mučenicima Sarajeva
Hoćemo li još uvijek imati oči
Kada jabuka u vrtu pusti prvi bijeli cvijet?
(Mak Dizdar)
Na oranicama grlice, kosovi, prepelice... I galebi
od mora koje, daleko i samo, huji valovljem
svojim i voda šumom doziva alge s dna, lelujave,
snene i pijesak pomiče, nestalan, k vremenu koje
nema kraj. Na drvoredu platana vijenci imela,
zeleni, no jesu li život nov? Daljine... Svuda ukrug
planina Karnije vijenci. Blizak oku mom cvijet
na stablu kakija, proljeća probuđen dahom, mladim,
svježim. Svijet je prizor, i ništa više, ponavljam,
kao molitvu. Šutim. I čekam. Južnoga vjetra slušam
šaptanje tiho: Jutro je, budi srećan, sunce nam daruje
mir svjetlosti. Pravedro ga žudi i rose kapljica
svaka što iskri se, biserna, na lišću u sjesenjenom
već dugo po tlima i na travkama kaje k nebu
dižu oči svoje mladozelene, u vrtu.
Ne pitam, ne pitam,
luda glava ne mahnita,
kome cvatu kesteni,
za kog se kite svatovi,
ja sve znam.
Ne pitam, ne pitam,
s kime budna čekaš dan,
kome vrata otvaraš.
kad ih meni zatvaraš,
ne pitam.
Učas mi se priviđa: svaki oblačić na nebu Zugliana
časovnik je. Oblaci, srčani tragovi, odlaze,
bjelji no snovi šta ištu zaborav, nekud.
Slušam ono što ni ovdje ne čuju mnogi:
Lagano, kap-kap, kap-po-kap, planonski
Tope se snjegovi i žude neke velike vode iskoni.
Kap-kap-kap... Svaka kap, znak vremena. I samoća.
Pala magla do pola Sarajeva,
ne vidi se kuća ni kapija,
malo od crnih snjegova
malo što si njegova.
|
Nisveta Kurtagić-Granulo: Incontri (susreti)
|
U budnim mi snovima Sarajevo, kliktaj sunca nad krovovima.
– Gradovi, to su i snovi, šapat se rasu u jutru. Čiji?
U pohod mi idu anđeli s fresaka Stare pravoslavne crkve
I Katedrale, u mojim zjenama ka beskraju streme arabeske
sa svodova Husrev-begove džamije, slušam tišine
neizgovorivog sa pročelja Sinagoge: JHVH. Šutim,
gledam I to je dosta? Ne činiti? Imati pred sobom
dlan svoj, bijel, čist? I prste svoje slabašne, vlažne,
u grču? Ovdje, u Zuglianu, već znan mi let je svake
ptice, kao oči prijatelja. Svaka leti pravedno – uvis,
ukrug. U sebi tad začujem lepet krila golubova
s Baščaršije. – Letite, povikah, letite, ptice!
Daleko, u visine... K dušama koje ištu svjetlost
za nas a za sebe ne žude ništa. Pa opet miris tišina
udišem, kao miris zemlje, teške zemlje koja pritišće
duše. I šuti m .. I mislim, koliko teška je zemlja,
tamo. Pa opet šutim.. A proljeće je, mlado proljeće.
Nemam ja pjesama
da te lijepu opjevam,
ni svilenih jorgana
da te snenu pokrivam,
nemam ja...
Moje stope u zemlji Friulija.
Ko samu vremenu novih atlasa?
Nebo šuti, planine šute.
Podne.
Sunce u zenitu.
Možda tako bijaše i onog dana,
prvog dana kad zemlju zapljusnu svjetlo.
Sunce, pa šutnja. I dugo čekanje.
Zvona nad Zuglianom, kao rođenje novo
nad mrežama donjeg bestidnog svijeta.
Din-don, don-don-don, zvoni, zvoni
silno, zanosno... Kome se još čini
da začut će se riječi: Ja sam vrata...1
Ne pitaj, ne pitaj,
luda glavo ne mahnitaj,
zbog nje cvatu kesteni,
njoj se kite svatovi,
ti to znaš...
Sunce na zapadu, sjenke sve duže. A jedna,
kao da znana mi bi... Onog koji namjesniku
Judeje odgovori: Da, kako veliš ti.2
S krstom kojeg vuče ka vrhu golog brda onog?
I s vijencem od trnja umjesto krune?
– Zar je na zemlji dušama tijesno…? To sjenka
šapnu? U zapad utonu svjetlost. A nebom učas minu
slika meni znana: Sarajevo, suton, sjenke
nad krovovima, izdužene kao vrijeme, prozirnije negoli snovi.
– Dug je put, šapnu voda potoka kroz oranice.
– Dugo je čekanje, vrati se odjek.
– Gdje je taj Nazaret? Gdje je to Sarajevo?
– Gdje je taj Zugliano?, kao da neko reče, silnim glasom
moći ovosvjetskih. Ali ne zadrhta zemlja,
ne zaljulja se nebo, ni dan ne ode u noć.
Pala magla do pola Sarajeva,
ne vidi se kuća ni kapija...
Noć, planine Karnije. – Un saluto al mio paese, tiho
reče maj prijatelj Pierluigi Di Piazza. Pod visom
planine, Tualis, rodni mu kraj. Tualis, pregršt
svitaca na dlanu brijega u noći. Ja mislim vijence
imela, ruže plamenih zvijezda, kalendar Maja3; i neke
druge godine nulte... (Nula? Elipsa silaska koji je i ulazak?
Savršena forma?) Zeleno blista Venera. Zeleno, kao strast,
i žudnja da Mjesec mlad porine u more, kao čun ribarski.
I obale mora svijeta zaspe sjemenom bijelih ruža.
Sluti li zelena zvijezda život novi? Tamo, tamo, tamo...
Pala magla do pola Sarajeva...4
Zugliano, proljeće 1993.
____________________
1 Jovan, 10, 9.
2 Mateja, 27, 11.
3 Nulta godina u kalendaru naroda Maja podudarala se s godinom 8498. p.n.e., kada je u okean potonuo kontinent Atlantida.
4 Stihovi kurzivom su pjesma ”Magla pala do pola Sarajeva” D. Dervišhalidovića, koju pjeva popularna sarajevska muzička grupa ”Merlin”.
 Božidar Stanišić, rodio se 1956. u Visokom, diplomirao jugoslovenske književnosti u Sarajevu, a zatim radio kao profesor srpskohrvatskog jezika i književnosti u Maglaju. Od 1992. godine živi s porodicom u Furlaniji, u Zuglianu kod Udina. Aktivno sarađuje s Udruženjem/Centrom ”E. Balducci”, u čijem je izdanju objavio tri zbirke pjesama: ”Primavera a Zugliano” (1993), ”Non-Poesie” (1996) i ”Metamorfosi, di finestre” (1998). Objavio je i tri zbirke priča: ”I buchi neri di Sarajevo” (1993), ”Tre racconti” (1998) i ”Bon voyage” (2003). Sva navedena Stanišićeva djela našla su u prvom izdanju u italijanskom prevodu, a neka su prevedena na francuski, engleski, albanski i slovenački jezik. Ako izostavimo pjesme objavljene u dvojezičnoj italijanskoj ediciji, nijedna od navedenih Stanišićevih knjiga nije do sada objavljena u originalu, iako autor stvara na svom maternjem jeziku.
Pripremila: Sanela Mušija
(Izvor: Sebilj – Elektronski časopis Zajednice građana Bosne i Hercegovine u Italiji, broj 13, strana 27)
|
|
Zadnja izmjena: 2005-01-04
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|