže. Nermina je, uzalud, iz večeri u veče čekala da se javi njen doktor za pluća. Namjerno nije ni s kim razgovarala, uveče nije nigdje izlazila. Nikada se više nije javio, a ni ona njemu. Gotovo je žalila što se s njim upoznala. Shvatila je da su oni dugi, zanimljivi telefonski razgovori, pred kraj prošle godine, bili zapravo, najljepši, nezaboravni dio njihovoga poznanstva. Jedina utjeha, razonoda, za vrijeme bolesti. Da nije bila toliko radoznala, sita svoje samoće, željna ljubavi, možda bi se ti ugodni razgovori nastavili i u ovoj godini.

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Hasan Fazlić: Vrano i Zlobo [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Zadnja izmjena: 2005-05-06

ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden